- 1 -

                                  Broj: Jž-1601/2020

 

 

                                             

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv 1. okrivljenog M.Č. zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5., čl. 22. st. 2. i čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17) te 2. okrivljene I.Č., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odlučujući o žalbi 1. okrivljenog M.Č. podnesenoj putem branitelja D.K., odvjetnika u Z. i žalbi 2. okrivljene I.Č., podnesenoj putem braniteljice T.P.G., odvjetnice u Z., protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 59. Pp J-895/2020 od 10. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. okrivljenog M.Č. i 2. okrivljene I.Č. te potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

    II.               Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), 1. okrivljeni M.Č. i 2. okrivljena I.Č. obvezuju se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka svaki u iznosu od po 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom 1. okrivljeni M.Č. proglašen je krivom zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude za koji je 1. okrivljeniku, temeljem istog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 45 dana, te zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude za koji je 1. okrivljeniku, temeljem istog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 dana i zbog prekršaja iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u toč. 3. izreke pobijane presude za koji je 1. okrivljeniku, temeljem istog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 dana pa mu je izrečena ukupna kazna zatvora u trajanju od 70 dana u koju kaznu je 1. okrivljeniku uračunato vrijeme oduzimanja slobode tako da mu je ostalo za izdržati 69 dana zatvora, a primijenjena mu je uvjeta osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako 1. okrivljenik u roku od 12 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna zatvora od izrečene, dok je 2. okrivljena I.Č. proglašena krivom zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude za koji je 2. okrivljenici, temeljem istog propisa, uz primjenu čl. 37. PZ-a izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kuna, u koju kaznu je 2. okrivljenici uračunato vrijeme oduzimanja slobode tako da joj je ostalo za platiti 1.200,00 kuna novčane kazne, uz pogodnost plaćanja dvije trećine novčane kazne u roku od 15 dana, u kojem slučaju će se novčana kazna smatrati plaćenom u cjelini,

 

Istom presudom je određeno da su 1. okrivljeni M.Č. i 2. okrivljena I.Č. oslobođeni dužnosti naknade troška prvostupanjskog prekršajnog postupka.

 

Protiv te presude 1. okrivljeni M.Č. i 2. okrivljena I.Č. su pravodobno putem branitelja podnijeli žalbe.

1. okrivljeni M.Č. uvodno pobija presudu zbog svih žalbenih razloga, sadržajno se žaleći zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi navodi da poriče prekršaje koji su mu je stavljeni na teret, da je sud neosnovano temeljio presudu na iskazu mlt. svjedoka P.Č., sina okrivljenih, koji živi s majkom I.Č., 2. okrivljenicom i s ocem ima manje kontakta pa je privrženiji majci te je njegov dvojben i nelogičan, isto kao i iskaz svjedoka N.G., policijskog službenika koji nije bio očevidac događaja te je svoja saznanja crpio iz iskaza okrivljenih zbog čega je njegov iskaz također dvojben i neživotan. Zbog iznesenog, u postupku ničim nije dokazana krivnja 1. okrivljenika pa predlaže ukinuti pobijanu presudu, vratiti predmet na ponovno suđenje, a podredno, preinačiti presudu i osloboditi 1. okrivljenika od optužbe.

2. okrivljena I.Č. pobija presudu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da je sud bezrezervno poklonio vjeru 1. okrivljeniku, dok ne vjeruje obrani 2. okrivljenice koja je u više navrata bila žrtva obiteljskog nasilja, zatim da je 1. okrivljenik došao nepozvan u stan živjeti s njom i sinom, čime je prekršio izrečenu zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja iste, budući da ju je predmetne zgode snimao na mobitel bez njenog pristanka, što ju je izuzetno uznemirilo i povrijedilo, da je obranu 2. okrivljenice zapravo potvrdio i sam 1. okrivljenik koji je izjavio da je predmetne zgode došlo do naguravanja između okrivljenika kojom prilikom je on držao u ruci svoj mobitel, a što je i 2. okrivljenica izjavila, budući da je on nasrnuo na nju da joj uzme drugi mobitel, pri čemu se ona branila te da je sud u ovoj situaciji izjednačio žrtvu i nasilnika. Zbog iznesenog predlaže preinačiti presudu i osloboditi 2. okrivljenu od optužbe.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno navodima žalbe 1. okrivljenog M.Č. i 2. okrivljene I.Č., ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud opravdano, na temelju detaljne analize obrana oboje okrivljenika, iz kojih nedvojbeno proizlazi da je predmetne zgode došlo do naguravanja između 1. okrivljenog M.Č. i 2. okrivljene I.Č. zbog oduzimanja mobitela, te provedenog suočenja, kao i iskaza svjedoka N.G. koji je iskazivao o svom opažanju uznemirenosti 2. okrivljenice, a kojeg je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv, imao dovoljno osnova za zaključak da je oboje okrivljenika svojim postupanjem predmetne zgode, primjenom fizičke sile, počinilo međusobno nasilje u obitelji, čime su ostvarili zakonska obilježja terećenih prekršaja i to 1. okrivljeni M.Č., ponovljeno nasilje u obitelji, a 2. okrivljena I.Č., nasilje u obitelji.

