Republika Hrvatska

                  Repubblica di Croazia

               Općinski sud u Puli-Pola

          Tribunale comunale di Pula-Pola

          Stalna služba u Rovinju-Rovigno

        Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4                                        Posl.br. P-191/2020-129

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

 

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu mr. sc. Damiru Kapoviću, u parničnom postupku tužitelja M. P. iz U.,   OIB: … , zastupanog po pun. D. M., odvj. iz R., protiv tužene O. Ž., Ž., OIB: …, zastupane po pun. A. Z., odvj. iz R., radi stjecanja bez osnove i naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 28. listopada 2020. godine u prisutnosti pun. tužitelja D. M. odvj. iz R. i zamjenika pun. tužitelja L. M. Milanovića, odvj. vj. i zamjenice pun. z.z. tuženice, dana 9. prosinca 2020. godine

 

r i j e š i o  j e

 

              Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu sa tužbenim zahtjevom radi isplate 236.821,45 kuna, zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate. i

p r e s u d i o   j e

 

              I - Nalaže se tuženoj O. Ž. Ž., OIB: …, da tužitelju M. P. iz U., OIB: …, isplati iznos 134.095,19 kuna (stotridesetčetiritisućedevedesetpetkunaidevetnaestlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe 10. siječnja 2012. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, a odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 162.824,77 kuna zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od podnošenja tužbe 10. siječnja 2012. godine pa do isplate.

 

              II - Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 47.547,50 kuna (četrdesetsedamtisućapetstočetrdesetsedamkunaipedesetlipa) u roku 15 dana, a odbija se tuženičin zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 91.888,75 kuna.

 

III - Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

 

Obrazloženje

       Posl.br. P-191/2020-129

-2-

 

              Tužitelj je u tužbi (list 1-3) od 10. siječnja 2012. godine naveo da je tužitelj V. G. Ž.,

uzeo u zakup i posjed zgradu osnovne škole u selu M., sagrađena na k.č. 6531/31 k.o. Ž. Predmetna zgrada, bivša osnovna škola da je bila u derutnom stanju i da se nije koristila u nastavne svrhe dugi niz godina pa da je tužitelj uz suglasnost zakupodavatelja OŠ V. N. Ž. istu građevinski i tehnološki obnovio i uredio za obavljanje proizvodne djelatnosti. U tu svrhu suglasnost da je dala i tužena kao i Ured za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu županije I. pa da je tužitelj sa pravnim prednikom tužene zaključio aneks ugovora o dugoročnom zakupu te ishodovao kao investitor lokacijsku dozvolu za rekonstrukciju građevine OŠ u selu M. u poslovnom prostoru za izradu papirne konfekcije, sitotiska i umnožavanja.

 

              Tužitelj da je tako temeljem ugovora o zakupu i uvjeta iz lokacijske dozvole o svom trošku sanirao zgradu tako da je potpuno renovirao krovnu konstrukciju, uveo u zgradu telefonski i vodni priključak te 30kw priključak električne energije, kojom da je prilikom izvršena zamjena električnog transformatora za cijelo područje naselja M., čime da se isporuka električne energije korisno i kvalitetno odrazila na cijelo lokalno područje i stanovništvo. Tužitelj da je kao zakoniti, istinit i pošten posjednik zgrade u selu M. br. 2 u rekonstrukciju građevine i izgradnju komunalne infrastrukture uložio oko 270.000,00 kuna. Po dovršetku opisanih radova, tužitelj da je u predmetni poslovni prostor unio osnovna sredstva za rad u predviđenoj djelatnosti u vrijednosti 429.708,17 kuna, ispitivanje ispravnosti strojeva da obavlja i Z. d.o.o. R. te da tužitelj redovno obavlja djelatnost i ispunjava ugovorne obveze.

 

              Uz kraće prekide uslijed zdravstvenog stanja tužitelja, koji da je 2002. godine doživio infarkt, dok da je 2005. godine uspješno operirao karcinom, djelatnost da se redovno obavljala sve do prosinca 2009. godine kada da ga tužena obavještava da je bivša škola u selu M. sagrađena na k.č. 6531/35 k.o. Ž. u vlasništvu O. Ž., koja planira tim objektom dalje raspolagati i dati ga na korištenje mještanima s područja te izborne jedinice te lovačkom društvu. Istim pismenom od 9. prosinca 2008. godine tužena da jednostrano poziva tužitelja da objekt isprazni i oslobodi od svojih stvari i osoba u daljnjem roku od 10 dana, kako bi se prostor mogao koristiti na za to planirani način.

 

              Predmetnim pismenom tužena suštinski da jednostrano raskida aktualni ugovor o dugoročnom zakupu, koje da se automatizmom obnavljao na daljnjih 10 godina: "… ukoliko ugovorne stranke nemaju primjedbi i ne izjave drugačije…" pa da je na inicijativu tužitelja održan sastanak sa tada aktualnim predstavnicima O. Ž. Ž. dana 26. siječnja 2009. godine na kojem da je dogovoreno da tužena priznaje troškove ulaganja u objekt. Međutim, nedugo nakon toga i suprotno postignutom dogovoru, tužena dana 31. ožujka 2009. godine putem trećih angažiranih osoba da započinje sa izbacivanjem opreme i strojeva iz poslovnog prostora. Oprema i zatečena dokumentacija da se bezobzirno baca u kontejner ili spaljuje, dok da se strojevi "demontiraju" uz pomoć kutnih brusilica ili sličnih aparata za rezanje metala. Tužena tako postupajući da samovlasno "preuzima" objekt te potpunim uništenjem osnovnih sredstava

za rad da nanosi tužitelju veliku štetu koju da je isti uspio dokumentirati fotografiranjem zatečenog stanja nakon demonstracije samovlasti. Zbog navedenog, tužitelj da je ustao sa ovom tužbom te je zahtijevao da mu tužena isplati vrijednost investicija u objekt i komunalnu infrastrukturu u iznosu 270.000,00 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi štetu koju da je tužitelj pretrpio uslijed uništenja strojeva i opreme u navedenom poslovnom prostoru u iznosu 360.000,00 kuna sa zateznom kamatom od

Posl.br. P-191/2020-129

-3-

 

31. ožujka 2009. godine pa do isplate pa je predlagao sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom se nalaže tuženici da tužitelju isplati 630.000,00 kuna sa zzk. na iznos 270.000,00 kuna koje teku od dana podnošenja tužbe, a na iznosa 360.000,00 kuna od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana, sve kako to stoji u tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              Tužena se u odgovoru na tužbu (list 24-25) od 30. siječnja 2012. godine protivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporila je osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor promašene pasivne legitimacije tužene. Tužena da nije pravni slijednik osnovne škole V. G. Ž.

