Poslovni broj: 57 Pž-844/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-844/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja M. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R. odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. Z. V., P. R. I. Z. O. S. I., Z.,  OIB ..., radi isplate iznosa od 90.604,80 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2017-14 od 8. prosinca 2017., 9. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2017-14 od 8. prosinca 2017.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu je odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 90.604,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

 

U obrazloženju presude se navodi da je stajalište tuženika o prekluzivnosti roka od osam dana propisanog odredbom čl. 7. st. 4. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom („Narodne novine“ broj: 44/14, 2/15; dalje: Pravilnik) pogrešno, budući da niti iz jedne odredbe Pravilnika ne proizlazi zaključak da će poslodavac izgubiti pravo da se pozove na ugovor o poslovnoj suradnji dakle, da će se smatrati da nije ispunio obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom na zamjenski način, ako u roku od osam dana od sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji isti ne dostavi tuženiku. S obzirom na to da je tužitelj dostavio Ugovor o poslovnoj suradnji tuženiku 14. travnja 2016., on proizvodi pravni učinak za tuženika od 1. svibnja 2016. Ugovor je sklopljen 7. ožujka 2016., na razdoblje od 12 mjeseci (te je proizvodio pravne učinke za tuženika do zaključno 7. ožujka 2017. Tužitelj navodi da se zamjensko ispunjavanje obveze zapošljavanja osoba s invaliditetom najavljuje za 12 mjeseci, s obzirom na to da zamjensko ispunjavanje obveze temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji ne može vrijediti nakon prestanka važenja samog ugovora Međutim, tuženik nije dužan platiti iznos od 75.628,80 kn za navedeno razdoblje tužitelju po osnovi naknade štete, jer je tužitelj predmetnu novčanu naknadu dobrovoljno uplaćivao tuženiku pa je njegova vlastita radnja, a ne radnja tuženika, dovela do umanjenja njegove imovine. Ako je tužitelj smatrao da ne postoji pravna osnova za plaćanje predmetne novčane naknade u tom slučaju tada nije trebao tuženiku dobrovoljno svaki mjesec obračunavati i uplaćivati naknadu, eventualno bi donio rješenje kojim se utvrđuje obveza plaćanja i iznos mjesečne novčane naknade, protiv kojeg bi tužitelj imao pravo žalbe, o kojoj bi odlučivalo ministarstvo nadležno za rad, a protiv odluke ministarstva nadležnog za rad tužitelj bi imao mogućnost pokretanja upravnog spora pred mjesno nadležnim upravnim sudom (čl. 10. st. 8. – 10. Zakona o rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, „Narodne novine“ broj: 157/13, 152/14; dalje: ZPRZOI). Odredbom čl. 13. st. 3. Pravilnika određeno je da se novčana naknada uplaćuje u korist uplatnog računa propisanog provedbenim propisima o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, doprinosa za obvezna osiguranja te prihoda za financiranje drugih javnih potreba koje donosi ministar financija. Navedena odredba identična je odredbi čl. 10. st. 6. ZPRZOI-a. Iz isprava o plaćanju predmetne novčane naknade te iz izjava tuženika sud je utvrdio da je predmetna novčana naknada uplaćivana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Dakle, proizlazi da je stjecatelj imovine tužitelja, u vidu uplaćene novčane naknade, Republika Hrvatska, a ne tuženik pa se od njega niti ne može zahtijevati vraćanje imovine tužitelja.

 

Tužitelj u žalbi navodi da je tuženik odbijanjem ugovora o poslovnoj suradnji sa zaštitnom radionicom tužitelju prouzročio štetu jer je morao platiti iznose koje inače ne bi morao platiti. Tužitelj je sredstva koje je isplaćivao bio dužan isplaćivati temeljem svoje zakonske obveze koje se nije uspio osloboditi zbog postupka tuženika. Radi se o klasičnom slučaju naknade štete pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.074,50 kn.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilna i osnovana na zakonu.

 

Predmet spora je isplata iznosa koji odgovara iznosu kojeg je tužitelj uplatio za razdoblje od ožujka 2016. do veljače 2017. s osnove osnovi naknade za neizvršavanje obveze zapošljavanja osam osoba s invaliditetom.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije sporno da je tužitelj obveznik kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom jer iz dopisa tužitelja od 13. travnja 2016. i navoda stranaka tijekom postupka proizlazi da je tužitelj u travnju 2016. obavijestio tuženika da je 7. ožujka 2016. sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji s Ustanovom U.. U prilogu tog dopisa tužitelj je dostavio tuženiku predmetni ugovor i popunjeni obrazac N-IZK, najavu o ispunjenju zamjenske kvote za 12 mjeseci za 8 osoba, što tužitelj ne osporava u žalbi. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da rok iz čl. 7. st. 4. Pravilnika nije prekluzivne naravi.

 

Neosnovan je tužiteljev žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj predmetnu novčanu naknadu dobrovoljno uplaćivao tuženiku pa je njegova vlastita radnja, a ne radnja tuženika – odbijanje priznavanja ugovora o poslovnoj suradnji sa zaštitnom radionicom, tzv. zamjenska kvota zbog proteka roka dovela do umanjenja njegove imovine.

 

Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužitelj dobrovoljnim plaćanjem novčanih naknada koje nije bio dužan platiti u ukupnom iznosu od 75.628,80 kn prekinuo izravnu uzročnu vezu između protupravne radnje tuženika i nastale štete. Sud je pravilno utvrdio da bi tužiteljevo neplaćanje tih obveza doveo do donošenja rješenja kojim se utvrđuje obveza plaćanja i iznos mjesečne novčane naknade na koju bi tužitelj imao pravo žalbe, o kojoj bi odlučivalo ministarstvo nadležno za rad. U tom slučaju tužitelj bi protiv odluke ministarstva nadležnog za rad imao mogućnost pokretanja upravnog spora pred mjesno nadležnim upravnim sudom (čl. 10. st. 8. – 10. ZPRZOI-a), čime bi mu bila omogućena potpuna pravna zaštita.

 

Zato je neosnovano žaliteljevo shvaćanje da se ovdje radi o klasičnom slučaju naknade štete pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da ne postoji izravna uzročna veza između radnje tuženika i štete na strani tužitelja.

 

Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nema pravo na utuženi iznos niti primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) jer je stjecatelj imovine tužitelja u vidu uplaćene novčane naknade, Republika Hrvatska, a ne tuženik. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da navedeno proizlazi iz čl. 13. st. 3. Pravilnika i čl. 10. st. 6. ZPRZOI-a i iz isprava o plaćanju predmetne novčane naknade.

 

Slijedom navedenog tužiteljeva žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.