1

Broj: Jž-1675/2020

 

                                  

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. G.Ž. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.) i dr., odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII Policijske postaje Zagreb, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2020., broj: 30. Pp J-1458/2020 te odlučujući o žalbi žrtve nasilja Petre Želježić (sada Perišić) podnesenoj protiv rješenja Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 27. srpnja 2020., broj 30. PpJ-1458/2020, u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

 

Odbija se žalba žrtve nasilja P.Ž. (sada P.) kao neosnovana.

 

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII Policijske postaje Zagreb kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

U odnosu na rješenje.

 

Prije svega, u pravu je žaliteljica kada u žalbi ističe da u ovom prekršajnom predmetu ona ima svojstvo i okrivljenice i žrtve nasilja, jer je njoj i okr. G.Ž., kao osobama koje imaju zajedničko dijete, bilo stavljeno na teret da su jedan prema drugome počinili prekršaj psihičkog nasilja u obitelji. Što se tiče svojstva oštećenika, sukladno čl. 43. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.), žrtva nasilja u obitelji ima svojstvo oštećenika u postupku nakon što se tog svojstva izričito prihvati.

 

Međutim, činjenica da je prvostupanjski sud žaliteljici otklonio svojstvo žrtve nasilja nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

 

Naime, pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbačena je kao nepravodobna žalba žrtve nasilja P.Ž. (sada P.), podnesena protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2020., broj: 30. Pp J-1458/2020.

 

Protiv navedenog rješenja, žrtva nasilja P.Ž. (sada P.), putem odvjetnika J.B., pravodobno je podnijela žalbu s prijedlogom da se ista prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Naime, uvidom u dostavnicu, koja se nalazi na listu 56 spisa, utvrđeno je da je 8. lipnja 2020., sukladno čl. 146. st. 7. u vezi st. 4. Prekršajnog zakona, izvršena uredna dostava prijepisa predmetne presude žaliteljici. Nije u pravu žaliteljica da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, time što prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijanog rješenja, nije naveo na temelju čega je utvrdio datum uručenja presude žaliteljici. Po ocjeni ovog suda, ovaj nedostatak nema značaj navedene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, jer pobijano rješenje sadrži sve potrebne i decidirane razloge o odlučnim činjenicama.

 

Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi da postoji proturječje između izreke i obrazloženja pobijanog rješenja u vezi datuma donošenja presude protiv koje je žaliteljica podnijela žalbu, jer je i iz uvoda, i iz izreke, i iz obrazloženja pobijanog rješenja potpuno jasno da je odbačena žalba protiv presude prvostupanjskog suda od 4. lipnja 2020. Doista nigdje u obrazloženju pobijanog rješenja nije navedeno da bi se radilo o presudi prvostupanjskog suda od 27. srpnja 2020., kako se pogrešno i netočno navodi u žalbi. Datum 27. srpnja 2020. je datum donošenja pobijanog rješenja, a ne datum prvostupanjske presude protiv koje je žaliteljica podnijela žalbu koja je odbačena.

 

Neosnovano se u žalbi tvrdi da žaliteljici nije izvršena uredna dostava prvostupanjske presude, pozivajući se pritom na nesporan potpis žaliteljice. Naime, prema dostavnici, koja se nalazi na listu 56 spisa, dostava prvostupanjske presude žaliteljici je obavljena u skladu s čl. 146. st. 7. u vezi st. 4. Prekršajnog zakona, jer je vidljivo da je pismeno uručeno nakon prethodne obavijesti dostavljača za žaliteljicu. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada zaključuje da je žalba predana nakon isteka zakonom propisanog roka, jer je zadnji dan roka za pravodobno podnošenje žalbe bio utorak 16. lipanj 2020., a žaliteljica je, kako to proizlazi iz štambilja pošte na omotnici (list 43 spisa), žalbu predala preporučenom pošiljkom 17. lipnja 2020.

 

Pogrešna je i pretpostavka žaliteljice, iznesena u žalbi, da je presudu umjesto nje primio okr. G.Ž., jer iz podataka u spisu proizlazi da je prvostupanjska presuda žaliteljici (koja je bila naznačena kao P.P.) uručena na adresi XX, a okr. G.Ž. na adresi XX. Osim toga, navedena pretpostavka je u potpunom proturječju s navodima žalbe u kojima žaliteljica tvrdi da je prvostupanjsku presudu „pronašla u kasliću“.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 211. st. 2. toč. 2. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U odnosu na presudu.

 

Presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2020., broj: 30. Pp J-1458/2020, okr. G.Ž. i okr. P.Ž. su, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), oslobođeni od optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci, počinili prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj, s prijedlogom da se ista prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Naime, okrivljenicima je optužbom stavljeno na teret da su, kao osobe koje imaju zajedničko dijete, jedan prema drugome, počinili psihičko nasilje.

 

Odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji definiran je pojam nasilja u obitelji pa je tako u toč. 3. propisano da je psihičko nasilje ono nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost.

 

Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi čl. 10. toč. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nedvojbeno proizlazi da je prouzročenje povrede dostojanstva ili uznemirenosti žrtve jedan od konstitutivnih elemenata koji čini biće inkriminiranog prekršaja. Radi se o prekršaju koji je tzv. materijalno kažnjivo djelo koje se ne iscrpljuje u samoj radnji, nego u svom biću sadrži i posljedicu kao učinak na objektu radnje.

 

Međutim, u ovom prekršajnom predmetu se u činjeničnom opisu optužbe ne naznačuje da bi ponašanje bilo kojeg okrivljenika prouzročilo kod drugog okrivljenika, kao žrtve, bilo koju zakonom propisanu posljedicu (povredu dostojanstva ili uznemirenost), slijedom čega proizlazi da u činjeničnom opisu ovog prekršaja nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja koje se okrivljenicima stavlja na teret. Budući da sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo i samo u činjeničnom opisu prekršaja iz razloga što je pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to je pravilno i zakonito zaključio prvostupanjski sud da opisano ponašanje okrivljenika nije prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Svakako je potrebno navesti da je tužitelj u pravu kada u žalbi ističe da je u činjeničnom opisu optužbe, navođenjem da se inkriminirani događaj odvijao u prisutnosti zajedničkog djeteta okrivljenih, dostatno označeno da se radi o osobama na koje se odnose odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrijekom navedeno da su osobe na koje se taj Zakon primjenjuje, između ostalog, i osobe koje imaju zajedničko dijete pa je nebitno, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, što u optužbi nije bilo naznačeno međusobno svojstvo okrivljenih. No, ova pogreška prvostupanjskog suda ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer, kao što je već obrazloženo, u činjeničnom opisu nedostaje jedan konstitutivan element bića djela prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret, pa djelo za koje se okrivljenici optužuju, a na način kako je to činjenično opisano u optužbi, po propisu nije prekršaj.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno i osnovano, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona, donio presudu kojom je oba okrivljenika oslobodio od optužbe za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Stoga je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

 

 

Presuda i rješenje se dostavljaju Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenike, odvjetnika J.B. i tužitelja.