 

Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud, prihvativši iskaz mlt. svjedoka P.Č., žrtve kao vjerodostojan i dječački iskren, imao dovoljno osnova za zaključak da je 1. okrivljenik počinio iste zgode i nasilje u obitelji prema djetetu, čime je ostvario i zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Time što je 1. okrivljenik iste zgode mobitelom snimao 2. okrivljenicu bez njenog odobrenja (što ne spori niti sam 1. okrivljenik), a što ju je znatno uznemirilo kako je to navela u svojoj obrani, koji dio je prvostupanjski sud opravdano prihvatio kao logičan, 1. okrivljenik nije postupio po zaštitnoj mjeri zabrane uznemiravanja bivše supruge 2. okrivljene I.Č. u trajanju od 12 mjeseci, izrečenoj presudom prvostupanjskog suda broj 57. Pp J-2153/2019, pravomoćna 20. lipnja 2019., zbog čega je proglašen krivim za prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da su okrivljenici predmetne zgode počinili prekršaje za koji se terete. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuju žalitelji kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Nije u pravu 1. okrivljeni M.Č. kada u žalbi navodi da je nevjerodostojan iskaz svjedoka N.G. jer je on svjedok „po čuvenju“, budući da je, po žalitelju, svoja saznanja crpio iz iskaza oboje okrivljenika, a ne osobno. Naime, iako je navedeni svjedok iskazivao o svemu što mu je poznato u vezi predmetnog događaja, prvostupanjski je sud ocjenjivao samo onaj dio njegov iskaza u kojem svjedoči o onome što je zatekao, odnosno vidio došavši povodom intervencije na mjesto događaja. Tako je sud pravilno ocjenjivao zakonit dio njegovog iskaza, na kojem se može temeljiti presuda, a u kojem je naveo da je po dolasku u stan, zatekavši samo 2. okrivljenicu, vidio razbacane stvari na podu (pa je ispustio dio inkriminacije iz činjeničnog opisa koji se odnosi na bacanje predmeta u stanu) te da je primijetio da je 2. okrivljenica bila vidno uznemirena, na temelju čega je, između ostalog, prvostupanjski sud donio odluku o krivnji 1. okrivljenika za prekršaje iz čl. 22. st. 2. i čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Neosnovano 2. okrivljena I.Č. u žalbi sadržajno navodi da je postupala u nužnoj obrani, budući da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi ista postupala na taj način jer istovremenog, odnosno izravno predstojećeg, neskrivljenog i protupravnog napada od strane 2. okrivljenika u tom trenutku nije niti bilo pa nisu ostvareni uvjeti u smislu čl. 18. PZ-a, već je 2. okrivljenica izabrala neprimjereni, protupravni način postupanja, čime je ostvarila zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Stoga, prema ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelji ne navode nove činjenice i ne predlažu nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

              Iz sadržaja žalbe, vidljivo je da 2. okrivljena I.Č. u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. toč. 2. PZ-a jer žaliteljica uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

Iako 1. okrivljeni M.Č. ne navodi da pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o kaznama 1. okrivljeniku, te odluku o kazni 2. okrivljene I.Č., povodom njene žalbe (za koju ne iznosi konkretne razloge), ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelje, te je 1. okrivljeniku i 2. okrivljenici za počinjene prekršaje izrekao kazne primjerene težini počinjenih prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenih i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečene kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Budući da je 2. okrivljenici izrečena novčana kazna ispod posebno propisanog minimuma novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji,   evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani 2. okrivljenice. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 40. PZ-a u izrečenu novčanu kaznu 2. okrivljenici uračunao vrijeme oduzimanja slobode, te je pravilno sukladno č1. 152. st. 3. PZ-a, omogućio 2. okrivljenici pogodnost plaćanja dvije trećine novčane kazne u roku od 15 dana od pravomoćnosti iste, čime će se smatrati da je novčana kazna plaćena u cjelini.

 

  U odnosu na odluku o kaznama zatvora 2. okrivljeniku, a ispitujući prvenstveno pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prema 1. okrivljeniku za počinjene prekršaje iz čl. 22. st. 2. i čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, na temelju tih odredbi, utvrdio kazne zatvora ispod posebno propisanog minimuma kazne zatvora propisane za te prekršaje (odredbom čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, propisana je alternativno kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana, a odredbom čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, alternativno kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana,), a da u izreci nije naveo primjenu odredbe o ublažavanju kazne propisane čl. 37. PZ-a, kojom je propisano da sud može počinitelju prekršaja izreći kaznu zatvora ispod propisanog posebnog minimuma kazne, uz ostvarenje određenih uvjeta. Međutim, ovakvu povredu materijalnog prava odlukom o kazni u korist 1. okrivljenika, ovaj sud nije otklonio, jer je uzeo u obzir odredbu čl. 202. st. 4. PZ-a, koja propisuje da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika, ukoliko je podnesena žalba samo u korist okrivljenika, poštujući pritom načelo zabrane reformatio in peius. Stoga, prvostupanjski je sud imao također u vidu olakotne okolnosti na strani 1. okrivljenika kada je na utvrđene kazne zatvora u trajanjima ispod posebno propisanih minimuma, odnosno, u posebno propisanom minimumu kazne zatvora za prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te izrečenu ukupnu kaznu zatvora, primijenio uvjetnu osudu tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako 1. okrivljenik u roku od 12 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna zatvora od izrečene. Sukladno odredbi čl. 40. PZ-a, pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu kaznu zatvora 1. okrivljeniku uračunao vrijeme oduzimanja slobode.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 207. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 9. prosinca 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                              Predsjednica vijeća:

 

Martina Bastić, v.r.                                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 9 (devet) otpravaka: za spis, 1. okrivljenika, branitelja, 2. okrivljenicu, braniteljicu, mlt. P.Č. putem zakonskog zastupnika, nadležni Centar za socijalnu skrb i tužitelja.