Broj: Kž 446/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optužene V. F. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 31. listopada 2017. broj K-Us-11/2016 (Kv I-Us-97/2017), o produljenju istražnog zatvora i zamjeni jamstvom u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 24. studenoga 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optužene V. F. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih KZ/11., pod točkom 1. izreke rješenja, na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 131. stavkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optužene V. F. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Pod točkom 2. izreke rješenja optuženici je na temelju članka 124. stavka 2. točke 4. ZKP/08. u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 17. prosinca 2013. do 2. lipnja 2014. te od 1. rujna 2017. pa nadalje. Pod točkom 3. izreke rješenja, na temelju članka 102. stavka 1. ZKP/08., određeno je da se istražni zatvor protiv optužene V. F. može ukinuti ako optuženica ili tko drugi za nju da jamstvo, a sama optuženica obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Pod točkom 4. izreke rješenja, na temelju članka 102. stavka 2. ZKP/08., određeno je da se istražni zatvor može zamijeniti jamstvo u visini 100.000,00 (stotisuća) kuna, a polaganje jamčevine se može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnini osobe koja daje jamstvo. Pod točkom 5. izreke rješenja, na temelju članka 104. stavka 2. ZKP/08., određeno je da ako optuženica postupi protivno uvjetima rješenja o jamstvu, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna Republike Hrvatske, a protiv optuženice će se odrediti istražni zatvor.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela optužena V. F. po braniteljici, odvjetnici G. L., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te da se optuženici omogući da se brani sa slobode uz primjenu neke od mjera opreza, podredno smanjiti iznos jamstva.

Žalba nije osnovana.

Naime, optužena V. F., ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora, kako u pogledu opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i u pogledu posebne pretpostavke te potom pravilno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., to je činjenično stanje u pobijanom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno. Također, prvostupanjski je sud valjano obrazložio zašto smatra da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženice može ostvariti blažom mjerom i to jamstvom u iznosu od 100.000,00 (stotisuća) kuna.

Pri tome, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju žalbenima navodom optuženice da razlozi izneseni u pobijanom rješenju nisu dovoljni da se „pravda opasnost od bijega ili skrivanja“ jer da optuženica ima prebivalište u Republici Hrvatskoj te da „poštuje pravosudni sustav svoje države sa trajnim i sustavu poznatim prebivalištem“, kao i da je priznala počinjenje kaznenog djela, što znači da ne izbjegava kaznenu odgovornost.

Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je optuženici još u prethodnom dijelu postupka, u stadiju istrage, bila uručena pouka o pravima kojom je, među ostalim, bila obaviještena o svojim pravima i dužnostima u postupku, kao što je i prilikom prvog ispitivanja bila poučena da je dužna odazivati se pozivima i odmah priopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru promjene adrese te je bila i upozorena na posljedice ako ne postupi prema toj obvezi, kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Stoga neosnovano žaliteljica navodi da je optuženica zbog posla otputovala u Saveznu Republiku Njemačku i da je tamo imala uredno prijavljeno boravište na adresi W., (koja se prvi put spominje tek u žalbi podnesenoj na pobijano rješenje), pri čemu je propust optuženice da o toj promjeni obavijesti nadležna tijela Republike Hrvatske, posljedica neobrazovanosti optuženice, a ne njezino izbjegavanje kaznene odgovornosti.

Unatoč svim danim joj poukama i upozorenjima, optuženica je postala nedostupna tijelima kaznenog progona ubrzo nakon što joj je ukinut istražni zatvor (rješenjem suca istrage od 2. lipnja 2014. broj Kir- Us-147/13) i nakon što joj je optužnica dostavljena 22. prosinca 2014. (prema potvrdi primitka u omotnici iza lista 178. spisa predmeta), pa se na temelju takvog ponašanja optuženice, unatoč tome što je priznala počinjenje kaznenog djela, ne može ocijeniti osnovanom njena tvrdnja da ne izbjegava kaznenu odgovornost. Naime, svaki daljnji pokušaj dostave sudskih pismena optuženici na adresu u R., koju je prilikom prvog ispitivanja optuženica potvrdila točnom, vraćala se sudu neuručena s napomenom da je optuženica „odselila“ (listovi 280., 398. i 459. spisa predmeta), dok su podaci pretrage evidencije prijavljenih adresa stanovanja optuženice istodobno pokazivali da i dalje stanuje na adresi koju je navela prilikom prvog ispitivanja, da bi nakon toga terenskom provjerom na adresi prijavljenog prebivališta optuženice bilo utvrđeno da ona na toj adresi ne živi i da se odselila u inozemstvo (službena zabilješka policijskog službenika od 7. prosinca 2016. na listu 476. spisa predmeta, dopis Službe općeg kriminaliteta od 14. ožujka 2017.). Optuženica, međutim, u žalbi ponovno tvrdi da ona prebiva na adresi u R., iako to iz prethodno navedenog proizlazi netočnim, tako da je u konačnici locirana u Saveznoj Republici Njemačkoj tek 30. srpnja 2017., nakon naložene tuzemne, a zatim i međunarodne tjeralice, a zatim temeljem europskog uhidbenog naloga izručena te 1. rujna 2017. privedena u istražni zatvor Zatvora u Rijeci.

