1

 

Broj: Jž-1822/2020

 

 

                                  

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. S.S. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.) i dr., odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Dubrovnik, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 25. rujna 2020., broj: 2. Pp J-927/2019, u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o    j e

 

 

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Dubrovnik, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te se u tom dijelu predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

p r e s u d i o     j e

 

 

U ostalom dijelu, žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Policijske postaje Dubrovnik odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 25. rujna 2020., broj: 2. Pp J-927/2019, okr. S.S. i okr. M.S. su, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), oslobođeni od optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci, počinili prekršaj iz čl. 22. st. 2. (ispravno čl. 22. st. 1.) Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Istom presudom, oba okrivljenika su, na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona, oslobođeni obveze naknade troškova prekršajnog postupka.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj, s prijedlogom da se ista prihvati.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              U odnosu na rješenje.

 

U pravu je tužitelj kada u žalbi tvrdi da se ne mogu prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda zbog kojih je okrivljenike oslobodio od optužbe za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Naime, okr. S.S. i okr. M.S. je optužbom, koja je koncipirana kao idealni raznovrsni stjecaj (kada počinitelj jednom radnjom počini više raznovrsnih prekršaja), bilo stavljeno na teret da su počinili prekršaje iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je, u fazi ispitivanja optužnog prijedloga, oba okrivljenika oslobodio od optužbe za oba prekršaja koja su im stavljena na teret iz razloga što činjenični opis optužbe ne sadrži jedan konstitutivni element bića prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Međutim, bez obzira na to što je prvostupanjski sud u pravu kada donosi prethodno navedeni zaključak o nepostojanju bitnog obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, takvi razlozi se nikako ne mogu prihvatiti, jer nemaju nikakvog utjecaja, na tvrdnju optužbe da su okrivljenici počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Pritom je iz obrazloženja pobijane presude vidljivo da prvostupanjski sud ni ne daje nikakve razloge za oslobođenje okrivljenika za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nego ih, zapravo, automatizmom, zbog oslobođenja za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, oslobađa i za prekršaj iz čl. čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Slijedom gore navedenog, pobijanu presudu je trebalo ukinuti u odnosu na prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je odluku o krivnji okrivljenih potrebno donijeti nakon provedenog prekršajnog postupka.

 

  Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci rješenja.

 

U odnosu na presudu.

 

Razmatrajući žalbene navode koji se odnose na prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ovaj sud smatra da isti nisu osnovani.

 

Naime, okrivljenicima je optužbom stavljeno na teret da su, kao braća, jedan prema drugome, počinili psihičko nasilje.

 

Odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji definiran je pojam nasilja u obitelji pa je tako u toč. 3. propisano da je psihičko nasilje ono nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost.

 

Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi čl. 10. toč. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nedvojbeno proizlazi da je prouzročenje povrede dostojanstva ili uznemirenosti žrtve jedan od konstitutivnih elemenata koji čini biće inkriminiranog prekršaja. Radi se o prekršaju koji je tzv. materijalno kažnjivo djelo koje se ne iscrpljuje u samoj radnji, nego u svom biću sadrži i posljedicu kao učinak na objektu radnje.

 

Međutim, u ovom prekršajnom predmetu se u činjeničnom opisu optužbe ne naznačuje da bi ponašanje bilo kojeg okrivljenika prouzročilo kod drugog okrivljenika, kao žrtve, bilo koju zakonom propisanu posljedicu (povredu dostojanstva ili uznemirenost), slijedom čega proizlazi da u činjeničnom opisu ovog prekršaja nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret. Budući da sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo i samo u činjeničnom opisu prekršaja iz razloga što je pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to je pravilno i zakonito zaključio prvostupanjski sud da opisano ponašanje okrivljenika nije prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

U pravu je tužitelj kada u žalbi navodi da optužbe za psihičko nasilje u obitelji „ne moraju sadržavati izrijekom posljedicu tog postupanja odnosno „koje je kod žrtve prouzročila povredu dostojanstva ili uznemirenost““. Točno je da činjenični opis optužbe za psihičko nasilje ne mora sadržavati upravo zakonski izričaj „prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost“. Dapače, bilo bi dobro da optužba ne sadrži upravo taj izričaj, jer se radi o zakonskom opisu posljedice koja je nastupila kod žrtve, ali je nužno da sadrži konkretan opis posljedice koja je kod žrtve nastupila uslijed radnje okrivljenika, a koje posljedice se mogu podvesti pod zakonski izričaj „povrede dostojanstva ili uznemirenost“, jer je prekršaj psihičkog nasilja u obitelji dovršen tek kada je nastupila propisana posljedica.

 

Naime, kao što je već prethodno navedeno, prekršaj psihičkog nasilja u obitelji je tzv. materijalno kažnjivo djelo, koje, za razliku od tzv. formalnog kažnjivog djela (a većina propisanih prekršaja su prema svojoj pravnoj prirodi i svrsi upravo formalni prekršaji), u svom biću sadrži i opisanu posljedicu. Dakle, za postojanje djela psihičkog nasilja nužno je da su radnje okrivljenika kod žrtve prouzročile povredu dostojanstva ili uznemirenost, jer je ovo djelo dovršeno tek kada je nastupila zakonom propisana posljedica. Za utvrđivanje krivnje okrivljenika nužno je, između ostalog, utvrditi i kauzalitet njegove radnje i nastupanja posljedice kod žrtve, a što predstavlja questio facti i koju odlučnu činjenicu svakako treba utvrditi u postupku. Nejasno je na temelju čega tužitelj u žalbi tvrdi da „intencija Zakona nije bila da o postojanju tih okolnosti odlučuje žrtva“, jer zakonska odredba čl. 10. toč. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izričito i jasno propisuje da je psihičko nasilje ono nasilje koje je kod žrtve (dakle, upravo kod one konkretne osobe prema kojoj su radnje okrivljenika bile usmjerene) prouzročilo, a ne moglo prouzročiti, povredu dostojanstva ili uznemirenost.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno i osnovano, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona, donio presudu kojom je oba okrivljenika oslobodio od optužbe za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Stoga je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

 

 

 

Presuda i rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenike i tužitelja.