 

              Tužena nije činila spornim da je samostalna zanatska radnje S. P. u vlasništvu tužitelja sklopila sa zakupodavcem osnovnom školom V. G. Ž. dana 1. ožujka 1995. godine ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora (nekorištenu zgradu) u M. površine 120 m2. Isto tako tužena je priznala da je dala načelnu suglasnost tužitelju, ali još 1. lipnja 1994. godine, a koja da se mogla odnositi samo na osnovni sporazum, odnosno općenito na raspolaganje prostorom koji nije bio u vlasništvu tužene.

 

              Međutim, istaknuto je da je tada 1. lipnja 1994. godine vlasnik predmetne zgrade bila R. H. i tužena ni na koji način da nije bila ovlaštena zgradom raspolagati. Uostalom, da je ona bila vlasnica tada Ured državne uprave u I. Ž. da ne bi trebao izdati nikakvu suglasnost tužitelju. Istaknuto je da suglasnost nije dala i na sklapanje aneksa ugovora o dugoročnom zakupu od 1. kolovoza 1995. godine kao niti za projekt radi izdavanja lokacijske dozvole za rekonstrukciju zgrade od 24. listopada 1995. godine. Tužena je osporila navode tužitelja da je sanirao zgradu u obimu i vrijednosti izvršenih radova u iznosu 270.000,00 kuna. Iz tužbe da je nejasno kada je tužitelj i koje strojeve unio u prostor predmetne zgrade.

 

              U svakom slučaju, tužitelj da je djelatnost u toj zgradi prestao obavljati, odnosno da je upitno da li je djelatnost uopće obavljao. On da je već 4. listopada 1996. godine sklopio sa trgovačkim društvom M. d.o.o. R. ugovor o ustupu ugovora o zakupu kojim da mu je ustupio ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora koji je sklopio sa OŠ V. G. Ž. dana 1. ožujka 1995. godine. U predmetnom prostoru iz navedenih razloga tužitelj da nije kako to u tužbi tvrdi, obavljao redovno djelatnost sve do 2009. godine. Niti da je on 2008. ili 2009. godine niti M. d.o.o. obavljalo ikakvu djelatnost u predmetnom prostoru. Zato je tuženica istakla i prigovor zastare potraživanja utuženih iznosa na ime naknade štete i stjecanja bez osnove.

 

              Da je točno da je tužena pismeno pozvala 5. prosinca 2008. godine tužitelja da isprazni predmetni prostor. Naime, prostor dugo vremena da nitko nije koristio, a u međuvremenu tužena da je postala vlasnicom i da je htjela raspolagati svojom imovinom. Naime, u prostoru da se do tada nalazio jedan stari i neupotrebljivi stroj dok da je poslovni prostor bio napušten kako od strane tužitelja tako i trgovačkog društva. Uostalom i iz prijedloga tužitelja od 13. ožujka 2009. godine da je razvidno da se on ne protivi predaji prostora kao niti da ukazuje da se u prostoru nalazi bilo kakva njegova imovina (stroj, dokumentacija i/ili dr.).

 

              Nadalje, tuženica je ukazala i da su navodi tužitelja iz tužbe pa tako i oni iz točke IV. iste kontradiktorni i netočni kada navodi da je obavljao djelatnost redovito do prosinca 2009. godine, a da je ugovor raskinut tim pismenom 2008. godine. Isto tako, da nije točno da bi

       Posl.br. P-191/2020-129

-4-

 

neimenovani aktualni predstavnici tužene priznali tužitelju troškove ulaganja u objekt u iznosu 270.000,00 kuna. Općinski načelnik kao zakonski zastupnik tužene, odnosno tada i općinsko poglavarstvo kao izvršno tijelo općine da nisu obećali tužitelju snositi troškove ulaganja. Tužitelj da je u dopisu od 6. veljače 2009. godine zahtijevao od tužene da mu plati 100.000,00 kuna na ime "pravednog obeštećenja". Međutim, taj zahtjev tužena da nije prihvatila. Dakle, da nije prihvatila prijedlog od 13. ožujka 2009. godine, a kamoli da bi kako to tužitelj pogrešno tvrdi, već prije toga 26. siječnja 2009. godine općinsko poglavarstvo kao isključivo nadležno bilo donijelo odluku da će mu isplatiti na ime ulaganja u prostor iznos 270.000,00 kuna. Kao što je i navedeno već u odgovoru na tužbu, tuženica je istakla da je u prostoru 2008. godine zatekla samo derutni stroj, a ne i nikakvu drugu opremu, a što da bi sve imalo vrijednost 360.000,00 kuna. Slijedom navedenog, tuženica da nije postupala protupravno niti prouzročila štetu tužitelju, a niti da je stjecala bez osnove pa je predloženo da sud odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti te da mu naloži plaćanje parničnog troška.

 

              Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 28. studenoga 2018. godine (list 224-226), predanom na zapisniku 17. siječnja 2019. godine (list 223) sukladno vještačenjima i procjenama istih, uredio tužbeni zahtjev smanjivši isti na iznos 393.178,55 kuna, potražujući isti zajedno sa zzk., sve kako to stoji u tom podnesku, pozivajući se i na pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova i odredbu čl. 164. ZV-a, a tuženica se i nadalje protivila tužbenom zahtjevu pa i tako smanjenom.

 

              Nakon provedenog dokaznog postupka i izvedenih dokaza sud je donio presudu pod posl.br.P-1770/2015-112 dana 28. veljače 2019. godine (list 231-244), kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na novčani iznos 296.919,96 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana podnošenja tužbe 10. siječnja 2012. godine pa do isplate i naložio tuženici isplatiti te iznose tužitelju, a odbio je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalo dijelu u  iznosu 96.258,59 kuna zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od 31. ožujka 2009. godine do isplate (točka I. izreke presude), naložio je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 69.510,11 kuna u roku 15 dana, a odbio je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 18.687,39 kuna (točka II. izreke presude) i odbio je tuženičin zahtjev za nadoknadom troškova parničnog postupka (točka III. izreke presude).

