- 1 -              III Kr 14/2020-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 14/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. Ž. T., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu os. Ž. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. srpnja 2017. broj Kzd-40/2015-44 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu – Stalne službe u Požegi od 28. ožujka 2019. broj Kžzd-12/2017-4, u sjednici održanoj 10. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Utvrđuje se da je zahtjev os. Ž. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu – Stalne službe u Požegi od 28. ožujka 2019. broj Kžzd-12/2017-4 i predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. srpnja 2017. broj Kzd-40/2015-44 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu – Stalne službe u Požegi od 28. ožujka 2019. broj Kžzd-12/2017-4, os. Ž. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine.

 

Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) podnio je osuđenik po braniteljici G. V., odvjetnici iz O., zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) i zbog povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 517. st. 1. toč. 1. i 3. ZKP/08.). Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine te da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

 

Zahtjev je osnovan.

 

U pravu je osuđenik kada u zahtjevu navodi da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s obzirom da drugostupanjski sud nije ocijenio bitne žalbene razloge u smislu čl. 487. st. 1. ZKP/08., a to je bilo od utjecaja na presudu.

 

Naime, prema žalbenim navodima ključnim se postavilo pitanje ispravnosti pravne oznake djela i s tim u vezi nastup zastare kaznenog progona.

 

Žalitelj je (u okviru istaknute žalbene osnove iz čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08.) tvrdio da iz činjeničnog i pravnog opisa djela za koje je proglašen krivim (čl. 154. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.), ne proizlazi pravni kontinuitet s kaznenim djelom iz čl. 189. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01. - dalje: KZ/97.) koje je osuđenik, prema stavu prvostupanjskog suda, svojim radnjama ostvario u trenutku počinjenja djela, a koje djelo je stupanjem na snagu KZ/11. prestalo postojati. Osporavao je da bi uopće bilo ostvareno biće kaznenog djela iz čl. 189. st. 1. KZ/97. već da bi se, s obzirom na sadržaj inkriminacije, eventualno moglo raditi o kaznenom djelu spolnog odnošaja zlouporabom položaja iz čl. 191. KZ/97. za koje da je nastupila zastara kaznenog progona. Povrh toga, po mišljenju žalitelja, pravni kontinuitet kaznenog djela iz 189. st. 1. KZ/97. eventualno može postojati u osnovnom kaznenom djelu iz čl. 152. st. 1. KZ/11. za koje je u konkretnom slučaju također nastupila zastara kaznenog progona, no da se ne može raditi o njegovom kvalificiranom obliku iz čl. 154. st. 1. KZ/11. jer obilježje iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. iz pravnog opisa djela (žrtva ranjiva zbog dobi i ovisnosti) nije bilo inkriminirano u vrijeme počinjenja djela. Iz tih je razloga smatrao da je prvostupanjskom presudom kojom je osuđenik osuđen za kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. povrijeđen kazneni zakon.

 

Ocjenjujući žalbene navode drugostupanjski sud odgovara kako „tehnički gledano, a kada se potpuno isključi konkretan slučaj“ pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 189. st. 1. KZ/97. i čl. 152. st. 1. KZ/11., „a posljedično“ i čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11., nedvojbeno postoji. Reprodukcijom zakonskog teksta usporedio je pravne opise kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11. i kaznenog djela iz čl. 189. st. 1. KZ/97., zaključivši kako „Oba članka očito konzumiraju spolni odnošaj bez pristanka“, zbog čega je „potpuno ispravan zaključak u prvostupanjskoj presudi glede pravnog kontinuiteta i zastare.“ te da je ispravno primijenjen kazneni zakon. Otklonio je žalbeni navod kako iz izreke presude ne proizlazi da je osuđenik svojim radnjama ostvario bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 189. st. 1. KZ/97., komentira da je izreka mogla biti „kompletnija“, no da je i iz takve izreke vidljivo da je izvršena spolna radnja izjednačena sa spolnim odnošajem „...pri čemu je iskorišteno "drugo stanje" (nedovoljna emocionalna razvijenost i prethodno stvorena duhovna i psihička zavisnost o okrivljeniku kroz prijateljstvo i duhovno savjetovanje“)“. Ponavlja: „Temeljem ovakve izreke prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako se radi o kaznenom djelu iz članka 189. stavak 1. KZ/97, a koja je predmet optužbe.“

 