Sve navedene okolnosti dovedene u međusobnu vezu te uzimajući u obzir i težinu kaznenog djela koje se optuženici u ovom kaznenom postupku inkriminira potvrđenom optužnicom, upućuje na postojanje konkretne i razborito predvidive opasnosti da će optuženica, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i tako ponovno postati nedostupna državnim tijelima Republike Hrvatske, kako s pravom zaključuje i prvostupanjski sud.

Prema tome, primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženice po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i nadalje je opravdana i nužna, kako je to pravilno utvrdio te valjano obrazložio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. No, uvažavajući odredbu članka 95. stavka 1. ZKP/08. kojom je propisana obveza suda da pri odlučivanju o mjerama osiguranja prisutnosti optuženice i drugim mjerama opreza po službenoj dužnosti pazi da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se otklanjanje opasnosti od bijega može s uspjehom ostvariti i jamstvom. Protivno navodima u žalbi, svrha istražnog zatvora, odnosno nazočnost optuženice u ovom postupku, i prema ocjeni ovog suda, za sada se ne bi mogla učinkovito ostvariti primjenom mjera opreza, kako to predlaže žaliteljica.

Nadalje rješenjem od 13. siječnja 2017. broj K-Us-11/2016 (Kv-Us-1/2017-13), među ostalim, određen je istražni zatvor protiv optuženice iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. te je određeno da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora protiv nje može ostvariti zajmenom mjere jamstva koje je određeno u iznosu 100.000,00 (stotisuća) kuna, s time da se jamstvo može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo, a to je rješenje u odnosu na žaliteljicu pravomoćno 5. rujna 2017. (optuženica nije podnijela žalbu na to rješenje).

Prilikom procjene efikasnosti mjere jamstva pravilno su vrednovane sve odlučne okolnosti predviđene u članku 102. stavku 2. ZKP/08. iz kojih, i prema ocjeni ovog suda, proizlazi da je upravo jamstvo u iznosu 100.000,00 (stotisuća) kuna primjereno težini inkriminiranog kaznenog djela, osobnim i obiteljskim prilikama optuženice te njezinom imovnom stanju, a kao takvo dostatna garancija za ostvarenje svrhe istražnog zatvora, to pravilnost odluke o zamjeni istražnog zatvora jamstvom, a tako i o određenoj visini jamstva, nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama da je jamstvo previsoko određeno jer da optuženica nema imovine niti stalnih primanja. To tim više što su određeni svi oblici polaganja jamčevine predviđeni u članku 103. stavku 1. ZKP/08., pri čemu jamstvo za optuženicu može dati i neka druga osoba.

Budući da je imovinsko stanje optuženice, uz njezine osobne okolnosti i težinu kaznenog djela, samo jedna od okolnosti koja se uzima u obzir prilikom određivanja visine jamstva, te s obzirom na to da se ono u međuvremenu nije promijenilo, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nisu utvrđene nove okolnosti koje bi opravdavale izmjenu visine jamstva ranije utvrđenog pravomoćnim rješenjem. Naime, odredbom članka 105. stavka 1. ZKP/08. određeno je da se visina jamstva i oblik polaganja jamčevine mogu izmijeniti rješenjem ako to opravdavaju naknadno utvrđene okolnosti.

Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi optuženice da bi se vrijeme koje je provela u ekstradicijskom pritvoru trebalo uračunati u dosadašnje ukupno trajanje istražnog zatvora. Naime, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u ranijim odlukama, lišenje slobode vezano uz trajanje postupaka ekstradicije u nekoj stranoj državi ne uračunava se u trajanje istražnog zatvora pred domaćim sudom jer se radi o lišenju slobode na temelju kvalitativno različitih osnova. Međutim, treba napomenuti da se vrijeme koje je optuženica provela u ekstradicijskom pritvoru uračunava u kaznu zatvora u slučaju osuđujuće presude.

Budući da niti ostalim žalbenim navodima optuženice nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 24. studenoga 2017.