 

              Povodom žalbe tuženice od 8. ožujka 2019. godine (list 248-251) i žalbe tužitelja od 15. ožujka 2019. godine (list 254-256), Županijski sud u Velikoj Gorici donio je presudu i rješenje pod posl.br.Gž-992/2019-2 od 4. ožujka 2020. godine (list 262-266), kojom je presudom odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdo prvostupanjsku presudu pod točkom I. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu 96.258,59 kuna zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamatama od 31. ožujka 2009. godine do isplate, a kojim je rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos 296.919,96 kuna sa pripadajućim kamatama, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju naknadi trošak u iznosu 69.510,11 kuna i pod točkom III. izreke i za navedeno je predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak te je ostavljeno o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Sud je ponovno proveo dokazni postupak i proveo iste dokaze predložene po strankama, uvidom, čitanjem i pregledavanjem dokumentacije i to:

       Posl.br. P-191/2020-129

-5-

- preslika ugovora o dugoročnom zakupu poslovnog prostora od 1. ožujka 1995. (list 4-7);

- preslika dopisa I. Ž. od 3. ožujka 1995. godine (list 8);

- preslika dopisa O. Ž. od 1. lipnja 1994. godine (list 9);

- preslika anexa ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora od 1. kolovoza 1995. godine (list 10);

- preslika lokacijske dozvole od 24. listopada 1995. godine (list 11-13);

- preslika elektroenergetske suglasnosti od 28. travnja 1995. godine (list 14-15);

- dopis O. Ž. od 25. ožujka 2002. godine (list 16);

- popis osnovnih sredstava tvrtke M. d.o.o. R. na dan 31. prosinca 1997. godine (list 17);

- račun Z. d.o.o. R. od 4. ožujka 1997. godine (list 18);

- preslika dopisa O. Ž. od 9. prosinca 2008. godine (list 19);

- preslike dviju fotografija (list 20-21);

- preslika dopisa tužitelja od 13. ožujka 2009. godine (list 26);

- preslika ugovora o ustupu ugovora o zakupu od 4. listopada 1996. godine (list 27);

- zapisnik od 20. kolovoza 2012. godine (list 34);

- dopis I. .Ž. od 28. kolovoza 2012. godine sa upravnim predmetom koji se odnosi na lokacijsku dozvolu (list 38 i 39);

- dopis H. d.o.o. od 7. rujna 2012. godine sa prilozima (list 40-42);

- zapisnik od 25. listopada 2012. godine (list 44);

- zapisnik od 11. travnja 2013. godine o održanom očevidu na licu mjesta uz sudjelovanje građevinskog vještaka B. S., dipl. inž. građ. sa fotodokumentacijom (52-54 i 55);

- dopis I. V. d.o.o. od 6. rujna 2013. godine (list 59);

- dopis vještaka S. od 1. veljače 2015. godine (list 71),

- dopis vještaka S. od 30. rujna 2016. godine (list 82);

- dopis vještaka S. od 4. studenoga 2016. godine (list 84);

- zapisnik od 18. studenoga 2016. godine (list 85);

- zapisnik od 18. siječnja 2017. godine (list 91);

- zapisnik od 9. ožujka 2017. godine (list 92);

- zapisnik od 24. travnja 2017. godine (list 93);

- pisani nalaz i mišljenje vještaka S. od travnja 2017. godine sa prilozima (list 95-111);

- zapisnik od 5. srpnja 2017. godine sa iskazom saslušanog tužitelja (list 114-118);

- zapisnik od 28. rujna 2017. godine sa iskazima saslušanih svjedoka R. J., D. E. i A. F. (list 133-138);

- preslika rješenja O. Ž. od 18. veljače 1998. godine (list 140-141);

- preslika izvatka iz zemljišne knjige, neslužbena kopija za zk.ul. 4292 k.o. Ž. (list 142-143);

- dopis M. d.o.o. P. od 9. listopada 2017. godine (list 147);

- zapisnik od 28. studenoga 2017. godine sa iskazima saslušanih svjedoka J. P., G. R. i S. P. (list 153-155);

- dopis J. d.o.o. K. od 8. prosinca 2017. godine (list 158);

- zapisnik od 17. siječnja 2018. godine (list 160);

- pisano očitovanje vještaka S. od ožujka 2018. godine (list 167-168);

- zapisnik od 26. ožujka 2018. godine sa iskazima saslušanih svjedoka M. K. i G.  E. (list 176-178);

- dokumentacija zaprimljena uz podnesak tuženice od 23. ožujka 2018. godine (list 180-189);  

- zapisnik od 6. lipnja 2018. godine (list 193);

       Posl.br. P-191/2020-129

-6-

 

- nalaz i mišljenje vještaka B. G., dipl. ing. grad. iz P. od 17. rujna 2018. godine sa prilozima (list 197-207);

- zapisnik od 9. listopada 2018. godine sa iskazom saslušane svjedokinje R. D. (list 210),

              - pisano očitovanje vještaka G. od 27. studenoga 2018. godine (list 218-2019 i 220-201);

              - zapisnik od 28. studenoga 2018. godine (list 222);

              - zapisnik od 17. siječnja 2019. godine (list 223);

              - zapisnik od 21. rujna 2020. godine (list 269);

              - zapisnik od 28. listopada 2020. godine (list 270-271);

              - prilozi predani osobno po tužitelju označeni zaokruženim brojevima od 1 do 13 i od 1 do 21 te projektna dokumentacija iz listopada 1955. zaprimljeni uz podnesak tužitelja od 2. ožujka 2016. godine (list 72-74).

 

Na temelju tako ponovno provedenog dokaznog postupka i izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

 

              Sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP), a obzirom da je tužitelj podneskom od 28. studenoga 2018. godine povukao tužbu sa tužbenim zahtjevom radi isplate 236.821,45 kuna, zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate, kako je to pravilno navela tuženica u točki V. svoje žalbe od 8. ožujka 2019. godine (list 250), valjalo je donijeti  rješenje kao u izreci ovoga rješenja.

 

Nesporno je utvrđeno da su osnovna škola V. G. Ž., zastupana po ravnatelju A. P., kao zakupodavateljica i samostalna zanatska radnja S., u vlasništvu tužitelja, kao zakupoprimatelj, sklopili dana 1. ožujka 1995. godine ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora (list 4-7), kojim je navedena škola dala, a tužitelj primio u zakup poslovni prostor (nekorištenu zgradu) koji se nalazi u M., ukupne površine 120 m2 (čl. 1. ugovora), za obavljanje isključivo djelatnosti papirne konfekcije i tiska (čl. 2. ugovora), sa vremenom trajanja zakupa 5 godina, počevši od dana zaključenja ugovora, istekom kojeg roka se ugovor produžava za daljnjih 5 godina (čl. 3. ugovora). Prema navedenom ugovoru o dugoročnom zakupu tužitelj je trebao plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu 150,00 DEM protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju I. B. d.d. P. na dan 1-og u mjesecu za prethodni mjesec, najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec na račun škole (čl. 4. ugovora). Predaja predmetnog poslovnog prostora bila je ugovorena u roku od 8 dana od dana zaključenja ugovora o dugoročnom zakupu (čl. 5. ugovora), a tužitelj je bio dužan koristiti predmetni poslovni prostor kao dobar gospodarstvenik i vratiti ga u ispravnom stanju, bez odgode po prestanku ugovora (čl. 6. ugovora). Tužitelj je predmetni poslovni prostor zaprimio u zatečenom stanju (čl. 7. st. 2. ugovora). Predmetni ugovor o dugoročnom zakupu je sastavljen uz suglasnost Ureda za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu P., koja je suglasnost bila sastavni dio ugovora (čl. 14. ugovora), a iako tužitelj nije u spis dostavio navedenu suglasnost, iz dopisa I. Ž., Ureda za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu P. klase: …, ur.broja: … od 3. ožujka 1995. godine (list 8) naslovljenog na OŠ V. G. Ž., koji je je dan na znanje i tužitelju, sa oznakom predmeta ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora i u kojem se dopisu spominju razgovori od dana 10. veljače 1995. godine te da je navedeni Ured voljan vrlo aktivno učestvovati u rješavanju problema najmova svih tipova, uključujući i otvoreno pitanje najma zgrade škole u M., razvidno je da navedena suglasnost bila dana.