Naime, prvostupanjski sud u razlozima svoje presude navodi kako iz činjeničnog opisa kaznenog djela koje je predmet optužbe (počinjeno 5/6. siječnja 2002.) u cijelosti proizlazi biće kaznenog djela iz čl. 189. st. 1. KZ/97. jer se radnja počinjenja sastoji od spolnog odnosa  „...i to na način da počinitelj iskorištava ... nekakvo drugo stanje žrtve zbog kojeg stanja ona nije sposobna za otpor. Upravo je to drugo stanje u kojem žrtva nije bila sposobna za otpor ono koje je predmet ovog kaznenog postupka.“ uz zaključak da se obilježje navedenog kaznenog djela može podvesti pod kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11. Pri tome citira odredbu čl. 152. st. 3. KZ/11. koja definira izostanak pristanka na spolni odnos te ponovno izvodi zaključak kako je upravo „...izostanak slobodne volje i sposobnosti donošenja valjanog pristanka na spolni odnos kod mlt. žrtve ... ono obilježje za koje inkriminira okr. Ž. T. kao počinitelja djela.“ i da se okolnost što žrtva nije mogla pružiti otpor počinitelju može podvesti pod ono „drugo stanje“ koje je propisano u čl. 189. st. 1. KZ/97. Opetovano navodi da se činjenično stanje može supsumirati pod biće kaznenog djela iz čl. 189. st. 1. KZ/97., uspoređuje visinu propisane kazne za to djelo i kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. uz zaključak da je primjena KZ/11. za osuđenika povoljnija te da nije nastupila zastara kaznenog progona.

 

Nadalje, opisujući objektivna obilježja kaznenog djela za koje je osuđenik proglašen krivim, prvostupanjski sud ističe da je šesnaestogodišnji oštećenik bio nedovoljno emocionalno stabilan, zbunjen vlastitim spolnim razvojem i seksualnim identitetom, a osuđenik  osoba koju je idealizirao pa da su to one okolnosti koje jasno ukazuju da oštećenik nije bio sposoban za otpor i da je bio žrtva kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

 

Iz citiranih je obrazloženja razvidno da se sudovi zadržavaju na pitanju mogućnosti valjanog pristanka žrtve M. I. na spolni odnos/spolnom odnosu izjednačenu spolnu radnju, s obzirom na stanje u kojoj se žrtva u inkriminirano vrijeme nalazila, što sve upućuje na obrazloženje okolnosti postojanja kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11.

 

Međutim, kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11., kao kvalificirano kazneno djelo, sadrži veću količinu neprava od njegovog osnovnog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11., teže je i pogibeljnije, a što je izraženo i kroz strože propisanu kaznu. Čimbenici koji ukazuju da se radi upravo o takvom težem djelu su kvalifikatorne okolnosti koje moraju postojati uz sva obilježja osnovnog djela, u konkretnom slučaju neka od obilježja iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. koja ukazuju na posebnu ranjivost žrtve zbog dobi i ovisnosti o čemu u pravomoćnoj presudi nije bilo govora. Ovdje odmah valja reći da odnos zavisnosti osobe/žrtve prema počinitelju u smislu obilježja djela iz čl. 152. st. 3. KZ/11. nije istoznačnica kvalifikatornom obilježju postojanja posebne ranjivosti žrtve zbog ovisnosti, o čemu također nema ni riječi u odluci žalbenog suda.

 

Prema tome, u drugostupanjskoj presudi je izostala ocjena postojanja kvalifikatornih obilježja kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11., na što je žalitelj izričito upirao, s obzirom da se obrazloženje te presude u potpunosti iscrpilo na obrazlaganje okolnosti nepostojanja pristanka na spolni odnos kod oštećenika, odnosno okolnosti koje čine obilježja (osnovnog) kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11., za koje osuđenik nije proglašen krivim. Ocjena ovog žalbenog prigovora ključna je za pravilnu primjenu kaznenog zakona, naročito ocjenu postojanja povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08. na koju je, uz ostale, žalitelj izrijekom upirao.

 

Slijedom navedenog, u pravu je osuđenik da je drugostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 487. st. 1. ZKP/08. što je od utjecaja na presudu, pa je na temelju čl. 519. u vezi s čl. 513. st. 1. ZKP/08. trebalo drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje čime je ujedno prestala egzistirati pravomoćnost i izvršnost pobijane presude.

 

Kod ponovnog odlučivanja drugostupanjski sud će otkloniti učinjenu povredu kako je ukazano ovom presudom. Sud drugog stupnja dužan je razmotriti i jasno odgovoriti kako se osnovno kazneno djelo iz čl. 189. st. 1. KZ/97., koje prema pravilnom utvrđenju nižih sudova ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 152. KZ/11., u konkretnom slučaju  može pravno podvesti pod kvalificirani oblik djela iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11., vodeći računa da se stanje žrtve, zbog kojeg ona nije u mogućnosti dati valjani pristanak na spolni odnos, ne može vrednovati dvostruko, najprije kao element osnovnog oblika djela, a potom i njegovih kvalifikatornih obilježja iz čl. 154. st. 1. toč. 2. KZ/11. Nakon što ocijeni žalbene prigovore na račun pravne oznake djela o čemu će potom ovisiti i ocjena postojanja zapreka za kazneni progon,  donijeti će novu, na zakonu osnovanu drugostupanjsku odluku.

 

Zagreb, 10. prosinca 2020.