- 1 -              Kžm 23/2017-17

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 23/2017-17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak - dalje: KZ/11.) i čl. 193. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2017. broj Kzm-3/15, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 2020., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika D. B.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. Š., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. D. Š. za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. KZ/11., zbog kojeg je proglašen krivim pod toč. 1. izreke te presude, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ/97. za koje je proglašen krivim pod toč. 2. izreke,  pa se opt. D. Š. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 1. ožujka 2013. do 30. travnja 2013. i od  6. studenog 2014. do 3. veljače 2015.

 

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba opt. D. Š. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. D. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11. (toč. 1. izreke presude) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. KZ/97. (toč. 2. izreke presude) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine pa je na temelju čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu je uračunato vrijeme lišenja slobode od  2. ožujka 2014. do 30. travnja 2014. i od 6. studenog 2014. do 3. veljače 2015.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14) optuženiku je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08.-14 i to troškove vještačenja 24.860,00 kuna, paušalnu svotu 2.000,00 kuna te nagradu i nužne izdatke branitelja o kojima će se odlučiti posebnim rješenjem.

 

Protiv presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja D. B., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, „pogrešno ili nepotpuno“ utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i „povrede pravila o jednakosti po oružju“ s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a zatražena je  i obavijest o drugostupanjskoj sjednici vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08.-14 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući po zahtjevu iz žalbe prema čl. 475. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19), sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i optuženika, a u prisutnosti optuženikovog branitelja.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Optuženikove zamjerke, podvedene u žalbi pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka, da su „… razlozi presude i izvedeni dokazi … u izravnoj suprotnosti s činjeničnim stanjem.“ te da sud „…uopće nije primjenjivao pravilo in dubio pro reo već je sve činjenice tumačio…“ na štetu optuženika odnose se na pobijanje činjeničnih utvrđenja izražavanjem nezadovoljstva o ocjeni dokazne građe.

 

Nadalje, prigovorom da je zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane za ponovno ispitivanje vještaka i oštećenice sud „…stavio obranu u neravnopravan položaj.“ optuženik smjera na tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.-19 koja nije ostvarena.

 

Prvostupanjski sud je sukladno ovlasti iz čl. 421. st. 1. ZKP/08.-14 (i sada važeća odredba) odbio dokazni prijedlog obrane uz dostatno i razumno obrazloženje (str. 13 presude) rukovodeći se stanjem dokazne građe koja je, već sada se može reći, bila dostatna za meritornu odluku.

 

Nadalje, pobijana presuda je izrečena u ponovljenom suđenju nakon što je drugostupanjski sud prihvatio žalbene prigovore optuženika s osnova nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, poglavito zbog odbijanja prijedloga za ispitivanje oštećenice na raspravi i provođenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja. Drugim riječima, prvostupanjski sud je u ponovljenom suđenju na raspravi ispitao oštećenicu i proveo vještačenje kako je to obrana i predlagala tijekom postupka. Što više, nakon psihologijsko psihijatrijskog vještačenja po vještacima  prof. dr. sci. G. F. B. i doc. dr. sci. D. C., uvažavajući prigovor obrane o sumnji u nepristranost vještaka, provedeno je novo vještačenje po dr. sci. D. K. H. i S. M., a vještaci su (oba vještačenja) nalaze i mišljenja dopunjavali na raspravi. Osim toga, premda su svjedoci J. K. i M. K. bile ispitane neposredno na raspravi još tijekom prvog suđenja te se obrana suglasila s čitanjem njihova iskaza na raspravi u ponovljenom suđenju, prvostupanjski je sud udovoljio i prijedlogu novog branitelja optuženika za ponovnim ispitivanjem spomenutih svjedokinja na raspravi, a tijekom postupka su po prijedlogu obrane ispitani i svjedoci M. Š., A. B. Lj. te N. G.