       Posl.br. P-191/2020-129

-7-

 

              Nesporno je također utvrđeno da se prije sklapanja navedenog ugovora o dugoročnom, zakupu, tužitelj obratio tuženici radi dobivanja suglasnosti za dodjelu prostora Područne osnovne škole u M., a tužena O. Ž. je dopisom klase: 022-01/94-01/1 od 1. lipnja 1994. godine (list 9) istu i dala i Općinsko vijeće na svojoj sjednici održanoj dana 19. svibnja 1994. godine donijelo je zaključak da se daje zatražena suglasnost. Iz navedenog dopisa tuženice razvidno je kako predmetna škola u M. bila u derutnom stanju i da se nije mogla koristiti u nastavne svrhe već duži niz godina i tuženica je bila mišljenja da se po mogućnosti taj prostor koristi u neku od proizvodnih svrha te da je zato tužiteljev zahtjev pozitivno riješen. Na temelju te suglasnosti tužitelj je bio ovlašten nastaviti ugovaranje zakupnog odnosa kod mjerodavnih organa.

 

              Osnovna škola V. G. i tužitelj sklopili su dana 1. kolovoza 1995. godine anex (list 10) predmetnom ugovoru o dugoročnom kreditu kojim je škola potvrdila suglasnost za dogradnju hale veličine 147 m2, prema zatraženom projektu (čl. 1. anexa), troškove dogradnje imao je snositi tužitelj (čl. 2. anexa) i rok korištenja novosagrađenog prostora bio je 10 godina, a istekom roka ugovor se imao produžiti za isto toliko vremena (čl. 3. anexa).

 

              Sukladno navedenom ugovoru i aneksu te prethodne suglasnosti tuženice, tužitelj je ishodovao potrebnu dokumentaciju za izvođenje građevinskih radova pa je tako ishodovao lokacijsku dozvolu izdanu od I. Ž., Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave u R. klase: …, ur.broja: … od 24. listopada 1995. godine (list 11-13) za rekonstrukciju građevine osnovne škole u M. sagrađene na k.č. 6531/35 k.o. Ž. u poslovni prostor za izradu papirne konfekcije, sitotiska i umnožavanje, a ranije i elektroenergetsku suglasnost broja 95050 izdane od H. E., javnog poduzeća za proizvodnju prijenos i distribuciju električne energije od 16. svibnja 1995. godine (list 14-15) za priključak poslovnog prostora sitotisak u zgradi škole M.Ž. Prema navedenoj elektroenergetskoj suglasnosti tužitelj je za obavljanje ugovorom o dugoročnom zakupu i aneksom tome ugovoru ugovorenu gospodarsku djelatnost papirnate konfekcije i tiska morao izvesti priključak posebnim kabelskim izlazom iz trafostanice (u daljnjem tekstu TS) M. za kojeg je morao prethodno izraditi projektnu dokumentaciju, a u TS M. zamijeniti transformator sa 50 na 100 kVA i izvršiti rekonstrukciju niskonaponske ploče, sa odobrenom vršnom snagom 30 kW sa ugradnjom mjerne garniture.

 

              Sukladno navedenoj elektroenergetskoj suglasnosti i elektroenergetskoj suglasnosti broja 95098 izdane od H. e., javnog poduzeća za proizvodnju prijenos i distribuciju električne energije od 8. rujna 1995. godine (list 42) tužitelj kao suulagatelj i H. P., zastupanog po I. F., dipl. ing. kao investitor sklopili su dana 12. srpnja 1995. godine ugovor o zajedničkom ulaganju (dokaz 4 u prilogu spisa) sa predmetom ugovora priključak papirne konfekcije u zgradi OŠ M. i zamjenom transformatora u TS M. (čl. 1. ugovora) i ukupnom vrijednošću radova prema troškovniku 822063470 od 11. srpnja 1995. godine koji je sastavni dio ugovora u iznosu 61.824,84 kuna (čl. 2. ugovora). Navedenim ugovorom ugovoreno je zajedničko financiranje i to tužitelja u iznosu 50.919,96 kuna i H. u iznosu 10.904,88 kuna, ukupno 61.824,84 kuna (čl. 3.). Prema čl. 4. ugovora o zajedničkom ulaganju tužitelj se obvezao prije izvođenja radova uplatiti beskamatni avans u visini 70% vrijednosti njegovih obveza, odnosno 35.643,97 kuna, a ostalih 30% u roku 20 dana. Prema preslikama uplatnica iz dokaza 4, razvidno je da je tužitelj uplatio iznos 35.643,97 kuna dana 9. kolovoza 1995. godine i još iznos 15.275,99 kuna dana 31. kolovoza 1995. godine, ukupno 50.919,96 kuna, sve na račun H.

 

       Posl.br. P-191/2020-129

-8-

 

              Tužitelj je stoga izveo građevinske i građevinsko-obrtničke radove na i u zgradi škole i u dvorištu škole u M. koja je bila u derutnom stanju i priveo ju svrsi, obavljanju gospodarske djelatnosti papirne konfekcije, sitotiska, umnožavanja i slično, a da je te radove koje je vještak B. S., dipl. ing. građ. i procijenio u svom nalazu na 246.000,00 kuna djelomično i napravio, potvrdio je saslušani svjedok J. P. na zapisniku 28. studenoga 2017. godine (list 153), čija je tvrtka P. d.o.o. R. napravila proširenje (betonskog) platoa uz objekt po cijeloj dužini i širini 7-8 metara, betonirala je temelje, zidove, postavila je kompletno armiranobetonske ploče na plato za unos strojeva, a unutar objekta su izvedeni radovi probijanja radnih otvora, proširivanja otvora da bi se dobila funkcija tiskare, čime se tužitelj bavio. Zatim su izvedeni radovi dogradnje, proširivanja otvora i zidova kako bi tužitelj mogao smjestiti strojeve u prostorije škole, a tvrtka svjedoka P. je malo i popravila krov na školi, promijenjene su neke kanalice, manji zahvat, za razliku od probijanje otvora unutar objekta što je bio zahtjevniji posao, jer su zidovi bili širine 50 cm i kameni koje je trebalo razbijati.

