Broj: Kž 448/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Z. N. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 10. studenoga 2017. broj Kv I-Us-109/2017-6 (K-Us-7/2017), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 27. studenoga 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog Z. N. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog T. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih KZ/11., pod točkom I. izreke, na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog Z. N. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., a pod točkom II. izreke optuženom Z. N. je u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 18. rujna 2015. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi Z. N. po braniteljici, odvjetnici G. L., bez izričitog navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i optuženiku omogući da se u daljnjem tijeku postupka brani sa slobode, podredno da mu se mjera istražnog zatvora zamjeni mjerom opreza redovitog javljanja diplomatskom predstavništvu Republike Hrvatske u Kraljevini Nizozemskoj i Uredu državnog odvjetnika u Amsterdamu.

Žalba nije osnovana.

Naime, optuženi Z. N., ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, smatrajući da ista ne opravdavaju produljenje istražnog zatvora protiv tog optuženika iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. Međutim, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora, kako u pogledu opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i posebnih pretpostavki, te potom ispravno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., to je činjenično stanje u pobijanom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno.

Pri tome pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju osnovane sumnje da je optuženi Z. N. počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret podignutom optužnicom nije dovedena u sumnju u žalbi ponovljenim žalbenim navodima o tome da ga „niti jedan direktan ili neposredan dokaz ne tereti (...) ono što je provedeno nema veze s njim (...). Sve što mu se stavlja na teret su zapravo insinuacije, čak ni indicije. Sve je u najgorem slučaju rekla-kazala.“. Ovo iz razloga što odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz podignute optužnice koja je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 3. listopada 2017. broj Kov-Us-8/2016-246 kao i dokaza na kojima se ta optužnica temelji, a koje u obrazloženju pobijanog rješenja i navodi prvostupanjski sud.

Daljnjim žalbenim navodima optuženik osporava postojanje onih osobitih okolnosti koje upućuju na opasnost od njegovog bijega u slučaju da ga se pusti na slobodu i to navodeći da ima prebivalište u Kraljevini Nizozemskoj, da poštuje pravosudni sustav te države, te da je spreman odazivati se pozivima suda u Republici Hrvatskoj kao što se odazivao i tijelima Kraljevine Nizozemske u postupku izručenja. Stoga smatra da mu se može izreći i neka od mjera opreza kao npr. obveza javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu u Kraljevini Nizozemskoj, što smatra provedivim putem Ministarstva pravosuđa i Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, a imajući na umu da je optuženi Z. N. državljanin Republike Nizozemske, gdje ima i prebivalište, da nije vezan uz područje Republike Hrvatske ni na koji način, a da je njegova prisutnost u postupku osigurana tek izdavanjem i realizacijom europskog uhidbenog naloga, navedene okolnosti dovedene u vezu s okolnostima počinjenja i težinom inkriminiranog mu kaznenog djela, predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će on, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i postati nedostupan pravosudnim tijelima u cilju izbjegavanja kaznenog progona. Zbog toga mu je opravdano produljena primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., dok se ista svrha ne bi mogla učinkovito postići predloženom mjerom opreza obveze javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu u Kraljevini Nizozemskoj.

Nadalje, imajući na umu težinu i okolnosti počinjenog kaznenog djela za koje je optuženi Z. N. osnovano sumnjiv, a koje karakterizira organiziranost i međusobna povezanost optuženika, kontinuitet i brojnost inkriminiranih radnji, velike količine droge i međunarodni element, time da se optuženi Z. N. konkretno tereti za sudjelovanje u prodaji 40 kg amfetamina te slanje tvari za proizvodnju droge u Bosnu i Hercegovinu, sve su to okolnosti koje dovedene u vezu s prethodnom osuđivanošću optuženog Z. N., predstavljaju one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on, puštanjem na slobodu, ponoviti kazneno djelo. Kada se navedene okolnosti dovedu i u vezu s time da se radi o osobi koja je prema navodima u žalbi nezaposlena i prijavljena na zavod za zapošljavanje, zaključak je i ovog drugostupanjskog suda da je protiv optuženog Z. N. neophodna daljnja primjena mjere istražnog zatvora i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. radi otklanjanja konkretne i razborito predvidive opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na njegovoj strani, dok se ista svrha, s obzirom na kvalitetu i značaj navedenih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od mjera opreza, kako to pravilno zaključuje i valjano obrazlaže i prvostupanjski sud.

Neosnovan je i žalbeni navod optuženog Z. N. kojim upire na povredu načela razmjernosti. Naime, imajući na umu dosadašnje trajanje mjere istražnog zatvora protiv njega s jedne strane (dvije godine i dva mjeseca) te razmjer između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud može očekivati u postupku kao i  potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora s druge strane, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno.

Pri tome treba imati na umu da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu iz članka 21. Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“, broj 76/09., 116/10., 145/10., 57/11., 136/12., 148/13. i 70/17.) za koje je produljena istraga, pa se sukladno članku 133. stavku 2. ZKP/08. sveukupno trajanje istražnog zatvora iz stavka 1. članka 133. ZKP/08. produljuje za vrijeme za koje je produljena istraga.

Na kraju, u odnosu na žalbeni prigovor optuženika da odredbe „Zakona o kaznenom postupku ne isključuju „ekstradicijski“ istražni zatvor iz trajanja istražnog zatvora“ i da se vrijeme lišenja slobode u postupku ekstradicije treba uračunati u trajanje istražnog zatvora prilikom određivanja njegovog maksimalnog roka trajanja, potrebno je istaknuti da se prema pravnom stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više ranijih odluka lišenje slobode u postupku ekstradicije (ekstradicijski istražni zatvor ili istražni zatvor radi predaje) ne uračunava u maksimalno trajanje istražnog zatvora pred domaćim sudom, jer se radi o lišenju slobode po kvalitativno različitim osnovama. U trajanje istražnog zatvora se uračunava svako ono lišenje slobode koje je određeno od nadležnog suda Republike Hrvatske, primjenom odredbi Zakona o kaznenom postupku, dok se ekstradicijski istražni zatvor ili istražni zatvor radi predaje uračunava u kaznu zatvora u slučaju osuđujuće presude, pa se i žalbeni navodi o potrebi uračunavanja ekstradicijskog istražnog zatvora u vrijeme ukupnog trajanja istražnog zatvora ne nalaze osnovanim.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 27. studenoga 2017.