 

Stoga, imajući na umu da je optuženik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, poglavito da je pretežiti dio dokaznih prijedloga prihvaćen, a iz prvostupanjske presude jasno proizlazi na kojem se dokaznom materijalu temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, prigovor na račun odbijanja dokaznih prijedloga za treće ispitivanje oštećenice i dodatno ispitivanje vještaka ne dovodi u sumnju pravičnost postupka.

 

Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog i materijalnog zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-19 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Prema stavu žalitelja činjenično stanje je pogrešno „ili“ nepotpuno utvrđeno uslijed  odbijanja dokaznih prijedloga obrane i nepravilne ocjene provedenih dokaza.

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom ocjenom pravilno zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela.

 

Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim jer ga podupiru iskazi svjedoka, dokumentacija i provedena vještačenja. Oštećenica na dokaznom ročištu i na raspravi sustavno, dosljedno i u bitnome suglasno tereti optuženika, o proživljenoj seksualnoj zlostavi se i prije podnošenja kaznene prijave povjerila prijateljima (H. Z., A. P., E. K., A. P.) psihijatru A. A.,  baki i majci (facebook komunikacija), te stručnim osobama Poliklinike za zaštitu djece grada Z.

 

Na pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice uz navedene personalne dokaze upućuju oba vještačenja koja su međusobno suglasna i prema kojima kod oštećenice nisu uočena psihopatološka odstupanja, podložnost okolinskim utjecajima, znakovi manipulacije ni tendencija simulacije, odnosno (po psihologijskim mjerilima) nisu su utvrđeni motivi za lažno svjedočenje u cilju destabiliziranja izvanbračne zajednice majke i očuha/optuženika. Budući da se stručna evaluacija osobnosti oštećenice prevalentno temelji na primjeni znanstvenih metoda, tehnika i testova koje su podrobno i jasno navedene u pisanim nalazima i mišljenjima, kvaliteta i pouzdanost provedenih vještačenja nije dovedena u sumnju žalbenim prigovorom „...da vještacima, prilikom ponovljenih vještačenja, ne bi smjeli biti dostupna ranija vještva, ako vještače o istom.“

 

Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda „...da nije oštećenica bila podučena od bake kako to pokušava predočiti obrana...“ već se radi o opisu izvorno proživljenih događaja.

 

Iz navedenih je razloga neutemeljena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u svezi i zbog povrede kaznenog zakona koja se u žalbi ističe samo kao posredna povreda. Glede odbijenih dokaznih prijedloga valja ponoviti da je oštećenica ispitana na dokaznom ročištu i na raspravi u ponovljenom suđenju te da su vještaci na raspravi dopunili pisani nalaz i mišljenje odgovorivši na sva pitanja obrane, osnovano je prvostupanjski sud odbio prijedlog za njihovo opetovano ispitivanje.

 

Nasuprot tome, u pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o kazni.

 

Prvostupanjski sud je optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost i osobne prilike dok je otegotnim cijenio okolnosti pod kojima su djela ostvarena, da je kazneno djelo silovanja počinjeno iskorištavanjem alkoholiziranosti maloljetne, petnaestogodišnje oštećenice, odnosno, kod kaznenog djela bludnih radnji zlouporabom odnosa povjerenja kojeg je oštećenica imala prema optuženiku kao očuhu. Unatoč prevladavajućeg značaja otegotnih okolnosti, imajući na umu izostanak izrazitijih znakova traumatizacije kod oštećenice te da je kazneno djelo silovanja počinjeno radnjom izjednačenom spolnom odnošaju, dakle oblikom seksualnog zlostavljanja koji ukazuje na manji stupanj ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, to je kazna zatvora u trajanju dvije godine primjerena za ovo kazneno djelo. Uz pravilno odmjerenu kaznu zatvora za kazneno djelo bludnih radnji, po ocjeni ovog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci odgovara težini, pogibeljnosti i posljedicama djela te je podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja. U ovu kaznu zatvora, na temelju čl. 54. KZ/11., bilo je potrebno pravilno, sukladno podacima u spisu, uračunati vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 1. ožujka 2013. do 30. travnja 2013. i od  6. studenog 2014. do 3. veljače 2015.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-19 odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. prosinca 2020.