1

Broj: Jž-1620/2020

 

                                 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. A.U., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 2. rujna 2020., broj 64. Pp J-818/2020, u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se žalba okr. A.U. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. A.U. obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 500,00 (petsto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 2. rujna 2020., broj 64. Pp J-818/2020, proglašen je krivim okr. A.U. da je, na način činjenično opisan u toč. 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 6.000,00 kuna, a na način činjenično opisan u toč. 2.) izreke prekršaj iz čl. 24. istog Zakona, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, pa je okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 9.000,00 kuna, u koju se lišenje slobode 28. kolovoza 2020. uračunava kao 300,00 kuna, tako da je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna u iznosu 8.700,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene ukupne novčane kazne.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da se okrivljenik u cijelosti oslobađa obveze naknade istih.

 

Protiv navedene presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik po branitelju odvjetniku Z.T., zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da u presudi „nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno isti su dijelom nejasni i dijelom proturječni“. No, iz obrazloženja ove žalbene tvrdnje, kojom se, zapravo, samo parafrazira dio zakonske odredbe čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, jasno je da se ova tvrdnja žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka svodi na pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja (tvrdi se da prvostupanjski sud nije izveo relevantne dokaze radi utvrđenja odlučne činjenice da li se okrivljenik približio žrtvi nasilja na udaljenost manju od 100 m). Iz navedenog razloga, ovi žalbeni navodi neće biti razmatrani u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

U okviru ove žalbene osnove, okrivljenik tvrdi i da je prvostupanjski sud „u obrazloženju svoje odluke pogrešno interpretirao i prenio iskaz samog okrivljenika koji prilikom svog iskazivanja nije priznao da bi se oštećenici približio na razdaljinu manje od sto metara već je njegov iskaz pogrešno interpretiran jer bi to značilo direktno priznanje počinjenja prekršaja“.

 

Time okrivljenik, iako to nije u žalbi izrijekom naveo, očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Međutim, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude, pogrešno reproducirao obranu okrivljenika. Naime, uvidom u zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 28. kolovoza 2020. (list 28 – 29 spisa), koji je okrivljenik potpisao bez ikakvih primjedbi, jasno proizlazi da je obrana okrivljenika u pobijanoj presudi reproducirana točno i cjelovito. Okrivljenik je, kako to proizlazi iz navedenog Zapisnika, na posebno pitanje suda odgovorio: „ne znam jesam li se dolaskom do čempresa približio M. na udaljenost manju od 100 metara, moguće da jesam“, a upravo tako je to reproducirano i u obrazloženju pobijane presude.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

Neosnovano okrivljenik, u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodi da je prvostupanjski sud trebao provesti očevid, rekonstrukciju uz sudjelovanje sudskog vještaka kako bi se na mjestu događaja utvrdilo na koju udaljenost se okrivljenik približio žrtvi nasilja. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka navedena odlučna činjenica nije ostala sporna, jer su svjedokinje M.G. i B.K. jasno i bez ikakve dvojbe i nesigurnosti iskazale da je ta udaljenost sigurno bila ispod 100 m, svjedokinja B.K. je čak izjavila da se radilo o udaljenosti oko 50 m. Kada se tome doda da i okrivljenik u obrani nije decidirano osporavao navedenu odlučnu činjenicu, nego je čak, na poseban upit suda, dopustio mogućnost da je udaljenost bila manja od 100 m, to ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je predmetna odlučna činjenica utvrđena s punom izvjesnošću i da, u svrhu njenog utvrđenja, nema nikakve osnove izvoditi daljnje dokaze, koji se predlažu u žalbi. Slijedom navedenog, neosnovan je i žalbeni navod da iskaz svjedokinje M.G. nije potvrđen ni jednim drugim izvedenim dokazom.

 

Također, neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud „anulirao u cijelosti“ iskaz svjedokinje B.K.. Naime, iz obrazloženja pobijane presude, jasno je da prvostupanjski sud, a što je, s obzirom na sadržaj iskaza ove svjedokinje, logično i pravilno, na istom nije mogao utemeljiti svoje utvrđenje u odnosu na prekršaj iz toč. 1.) izreke pobijane presude, jer ova svjedokinja o odlučnim činjenicama za taj prekršaj nije uopće iskazivala, pa njen iskaz u tom dijelu nije relevantan, dok je, u odnosu na prekršaj iz toč. 2.) izreke, iskaz svjedokinje B.K. prvostupanjski sud prihvatio. Po stanovištu ovog suda, takvo postupanje prvostupanjskog suda potpuno je pravilno i zakonito.

