- 1 -              Poslovni broj: Usž-3106/20-2

 

Poslovni broj: Usž-3106/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te sudske savjetnice Maje Novosel, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Z., radi izdavanja potvrde za građevine na kulturnom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1776/19 od 17. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1776/19 od 17. veljače 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-612-08/14-02/0202, urbroj: 532-06-01-02/1-19-3 od 25. travnja 2019. te je odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, klasa: UP/I-612-08/14-06/1734, urbroj: 251-18-03-14-02 od 9. lipnja 2014., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde iz članka 6. stavak 2. podstavak 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama za izvedeno stanje nezakonito rekonstruirane postojeće stambene zgrade – rekonstrukcija stana i zatvaranje dijela loggie u južnom dijelu 1. kata, bez akta kojim se odobrava građenje u ulici R. š. 19, Z., na k.č.br. 3674/1 k.o. G., jer ista nije izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje Zavod utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja.

Protiv pobijane presude prvostupanjskog suda tužitelj je izjavio žalbu u kojoj navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu nije na njegove istaknute brojne tvrdnje usmjerene dokazivanju neosnovanosti i nezakonitosti rješenja tuženika dato obrazloženje. Obrazloženje presude utemeljeno je na dokumentaciji koja nije dostavljena tužitelju, odnosno stručnom nalazu i mišljenju od 26. ožujka 2019., kao i rješenju od 22. srpnja 1986., kojim postupanjem mu je povrijeđeno pravo u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima. Sud u presudi ne precizira koje lokacije sukladno rješenju od 22. srpnja 1986. predstavljaju spomenik kulture i ne precizira sadržaj tog rješenja u njegovim bitnim dijelovima, što navodi na zaključak da ga sud nije niti vidio. Sud se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1912/2010 od 25. listopada 2012., koja tužitelju nije bila dostupna pa smatra da se ne može koristiti za potrebe ovog postupka. Prvostupanjski sud je odbio izvesti predloženi dokaz vještačenjem pa ostaje nejasno temeljem čega je utvrdio činjenično stanje obzirom da po samom stajalištu suda nalaz i mišljenje od 26. ožujka 2019. ne predstavlja vještačenje u smislu članka 65. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da je intervenirao jednim jednostavnim minornim građevinskim zahvatom u vlastitom stanu – djelomičnim zatvaranjem loggie, upravo iz razloga jer je prijetila opasnost za ostale dijelove njegovog stana ako se predmetna intervencija ne bi poduzela. Pri zatvaranju loggie tužitelj se maksimalno trudio da to napravi na način da se postigne sklad u oblikovanju sa dijelom zatvorene loggie u susjednom stanu, odnosno općenito da ne naruši sklad cijele zgrade, te u tom trenutku nije mogao osigurati u adekvatnom roku drvenu stolariju, pa je bio prisiljen koristiti pvc stolariju. U pogledu zaključka iznesenog u pobijanom rješenju tuženika ističe kako je zapadno pročelje predmetne zgrade skriveno od pogleda sa K. c. gustim zelenilom te da se predmetna dogradnja kroz nju jedva nazire, na što ne može utjecati činjenica da je jedna breza u međuvremenu uklonjena. Smatra da je trebalo imati u vidu da Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama daje mogućnost ozakonjenja nezakonite gradnje, zbog čega smatra pobijanu presudu nejasnom te opširno obrazlaže razloge zbog čega smatra da zgrada u kojoj se nalazi predmetna loggia nije kulturno dobro. Predlaže da Sud uvaži žalbu.

U odgovoru na žalbu tuženik navodi da rješenje Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Z. od 22. srpnja 1986. nije predmet ovog postupka, već izdavanje potvrde temeljem članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama te smatra da je prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor tužitelja pozivom na odredbu članka 120. stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara kojim je propisano da spomenici kulture stavljeni pod zaštitu po propisima koji su važili do stupanja na snagu ovoga Zakona ostaju pod zaštitom, a njihovi vlasnici i imatelji imaju prema njima sva prava i obveze propisane ovim Zakonom. Smatra da su žalbeni navodi u cijelosti neosnovani te predlaže da Sud žalbu odbije.

Žalba nije osnovana.

Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je osporena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pravilna i zakonita, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te suprotno žalbenim navodima ne nalazi povrede pravila sudskog postupka.

Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden je sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), a prvostupanjski sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je za svoju odluku naveo argumentirano obrazložene i na zakonu zasnovane razloge, koje prihvaća i ovaj Sud. Pri tome je prvostupanjski sud održao raspravu dana 10. veljače 2020., kojoj je nazočio i punomoćnik tužitelja, čime je tužitelju dana mogućnost izjašnjavanja sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima, pa nije osnovan prigovor da mu nije omogućeno sudjelovanje u upravnom sporu. Navedena odredba Zakona o upravnim sporovima nije povrijeđena niti time što tužitelju nije dostavljen stručni nalaz i mišljenje na kojem je, pored ostalog, utemeljeno osporeno rješenje jer, osim što je tužitelj tijekom upravnog spora imao mogućnost izvršiti uvid u spis predmeta, pravilno prvostupanjski sud ukazuje da se ne radi o vještačkom nalazu kakvog ima u vidu odredba članka 65. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09.), već se radi o internom aktu kojim djelatnik tuženika kao ovlaštena i stručna osoba temeljem činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja, a kakvo pravno shvaćanje je ovaj Sud izrazio u nizu svojih dosadašnjih odluka, pa žalbeni prigovor koji se odnosi na nedostupnost jedne od tih odluka nije od utjecaja za predmetnu stvar. Tužitelju je dana mogućnost osporavanja toga nalaza i mišljenja jer je tužbom protiv osporenog rješenja tuženika osporavao i navedeni nalaz i mišljenje, a što je prvostupanjski sud ocjenjivao u upravnom sporu i opširno i detaljno obrazložio u svojoj presudi. Presuda prvostupanjskog suda sadrži obrazloženje u cijelosti sukladno odredbi članka 60. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, pa tako i u odnosu na razloge zbog kojih prvostupanjski sud nije prihvatio provođenje predloženog dokaza za provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke na okolnost da je predmetni zahvat prihvatljiv s obzirom na zaštitu kulturnih dobara. Osnovano prvostupanjski sud ukazuje na stručno znanje kojim raspolaže mjerodavno tijelo kada je u pitanju očuvanje i zaštita kulturnih dobara u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12. i 157/13.), a sukladno pravilima konzervatorske struke, pa prigovor da je navedene odlučne činjenice za predmetnu stvar trebalo utvrditi vještačenjem po vještaku građevinske struke i saslušanjem predloženih svjedoka nije osnovan.

I prema ocjeni ovog Suda, osnovano prvostupanjski sud potvrđuje da su rješenja upravnih tijela donesena pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12. i 143/13.), obzirom je u postupku neprijeporno utvrđeno da se postojeća stambena zgrada na kojoj je izvedena nezakonita rekonstrukcija koja je predmetom ovog postupka nalazi unutar povijesne urbane cjeline Grada Z., koja ima status kulturnog dobra utvrđen rješenjem Ministarstva kulture od 18. ožujka 2010. te je upisana u Registar kulturnih dobara RH, Listu nepokretnih kulturnih dobara pod brojem Z1525, dakle radi se o nezakonito izvedenim radovima koji ne mogu biti predmetom ozakonjenja u smislu odredaba Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama bez potvrde javnopravnog tijela nadležnog za poslove zaštite kulturne baštine da su izvedeni, odnosno izgrađeni u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju posebnih propisa (članak 60., odnosno 61. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara) utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja. U provedenom postupku utvrđeno je da se radi o rekonstrukciji na postojećoj zgradi koja se nalazi u urbanistički, ambijentalno i arhitektonski veoma kvalitetnom i vrijednom dijelu povijesne urbane cjeline Grada Z. formiranom u drugoj polovini 20. stoljeća, koja rekonstrukcija narušava izvorni izgled zapadnog pročelja zgrade prekidajući naglašene horizontalne elemente oblikovanja, koji se smanjuju u zatvorenom i otvorenom obliku, te je narušen izvorni koncept arhitekture ritam zatvorenih i otvorenih horizontalnih elemenata kao osnovni koncept oblikovanja, da je predmetna zgrada saglediva u punom gabaritu i izvedenom intervencijom je narušena cjelovitost izgleda zgrade i njenog izvornog oblikovanja, a samim tim i integritet cijelog naselja i povijesne urbane cjeline, a što je opširno i detaljno obrazloženo u stručnom mišljenju konzervatora od 26. ožujka 2019. Stoga su upravna tijela utvrdila da je predmetna rekonstrukcija izvedena u suprotnosti s mjerama zaštite propisanim za predmetno kulturno dobro i posebnim uvjetima koji se temeljem odredbi Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara utvrđuju u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja, zbog čega je zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole u smislu naprijed navedene odredbe Zakona, pravilno odbijen.

Pri tome prigovori, koje je tužitelj iznosio i tijekom upravnog spora, a koji se odnose na rješenje Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika u Z. od 22. srpnja 1986., kojim je predmetna zgrada zaštićena kao spomenik kulture nisu odlučni za predmetnu stvar, jer se nedvojbeno radi o kulturnom dobru, odnosno kulturno povijesnoj cjelini koje je upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, koje je kao takvo zakonom zaštićeno, pri čemu za predmetnu upravnu stvar nije od utjecaja vrijeme upisa kulturnog dobra u Registar, kao i da su predmetni radovi izvedeni prije tog upisa, kraj činjenice da se radi o nezakonito izvedenoj rekonstrukciji na kulturnom dobru koja može biti predmetom ozakonjenja samo ukoliko nadležno tijelo izda potvrdu u smislu članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, slijedom čega i žalbeni prigovori koji se odnose na mogućnost ozakonjenja predmetne rekonstrukcije sukladno odredbama navedenog Zakona nisu osnovani.

Također, prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da se predmetna rekonstrukcija ne može smatrati radovima održavanja niti nužnim radovima, radi se o nezakonitoj rekonstrukciji za koju je tužitelj podnio prijedlog za izdavanje potvrde u smislu članka 6. stavak 2. točke 1. Zakona o nezakonito izgrađenim zgradama, a u cilju ozakonjenja te rekonstrukcije.

Kako tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost presude prvostupanjskog suda, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.

Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je, temeljem odredbe članka 74. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 10. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić, v.r.