 

              Svjedok P. je potvrdio da je tužitelj doveo u prostor veliki štamparski (tiskarski) stroj, a svjedok je pokazao navedeni plato, odnosno betonsku ploču iza škole kao i veliki otvor u nastavku zgrade škole na fotografijama koje je u spis dostavio pun. tužitelja na očevidu održanom 11. travnja 2013. godine (list 55). Svjedok nije imao saznanja o drugim stvarima sa navedenih fotografija niti o odnosu tužitelja i tuženice. Ali je svjedok J. P. potvrdio da je njegovu firmu kao izvođača radova angažirao tužitelj i da su svjedokovoj tvrtci radovi koji su izvedeni i plaćeni, po izdanim situacijama privremenim I. i II. (dokaz 6), ukupno 33.736,54 DEM, iako je po riječima svjedoka taj iznos trebao biti 43.078,85 DEM jer da su se on i tužitelj tako dogovorili, a da nedostaje III. privremena situacija ili konačna situacija, zato što ju svjedok nije napravio, a bila je predviđena za podizanje stupova na navedenom platou i zatvaranje tog platoa. Fakturirano je ono što je izvedeno, a privremene situacije su izdane I. dana 31. siječnja 1996. godine na iznos 48.747,50 kuna i II. dana 2. travnja 1996. godine na iznos 76.077,69 kuna, ukupno 124.825,19 kuna.

 

              Da je tužitelj priveo gospodarskoj svrsi staru školu u M. i u njoj obavljao navedenu djelatnost potvrdili su i svjedoci G. S. i S. P. saslušani na zapisniku dana 28. studenoga 2017. godine (list 153-155). Prvi svjedok je bio jedan od četiri osnivača tvrtke M. d.o.o. R.,                       OIB: …, zajedno sa tužiteljem, koja je tvrtka brisana iz sudskog registra  rješenjem T. S. u R. broja Tt-12/337-42 od 15. listopada 2012. godine (list 125), a drugi je svjedok „učio“ tužitelja tiskarskom poslu, koji je potonji svjedok ujedno i „pratio“ građevinske radove. Isti je svjedok izjavio da je tužitelj nabavio polovni tiskarski stroj, da je tužitelj prvo napravio pod u školi upravo zbog težine stroja oko 11 tona, i dugačak preko 10 metara, zatim je vidio da je tužitelj napravio izvan škole veliki plato jer se mislio „širiti“, krov je popravljao jer je škola bila derutna i da je navedeni veliki stroj izbačen iz škole i u to vrijeme da je koštao oko 80 milijuna ITL-a.

 

              Sam tužitelj saslušan kao stranka na zapisniku 5. srpnja 2017. godine (list 114-118), vrlo je detaljno i precizno iskazivao o svim radovima koje je izveo u predmetnoj staroj školi, a i potvrdio je nesporne činjenice sklapanja ugovora o dugoročnom zakupu i njegova aneksa te ishodovanje lokacijske dozvole i pribavu elektroenergetskih suglasnosti. Tužitelj je potvrdio da je doveo i vodu na temelju suglasnosti, a I. V. d.o.o. B. je dopisom broja: … od 6. rujna 2013. godine (list 59) potvrdio da je na temelju zaprimljenog zahtjeva tužitelja dana 9. srpnja 1997. godine za priključak za OŠ u M. na k.č. 6531/35 k.o. Ž. izveden priključak i potpisan ugovor o

 

 

       Posl.br. P-191/2020-129

-9-

 

isporuci vode za OŠ u M. sa tvrtkom M. d.o.o., no da je voda zatvorena u mjesecu lipnju 1999. godine zbog dugovanja.

 

              Tužitelj je izjavio da se 2002. i ponovno 2005. godine razbolio i da je 2008. godine prestao sa proizvodnjom papirnate konfekcije, zbog čega se i obratio tuženici kao vlasnici škole (list 142-143) da reguliraju međusobno tužiteljev status. U jednom trenutku da je dobio pismo od općine u kojem je tuženica tražila od tužitelja da oslobodi prostor, a što je moglo biti već 2009. godine, a da je tuženica tražila predaju u posjed jer da će tamo biti smješteno lovačko društvo, a što je potvrdio i saslušani svjedok G. E. saslušan na zapisniku 26. ožujka 2018. godine (list 177-178), tadašnji predsjednik L. D. Z. u Ž. (od 2003. godine je svjedok bio predsjednik L. D. Z.), koji je izjavio da lovačko društvo 2009. godine dobilo ugovor da može ući u taj prostor i da je svjedok E. zatekao u tom prostoru i izvan situaciju sa fotografija u spisu na listu 55. Tužitelj je izjavio da je tuženici pismeno odgovorio na njezin zahtjev za predajom u posjed škole da je suglasan da O. Ž. preda školu, ali da je tražio vremena da razmontira strojeve i razmjesti, ali da mu nisu dali vremena, iako da je bilo dogovoreno da neće ništa „dirati“. Na jednom sastanku u O. Ž. tužitelju da je rečeno da su izbačene stvari iz tog prostora, svi strojevi, aparati i drugo, čime je bio zatečen jer da je imao potencijalnog kupca i da bi demontaža strojeva trajala sedam dana.

 

              Taj sastanak da se održao između tužitelja, i D. E., tadašnji predsjednik Općinskog vijeća O. Ž., koji da je bio nalogodavac izbacivanja stvari iz škole i koji da je rekao tužitelju da su mu stvari izbačene i da ih dođe uzeti, a da je bio prisutan i pok. E. R. Sastanak da se održao u utorak navečer, u mjesecu veljači 2009. godine, a idućeg jutra tužitelj da je snimio fotografije koje prileže na listu 55 spisa.

 

              Potvrdu iskaza tužitelja o održanom sastanku nije dao saslušani svjedok D. E. na zapisniku 28. rujna 2017. godine (list 134-135) koji je pak izjavio da je u razdoblju 2005.-2009. godine bio član poglavarstva O. Ž. i dva mandata prije toga je bio vijećnik O. Ž. Svjedok E. je potvrdio da je O. Ž. ušla u posjed zgrade škole i da je stanje bilo kao na fotografijama lista 55 pa i gore, zgrada nije ima stakla, sve je bilo razbijeno, stvari da nisu bile izvan škole već unutra, ali sve razbijeno i da je škola u vlasništvu općine. Svjedok E. je izjavio da je sigurno tužitelj morao uložiti  da bi obavljao svakodnevni posao, ali nije znao pojedinosti.

