1               Poslovni broj: Gž-1780/2020-2

Poslovni broj: Gž-1780/2020-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist Maja Kristić, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S. I., OIB:…, zastupanog po punomoćnici J. P.-B., odvjetnici u Č., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj P-1137/19-10 od 16. listopada 2020., 10. prosinca 2020.,

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj P-1137/19-10 od 16. listopada 2020.

Obrazloženje

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem u ovoj pravnoj stvari određuje se prekid postupka koji će trajati do donošenja odluke Suda Europske unije povodom Zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1042/2017-3 od 27. svibnja 2020.

Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 353. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13-Rješenje USRH, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), u vezi članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, s prijedlogom da žalbeni sud uvaži žalbu i ukine pobijano rješenje.

¸

Žalba tužitelja nije osnovana.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je prekinuo ovaj parnični postupak primjenom odredbe članka 213. stavka 1. točke 1. ZPP-a te odredio nastavak postupka kada Sud Europske unije odgovori na zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Vrhovnog suda RH broj Rev-1042/17-3 od 27. svibnja 2020., konkretno na pitanje: treba li Direktivu 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se njezine odredbe primjenjuju na ugovor o kreditu koji je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, ali koji je konvertiran nakon pristupanja Uniji na temelju zakona koji je Republika Hrvatska donijela nakon stupanja u članstvo Europske unije te, s tim u vezi, ima li nadležnosti Suda Europske unije za odgovaranje na drugo pitanje, a pod pretpostavkom da je odgovor na prvo pitanje potvrdan. Dakle, treba li članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, poput posebnog zakona iz glavnog postupka – ZID ZPK 2015 – Zakon o konverziji, koji s jedne strane, prisilnom odredbom obvezuje pružatelja usluga ponuditi potrošaču sklapanje dodatna ugovora o kreditu na način propisan tim zakonom, a kojim dodatkom se pojedine ugovorne odredbe, koje su u trenutku stupanja na snagu tog zakona (odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope) ili kasnije (odredba o valutnoj klauzuli u CHF) sudskom odlukom utvrđene ništetnima, zamjenjuju valjanim ugovornim odredbama na način kao da je među strankama od početka bilo ugovoreno ono što je ugovoreno dodatkom, a čime se osigurava valjanost ugovora, dok se, s druge strane, potrošaču koji je dobrovoljno prihvatio sklapanje dodatka, uplate izvršene po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi iskorištavaju za namirenje njegovih obveza koje proizlaze iz odredbi valjanog dodatka, uz sporazum o raspolaganju eventualnom preplatom ili vraćanjem uplata potrošaču onda kad preplata premašuje zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu, sve na način kako je to predviđeno tim zakonom.

Iz sadržaja parničnog spisa, u bitnom, proizlazi da je tužitelj tužbu podnio 12. lipnja 2019., radi isplate iznosa koji će postaviti nakon vještačenja, a zbog ništetnosti odredaba o promjenjivim kamatama i o valuti vezanoj uz CHF, osnovom Ugovora o kreditu broj 136- 214/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. srpnja 2005., a tuženik se protivi i osnovu i visini tužbenog zahtjeva ističući da je predmetni Ugovor o kreditu izmijenjen Aneksom Ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Na temelju takvog stanja u spisu prvostupanjski sud zauzima stajalište da je u ovom predmetu svrsishodno odrediti prekid postupka do završetka postupka pred Sudom Europske unije jer će sudovi u Republici Hrvatskoj biti vezani donesenom odlukom Vrhovnog suda, a da odluka u ovom predmetu ovisi o prethodnom rješenju pitanja ima li tužitelj pravo na isplatu.

Odredbom članka 12. stavka 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Prema odredbi članka 213. stavka 1. točke 1. ZPP-a sud će prekid postupka odrediti i ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju.

U žalbi tužitelj ističe da je prvostupanjski sud neosnovano i nepotrebno odredio prekid postupka jer na isto nije ovlašten budući se na ovaj postupak ne primjenjuju izmjene ZPP-a („Narodne novine“, broj 70/19). Nadalje, da je izostalo obrazloženje o kojem to točno prethodnom pitanju, pravu ili pravnom odnosu o kojem se vodi Rev-1042/17, ovisi razrješenje predmetne parnice.

Neosnovano tužitelj u žalbi ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi članka 381. ZPP-a, jer su razlozi o odlučnim činjenicama jasni i razumljivi.

Suprotno žalbenim navodima i mišljenju prvostupanjskog suda, na konkretni predmet ima se primijeniti odredba članka 213. stavka 2. točke 2. ZPP-a (izmijenjena odredba članka 117. Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a ‑ „Narodne novine“, broj 70/19), jer u ovom postupku do 1. rujna 2019. nije bilo održano pripremno ročište. Isto je naime održano tek 29. rujna 2020.

Navedena odredba predviđa prekid postupka u slučaju ako je Zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Ugovora Europske unije te valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije već podnesen u drugom postupku, a odluka suda ovisi o rješenju tog zahtjeva.

Stoga, imajući u vidu činjenične navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 213. stavak 2. točka 2. ZPP-a, odredio prekid postupka do donošenja odluke o zahtjevu Sudu Europske unije.

Da je prvostupanjski sud ovlašten prekinuti postupak u konkretnom slučaju zaključak je i sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. Iako navedeno pravno shvaćanje, za razliku od pravnog shvaćanja donesenog na sjednici svih sudaca ili sjednici odjela suda (članak 40. stavak 2. ZS-a ) nije obvezujuće za sve suce tog suda, radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, ovaj sud ga prihvaća.

Slijedom navedenog, i jer ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. u vezi članka 381. ZPP) temeljem odredbe iz članka 380. točke 2. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 10. prosinca 2020.