Broj: Kž 445/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog A. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 2017. broj K-Us-11/2016 (Kv I-Us-64/2017), o ukidanju jamstva, odbijanju prijedloga Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanjem istražnog zatvora i određivanju primjene mjere opreza u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 24. studenog 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog A. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz 328. stavka 1. i drugih KZ/11., na temelju članka 135. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17. - dalje u tekstu ZID ZKP/08.), pod točkom I. optuženom A. S. ukinuto je jamstvo koje je zamijenilo istražni zatvor te je Općinskom sudu u Rijeci naloženo da po pravomoćnosti ovog rješenja izvrši brisanje uknjižbe prava zaloga za iznos 70.000,00 (sedamdesettisuća) kuna za korist Republike Hrvatske u zemljišnoknjižnom ulošku broj 5743, katastarske općine R., na nekretnini D. A., R., ..., koja se sastoji od etaže 3: dvosobni stan broj 4 na prvom katu, koji se sastoji od dvije sobe i sobice, kuhinje, kupaonice, nužnika, hodnika i drvarnice, ukupne površine 69,68 m2. Pod točkom II. izreke rješenja odbijen je prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanjem istražnog zatvora protiv tog optuženika. Pod točkom III. izreke rješenja, na temelju članka 98. stavaka 1. i 2. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), prema tom optuženiku određena je mjera opreza obveze redovitog javljanja Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, načelniku policijske postaje na čijem području ima prijavljeno stanovanje ili osobi koju on odredi, jednom mjesečno, s time da će se izrečena mjera zamijeniti istražnim zatvorom ako se optuženik ne bude pridržavao izrečene mu mjere.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi A. S. po branitelju, odvjetniku A. B., bez izričitog navođenja žalbene osnove, te predlaže „Vrhovnom sudu Republike Hrvatske rješenje u pobijanom dijelu preinačiti mjeru opreza određeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-Us-11/2016 Kv-IUs-64/2017 od 28. rujna 2017 godine.“.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ne osporava odluke pod točkama I. i II. izreke pobijanog rješenja, već prvostupanjsko rješenje pobija u odluci pod točkom III. izreke, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 123. ZKP/08. u vezi s člankom 98. stavkom 1. ZKP/08., sadržajno upirući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, optuženik smatra da ne postoje osobite okolnosti koje upućuju da bi optuženik ponovio kazneno djelo jer od vremena uhićenja on nije evidentiran kao počinitelj bilo kakvog kaznenog djela, a uredno je sudjelovao tijekom cijelog kaznenog postupka te ima prebivalište na području R., gdje uredno prima pozive i pismena. Ne osporavajući primjenu odredbe članka 95. ZKP/08. od strane prvostupanjskog suda, žalitelj ujedno navodi da razlozi za primjenu te odredbe zapravo ukazuju na nepostojanje razloga iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

Protivno takvim žalbenim prigovorima optuženika, prvostupanjski je sud, nakon što je prethodno utvrdio da u konkretnoj situaciji postoji osnovana sumnja, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora, te posebna pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., s pravom zaključio da se svrha mjere istražnog zatvora može uspješno osigurati i mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 3. ZKP/08. Za takve svoje zaključke prvostupanjski je sud dao valjane i dovoljne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da na strani optuženika ne postoji iteracijska opasnost. Naime, ocjenjujući postojanje takve opasnosti na strani optuženika, prvostupanjski sud ima na umu okolnosti kaznenog djela za koje je optuženik osnovano sumnjiv, značaj njegove uloge u okviru zločinačkog udruženja, visok stupanj organiziranosti svih optuženika i koordinaciju njihova postupanja te preciznu podjelu uloga, kao količinu inkriminirane droge te činjenicu visine pribavljene protupravne imovinske koristi, te pravilno zaključuje da te okolnosti ukazuju na upornost i odlučnost u protupravnom postupanju optuženika.

Sve navedene okolnosti prvostupanjski sud je pravilno doveo u vezu s činjenicom da je optuženi A. S. prema podacima iz kaznene evidencije u već dva navrata osuđen zbog počinjenja kaznenih djela teških krađa, dakle kaznenih djela kojima je također cilj pribavljanje protupravne imovinske koristi. Pritom je vidljivo da se razdoblje činjenja kaznenog djela za koje je sada osnovano sumnjiv (početak 2012. do 17. prosinca 2013.) nalazi unutar razdoblja provjeravanja u trajanju jedne godine iz uvjetne osude kojom je osuđen presudom Općinskog suda u Rijeci od 22. ožujka 2013. broj K-554/2011, koja je postala pravomoćna 15. travnja 2013. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ukupnost navedenih okolnosti razboritom predvidivošću upućuje na bojazan od optuženikovog ponavljanja istog ili istovrsnog kaznenog djela.

Jednako tako, prvostupanjski je sud imao u vidu odredbu članka 95. stavka 1. ZKP/08., prema kojoj se prilikom odlučivanja o mjerama osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza, mora paziti da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Pritom je sud pravilno vodio računa i o proteku vremena od počinjenja inkriminiranog djela, a tako i o tome da je optuženik u razdoblju od kada mu je ukinut istražni zatvor (dulje od tri godine) nije kršio uvjete jamstva, odnosno da se u tom razdoblju pridržavao danog obećanja da se neće kriti, da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo.

Kraj takvog stanja stvari, navodi žalitelja da optuženik u istom razdoblju (ili „od vremena uhićenja“, kako se u žalbi navodi), nije evidentiran kao počinitelj drugog kaznenog djela, ne dovode u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda. Naime, optuženiku je istražni zatvor bio ukinut (rješenjem suca istrage Županijskog suda u Rijeci od 9. travnja 2014. broj Kir-Us-147/13) nakon polaganja jamčevine u vidu uknjižbe založnog prava na nekretnini D. A., a takvo je jamstvo u trenutku donošenja tog rješenja očito predstavljalo dovoljnu garanciju u smislu sprječavanja činjenja novih kaznenih djela na strani optuženika.

Stoga, uzimajući u obzir sve izložene okolnosti, a postupajući sukladno odredbi članka 135. prijelaznih i završnih odredbi ZID ZKP/08., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnoj situaciji za ostvarenje svrhe istražnog zatvora koji je bio zamijenjen jamstvom nije nužno odrediti istražni zatvor jer će upravo primijenjena mjera opreza biti učinkovita za otklanjanje postojeće iteracijske opasnosti na strani optuženika.

Zakonitost i pravilnost pobijane odluke nije dovedena u pitanje niti žalbenim tvrdnjama da je optuženik „uredno... sudjelovao tijekom cijelog kaznenog postupka“ te da „ima uredno prebivalište na području Grada R. gdje prima pozive i pismena“ jer se time ne umanjuje utvrđena iteracijska opasnost na strani optuženika. Osim toga, odazivanje na pozive suda i primanje pismena na prijavljenoj adresi stanovanja dužnost je svakog optuženika, neovisno o postojanju okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

Slijedom navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 24. studenog 2017.