 

              Iako ni saslušani svjedok R. J. na istom zapisniku 28. rujna 2017. godine (list 133-134) načelnik O. Ž. od 2005. do 2009. godine nije znao tko je iznio stvari iz unutrašnjosti izgrade škole na prostor izvan te zgrade kako se to i vidi na fotografijama na listu 55 spisa, svjedok A. F. saslušan na istom zapisniku 28. rujna 2017. godine (list 135-137) izjavio je da su predmetni tiskarski stroj „izvadili“ iz zgrade škole djelatnici komunalne djelatnosti O. Ž., odnosno djelatnici komunalne tvrtke Ž. d.o.o. osnovane od strane tuženice u vrijeme mandata načelnika R. J. 2005.-2009. godine i da je netko iz O. Ž. u ime općine kao vlasnice škole rekao djelatnicima tvrtke Ž. d.o.o. da iznesu stvari iz predmetne škole, odnosno naložio. Svjedok A. F. je od 1. srpnja 1997. godine obavljao posao pročelnika jedinstvenog upravnog odjela O. Ž. do 31. prosinca 2009. godine, a od 2010. godine se nalazi u mirovini. Iznesene stvari iz škole uključujući i tiskarski stroj da su se nalazili na betoniranoj ploči (platou) možda mjesec dana, jer da su iz općine pozvali tužitelja da odnese te stvari, a svjedok nije znao tko je na kraju maknuo te stvari sa tog mjesta gdje su iste stajale.

       Posl.br. P-191/2020-129

-10-

 

              Iskaz svjedoka A. F. u dijelu koji se odnosi na iznošenje stvari iz predmetne zgrade škole od strane djelatnika komunalne tvrtke tuženice Ž. d.o.o. potvrdio je i saslušani svjedok M. K. na zapisniku dana 26. ožujka 2018. godine (list 176-177) koji je izjavio da je 2008. godine bio djelatnik komunalne firme i da je on počistio prostor bivše osnovne škole V. G. u M., zajedno sa pok. A. K. privatnikom koji je imao građevinske strojeve. Svjedok M. K., inače načelnik O. Ž. od 2013. do 2017. godine, je izjavio da je on ispred tvrtke Ž. d.o.o. dobio nalog da sve stvari iz navedene škole, a da je zatekao u prostoru kao da je bio „rat“, sve razbacano, demolirana elektrika, porazbijana, olupine nekih strojeva, sve kako je to vidljivo na fotografijama lista 55 spisa, iznese van na plato ispred zgrade i da su to pokrili najlonom, pvc folijom, a da su sve to iznijeli kroz stražnja vrata uz pomoć građevinskih strojeva pok. A. K. u dva dana. Svjedok K. je još izjavio da su stvari iz zgrade škole on i pok. A. iznosili sa radnim strojevima viljuškarom i drugim sa vilicama, dizanjem i iznošenjem izvan škole, a veliki stroj koji je bio u školi je bio sastavljen od dva dijela, samo elektropovezana, nakon otkapčanja struje jedna je dio tog stroja podignut na viličar, a drugi je povlačen po željeznim cijevima. Vrata od stroja i upravljačka ploča da su bili odbačeni, prekidači da nisu bili na mjestu gdje bi trebali biti, bilo je porazbijanih prozora na školi, a u objektu nije bilo struje ni vode.

 

Prostor nakon čišćenja, odlaganja stvari u kontejner te sanacije vrata i prozora na zgradi škole, u ljeto 2009. godine, kada se prikopčala ponovno struja i voda, L. D. Z. je preuzelo prostorije, a stvari iznesene na navedeni plato da su i dalje bile tamo, a svjedok K. nije znao što je sa njima na kraju bilo.

 

              Da je prostor stare škole bio korišten od strane tužitelja te kasnije i tvrtke M. d.o.o. potvrdila je i saslušana svjedokinja R. D., na zapisniku 9. listopada 2018. godine (list 210-211), koja je od 1976. do 1993. godine radila u mjesnoj zajednici Ž., a od 1993. do 1. lipnja 2017. godine radila u O. Ž., uvijek u računovodstvu. Ista je svjedokinja izjavila da je M. d.o.o. kojeg je tuženica zaduživala za komunalnu naknadu istu nije plaćala, a imala je saznanja da je prostor bio napušten, stanje u školi derutno, krov prokišnjavao, stolarija i prozori bili porazbijani, a nije bilo priključka za struju i vodu, kako joj je to sve kolega E. R. rekao. Škola da je danas (misli se na dan davanja iskaza svjedokinje) u vlasništvu tuženice i da se radi legalizacija objekta, a budući da su sve škole u Ž. i C. (veće naselje blizu Ž. u sustavu O. Ž.) u vlasništvu općine. Prostor škole da je kasnije nakon što je općina uredila i popravila zgradu, koristilo lovačko društvo.

 

              Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke B. S., dipl. ing. građ. iz R. od travnja 2017. godine (list 95-110), proizlazi da vještak nije koristio račune i dokumentaciju koju mu je dostavila tuženica jer su se isti uglavnom odnosili na lovačko društvo, a od tužitelja vidljivo je da se radi o materijalima i uslugama koji su mogli biti korišteni u namjeni adaptacije i djelomične rekonstrukcije te dogradnje zgrade, koja npr. privremene situacije izvoditelja radova nisu ovjerene potpisom nadzornog inženjera, a spominjanih 4 čelična rasponska rešetkasta nosača krova u zgradi nema.

 

              Vještak je u svom vještačenju koristio izjavu tužitelja na zapisniku o održanom očevidu na licu mjesta dana 11. travnja 2013. godine (list 52-54), kada je sud sa tužiteljem i pun. stranaka obišao izvana predmetnu zgradu stare škole u M., a tužitelj točno pobrojio i pokazao (što je mogao izvana) koje je sve radove i materijale uložio u tu zgradu, svu dokumentaciju u ovome spisu i priloženim tužiteljevim dokazima računima, a posebno grafički prikaz postojećeg stanja

Posl.br. P-191/2020-129

-11-

 

izrađenom od V. d.o.o. R. i grafički prikaz namjeravane dogradnje prema lokacijskoj dozvoli i fotografije na listu 55 spisa.