 

Nadalje, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi dokaznu snagu provedene radnje suočenja okrivljenika i žrtve nasilja. Smisao suočenja je kontradiktorno sučeljavanje okrivljenika i svjedoka u odnosu na važne činjenice oko kojih se isti ne slažu, pri čemu se, osim sadržaja iskaza ocjenjuje i držanje tijela, geste, promjene izgleda i slično (govor tijela), a što je upravo bitno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza suočenih osoba. Kako to proizlazi iz zapisnika od 31. kolovoza 2020 (list 36 – 37 spisa), prvostupanjski sud je ovu dokaznu radnju proveo na pravilan način i, po ocjeni ovog suda, izveo osnovan zaključak o vjerodostojnosti iskaza M.G. odnosno o nevjerodostojnosti obrane okrivljenika. Ovo iz razloga jer je okrivljenik tijekom suočenja sklanjao pogled s M.G., za razliku od ove svjedokinje koja to nije činila, iskazivao je o drugim okolnostima, a ne o onome što je predmet suočenja, a što navedena svjedokinja također nije činila, nego je bez proturječja ponovila svoj iskaz te je, na poseban upit suda da se izjasni na navode svjedokinje u kojima ga ona tereti za vrijeđanje predmetne zgode, okrivljenik izjavio da nema ništa reći na to.

 

Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe o stjecaju iz čl. 39. Prekršajnog zakona, jer su iste neprimjenjive u konkretnom slučaju.

 

Nejasno je zašto okrivljenik smatra da je odredba čl. 39. Prekršajnog zakona „neprimjenjiva u konkretnom slučaju“, kada je čl. 39. st. 1. Prekršajnog zakona izričito propisana obligatorna primjena ove odredbe u svim slučajevima „ako počinitelj s jednom ili više radnji počini više prekršaja za koje mu se istodobno sudi i sud se odlučio kazniti ga“, o čemu se radi u konkretnom slučaju. Pravilo za izricanje ukupne kazne u slučaju kada je za svaki prekršaj utvrđena novčana kazna propisano je u čl. 39. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona i prvostupanjski sud je upravo tako i postupio.

 

U daljnjem dijelu žalbe zbog ove žalbene osnove, evidentno je da žalitelj zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, s obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojih je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

Također, neosnovano se u žalbi tvrdi da je pravna kvalifikacija upitna “i zbog načina na koji je optužba tijekom postupka mijenjala činjenični opis djela na štetu okr.“, jer iz podataka u spisu ne proizlazi da je „optužba tijekom postupka mijenjala činjenični opis djela“, kako se to tvrdi u žalbi. Činjenični opis je mijenjao jedino prvostupanjski sud i to na način da je umjesto „nevjenčana supruga“ naveo „bivša izvanbračna supruga“, jer je iz provedenog dokaznog postupka utvrdio da su okrivljenik i žrtva bivši izvanbračni supružnici. Navedena izmjena nije počinjena na štetu okrivljenika, jer su i izvanbračni supružnici i bivši izvanbračni supružnici osobe na koje se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Prvostupanjski sud je sud ovlašten, pa i dužan, u skladu s rezultatima dokaznog postupka, izvršiti izmjenu činjeničnog opisa prekršaja za koji donosi osuđujuću presudu ako se time okrivljenik ne proglašava krivim za neki drugi prekršaj od onoga koji mu je stavljen na teret ili ako se ne proglašava krivim za nešto više od onoga što mu je optužnim aktom stavljeno na teret, a upravo tako je prvostupanjski sud i postupio.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

Žalbena tvrdnja da su okrivljeniku „povrijeđena i njegova ustavna prava kao što su ustavno pravo iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske na jednakost pred zakonom, ustavno pravo zakonitosti akata državne uprave normirano čl. 19. Ustava Republike Hrvatske“ nije mogla biti razmatrana, jer ni na koji način nije obrazložena i konkretizirana, osim što je navedeno da su mu navedena prava povrijeđena „ovakvom odlukom suda“, što je paušalno i nedovoljno da bi se moglo ispitati.

 

Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik ističe da mu je kao otegotno cijenjena dosadašnja osuđivanost iako se radi o uvjetnoj osuđivanosti za manji prometni prekršaj te da je prvostupanjski sud „to trebao promatrati u svjetlu nesuglasica između bivših partnera koje su, na žalost, uobičajene“. Također ističe da nije dovoljno cijenjena okolnost da je do počinjenja djela došlo zbog brige oko zajedničkog djeteta.

 

Po ocjeni ovog suda, sve okolnosti koje se navode u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno cijenio, što je vidljivo iz činjenice da je, unatoč utvrđenoj otegotnoj okolnosti, okrivljeniku, za oba prekršaja, utvrdio novčane kazne u visini zakonom propisanih posebnih minimuma.

 

Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika ovaj sud smatra da su utvrđene novčane kazne u visini zakonom propisanih posebnih minimuma primjerene stupnju okrivljenikove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. I ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, slijedom čega nema ni osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne, a niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, a niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 500,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.