 

              Vještak S. je u točki 2. svog nalaza dao procjenu troškova svih izvedenih građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova za koje je smatrao da su mogli biti izvedeni, sa tržišnim cijenama na dan izrade nalaza popisanim pod točkama 1. do 9. te 1.0. do 1.6. sa opisom vrste radova i materijala, kvadraturom i kubaturom, jediničnim cijenama, ukupnim cijenama te sveukupnoj cijeni 245.796,16 kuna i zaključkom o procjeni navedenih radova uloženih u zgradu na ukupno 246.000,00 kuna. Vještak je tako procijenio kompletno prepokrivanje krova sa opečnom kanalicom uz upotrebu oko 30% novih 51,89 m2, po jediničnoj cijeni 140,00 kuna, iznosi 7.264,95 kuna (1.); popravak drvene krovne konstrukcije zamjenom pojedinih dotrajalih drvenih greda i daščane oplate (oko 20% krovne površine) 36,55 m2, po 320,00 kuna, iznosi 11.696,00 kuna (2.); dobava i postava ter-papira kao izolacije ispod opečnih kanalica 51,89 m2, po 25,00 kuna, iznosi 1.298,31 kuna (točan umnožak iznosi 1.297,25 kuna) (3.); izvedba otvora 305/260 cm u masivnom nosivom zidu sjevernog pročelja zgrade i to: a) probijanje otvora 5,98 m3, po 750,00 kuna iznosi 4.488,00 kuna (točan umnožak iznosi 4.485,00 kuna), b) oplata grede

5,60 m2, po 110,00 kuna, iznosi 616,00 kuna, c) beton grede C25/30 1,22 m3, po 840,00 kuna, iznosi 1.025,64 kuna (točan umnožak iznosi 1.024,80 kuna), d) armatura 122,10 kg, po 11,00 kuna, iznosi 1.343,10 kuna, e) zidani rad sa špaletama 4,16 m2, po 280,00 kuna, iznosi 1.164,80 kuna i f) dobava i ugradba ostakljenih vrata (šiber otvaranja) 305/260 cm, jedan komad po 11.800,00 kuna, iznosi 11.800,00 kuna (4.); djelomično zatvaranje otvora na južnom pročelju i to: a) zidanje zida d=50 cm 5,17 m3, po 2.800,00 kuna, iznosi 14.483,70 kuna (točan umnožak iznosi 14.476,00 kuna), b) žbukanje zida i špaleta grubo i fino 18,48 m2, po 250,00 kuna, iznosi 4.620,00 kuna i c) dobava i ugradba dvokrilnih vrata 130/320 cm, jedan komad 8.450,00 kuna, iznosi 8.450,00 kuna (5.); izrada jednostavnog stropa u proizvodnoj hali i dijelu sanitarija bijelim lesonit pločama pribijenim na drvene noseće gredice 77,75 m2, po 130,00 kuna, iznosi 10.094,50 kuna (6.); betonska podloga u proizvodnoj hali od sitnozrnatog betona d=8 cm, uglačanoga do crnog sjaja 77,65 m2, po 110,00 kuna, iznosi 8.541,50 kuna (7.); rekonstrukcija i adaptacija sanitarnog prostora 9,80 m2, po 750,00 kuna, iznosi 7.350,00 kuna (8.); svi troškovi za ishodovanje lokacijske dozvole paušalno 4.500,00 kuna (9.).

 

              Zatim široki iskop humusnog sloja za odvozom za potrebe izvedbe platoa uz zgradu 170,63 m2, po 30,00 kuna, iznosi 5.118,75 kuna (točan umnožak iznosi 5.118,90 kuna (1.0.); iskop za izvedbu temelja obodnih zidova platoa u terenu III. i IV. kategorije 5,37 m3, po 155,00 kuna, iznosi 832,35 kuna (1.1.); izvedba obodnih a.b. zidova platoa i to: a) oplata 71,60 m2, po 80,00 kuna, iznosi 5.728,00 kuna, b) beton C20/25 16,11 m2, po 700,00 kuna, iznosi 11.277,00 kuna i c) armatura mrežna 107,40 kg, po 11,00 kuna, iznosi 1.181,40 kuna (1.2.); nasipavanjem dodatnim materijalom ispod betonske loče platoa zajedno sa nabijanjem 102,38 m3, po 180,00 kuna, iznosi 18.427,50 kuna (točan umnožak iznosi 18.428,40 kuna) (1.3.); izrada betonske ploče platoa betonom u debljini 20 cm i to a) beton C25/30 34,13 m3, po 780,00 kuna, iznosi 26.617,50 kuna (točan umnožak iznosi 26.621,40 kuna) i b) armatura mrežna 1.274,57 kg, po 11,00 kuna, iznosi 14.020,26 kuna (točan umnožak iznosi 14.020,27 kuna) (1.4.); kopanje kanala za struju i vodu u prosječnoj dužini 275 m i prosječnog profila 90/80 cm sa postavljanjem zaštitnog pijeska, zatrpavanjem sa nabijanjem 275 metara, po 220,00 kuna, iznosi 60.500,00 kuna (1.5.) i popravak unutarnjih zidova u hali i bojanje 111.93 m2, po 30,00 kuna, iznosi 3.357,90 kuna, sveukupno 245.796,16 kuna, odnosno kada se zbroje točni umnošci to iznosi 245.789,52 kuna, a vještak je sve procijenio na 246.000,00 kuna.

       Posl.br. P-191/2020-129

-12-

 

              Vještak je ujedno svome nalazu priložio grafičku dokumentaciju, a riječ je o tlocrtima, presjecima izvedenoga i namjeravanoga te fotodokumentaciju sa izmjerama. Na primjedbe tuženice iz podneska od 4. srpnja 2017. godine (list 121-122) i tužitelja sa zapisnika od 5. srpnja 2017. godine na predzadnjoj 9. stranici (list 118) koji se tuženice odnose u cijelosti na nalaz vještaka u smislu da nikakvi radovi po tužitelju nisu uopće izvedeni što ih je vještak utvrdio, odnosno da je tužitelj popravio cijeli krov 150 m2 površine, a ne samo 51,89 m2, vještak je odgovorio pisanim očitovanjem od 9. ožujka 2018. godine (list 167-168). Vještak je odgovorio da je u više navrata bio na licu mjesta, dobro pogledao i saslušao strane te donio zaključak o tome što je sve rađeno na objektu i potvrdio je da je tuženica nastavila sa adaptacijom, ali je vještak na licu mjesta vidio da je sanitarni dio bio i ranije prerađivan, vjerojatno kako bi se zadovoljili nužno propisi o zaštiti na radu. Procjene količina opečnih kanalica i drvene građe, vještak je potvrdio da je riječ o procjenama, i pojasnio da je on često u situaciji da neke stvari mora procijeniti, npr. opeke da ne može brojiti, a kao vještak procjenitelj i građevine sa iskustvom, mislio je da to može učiniti svakako bolje od ljudi drugih struka. Što se tiče računa tuženice, vještak je ponovio da je i u nalazu objasnio zbog čega ih nije koristio, a osim toga da

je radio troškovnik građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova sa jediničnim cijenama na dan procjene, a izmjere je uzimao na licu mjesta i upitao je što će njemu recimo nekakav račun za cement, kad on procjenjuje žbuku na zidu.

 

              Vještak je odgovorio da nije uzeo u obzir elektroradove u hali, alkatel cijev, jer je procjenjivao građevinske i građevinsko-obrtničke radove koji su njegova struka i procijenio je izvedbu kanala za svu infrastrukturu, ali nije konkretno cijevi dovoda vode ni elektrovodove. No, doznao je i cijene toga pa dobava i ugradnja spomenute alkatel cijevi u dužini rova iznosila bi oko 275 m po 213,00 kuna=3.575,00 kuna (vještak je pogrešno označio cijenu sa 213,00 kuna, a ispravno je 13,00 kuna), a elektrodovod pod pretpostavkom da se radi o 4x50 kabelu sa plastičnom zaštitnom cijevi 275 m po 60,00 kuna, iznosi 16.500,00 kuna te je elektroradove u samoj građevini procijenio paušalno na 4.000,00 kuna.

 

              Sud je navedeno građevinsko vještačenje ocijenio istinitim i vjerodostojnim te izvršenim stručno i profesionalno na temelju dokumentaciju u spisu i na temelju neposrednih zapažanja vještaka na licu mjesta te na temelju izjave tužitelja. Ali obzirom da je vještačenje napravljeno 2013. godine, odnosno 18 godina nakon 1995. godine i 17 godina nakon 1996. godine kada su svi predmetni radovi bili i napravljeni, sud nije prihvatio visinu uloženih novčanih sredstava iz predmetnog nalaza i mišljenja, već onu iz navedenih privremenih situacija izdanih I. dana 31. siječnja 1996. godine na iznos 48.747,50 kuna i II. dana 2. travnja 1996. godine na iznos 76.077,69 kuna, ukupno 124.825,19 kuna, za koje je svjedok Jakov Pešo potvrdio da su ti radovi izvedeni i plaćeni, po izdanim situacijama privremenim I. i II., umanjeno za izradu naplaćenih četiri čelična rasponska rešetkasta nosača krova, za koje je vještak S. utvrdio da ih negdje na zgradi nema, odnosno umanjeno za 7.200,00 kuna koliko iznosi stavka tih nosača, ukupno 117.625,19 kuna.

 

              Naime, kada se uzme u obzir da je sve podatke, dokumentaciju i račune koje je vještak dobio i temeljio na dokumentaciji tužitelja i da mu je tužitelj na očevidu održanom 11. travnja 2013. godine sam pokazao što je sve napravio te da je vještak sam u svom nalazu i mišljenju naveo da se vještak prihvatio zadataka na način da sve izvedeno temelji na izjavi tužitelja datog u zapisnik, misli se na zapisnik o očevidu (pogrešno je vještak na str. 6. nalaza napisao da je sve izvedeno temeljio na izjavi tuženog, jer je nesporno da je izjavu na zapisnik o očevidu dao

       Posl.br. P-191/2020-129

-13-

 

tužitelj, a ne tuženica), tada sud nije mogao prihvatiti visinu uloženih sredstava procijenjenu po vještaku, već onu visinu uloženih novčanih sredstava potvrđenu da ju je napravio i da mu je za to plaćeno od strane tužitelja sukladno privremenim situacijama I. i II. danu od svjedoka J. P. i njegove tvrtke P. d.o.o. R., umanjeno za plaćene, a ne i ugrađene rešetkaste čelične nosače.

 

              Nažalost, niti jedna parnična stranka nije provela sudski postupak osiguranja dokaza sa građevinskim vještačenjem i nije se sastavljao primopredajni zapisnik kod preuzimanja objekta stare škole od strane tužitelja godine 1995., a još manje kod iseljenja tužitelja iz tog prostora 2009. godine pa nije bilo moguće utvrditi kakvo je točno stanje te zgrade bilo prije tužiteljevog ulaganja da bi se moglo usporediti sa onim stanjem nakon tužiteljevog ulaganja koje je vještak procijenio svojim vještačenjem. Tako da sud nije mogao prihvatiti sve dokaze tužitelja koje je isti priložio i označio zaokruženim brojevima od 1 do 13 i od 1 do 21 te projektnu dokumentaciju iz listopada 1995. zaprimljeni uz podnesak tužitelja od 2. ožujka 2016. godine, osim navedenih dokaza broj 6 i I. i II. privremene situacije i još nekih drugih dokaza koje je tužitelj priložio, a nedvojbeno je da su uloženi u uređenje zgrade stare škole u M. i time povećana imovina tuženice, čiju je vrijednost sud prihvatio i pribrojio do sada izračunatim troškovima u iznosu 117.625,19 kuna, a druge navedene dokaze tužitelja nije prihvatio, a neke je prihvatio kako slijedi.

 

              Dokaz 1, ugovor o kreditu kojeg je sklopio tužitelj sa bankom C. dana 16. kolovoza 1995. godine, na 100.000.000,00 ITL, ne predstavlja dokaz o konkretnom ulaganju i konkretnim troškovima, kojima je povećana imovina tuženice, eventualno je to dokaz da je tuženik podignuo kredit za sve troškove koje će imati za preuređenje i adaptaciju zgrade škole u M., odnosno da je raspolagao sa novčanim sredstvima potrebnim za predmetno ulaganje.

 

              Dokaz 2, račun G. br. … od 14. rujna 1995. godine, na iznos 1.210,00 kuna za geodetski snimak i izradu geodetskog elaborata za uknjižbu objekta, izdan na ime tužitelja i plaćen posebnim nalogom za prijenos (datum plaćanja se ne vidi zbog loše kopije, ali je nedvojbeno plaćen), sud nije prihvatio jer tužitelj nije dokazao da objekt nije bio ucrtan pa da ga je on ucrtao.

             

              Dokaz 3, račun tvrtke E. d.o.o. R. br. … od 6. srpnja 1995. godine, na iznos 869,00 kuna za izradu projekta elektroinstalacija za poslovni prostor sitotisak u zgradi škole u M., izdan na ime tužitelja i plaćen 22. rujna 1995. godine, sud nije prihvatio jer nije provedeno vještačenje po vještaku elektrostruke kojim bi se to utvrdilo, kako je to i građevinski vještak S. predlagao, a to se odnosi na račun br. 18/96 tvrtke E. d.o.o. R. iz 1996. godina na iznos 2.310,00 kuna za izradu projekta elektroinstalacija za poslovni prostor - papirnu konfekciju, izdanog na ime tužitelja, za koji tužitelj nije dostavio dokaz da ga je platio, kao što tužitelj nije dokazao da je platio račun Z. d.o.o. R. br. … na iznos 495,00 kuna za ispitivanje el. instalacije i strojeva u papirnoj konfekciji M.

 

              Dokaz 4, račun br. … tvrtke V. d.o.o. R. od 1. lipnja 1995. godine na iznos 1.780,00 kuna izdan na ime tužitelja za izradu tehničke dokumentacije, snimke postojeće građevine, plaćeno 11. srpnja 1995. godine po tužitelju, sud nije prihvatio jer se ne vidi što se snimalo, koja postojeća građevina. Što se tiče ugovora o zajedničkom ulaganju sklopljenog između Samostalne zanatske radnje za  izradu papirne konfekcije, sitotisak i umnožavanje, Ž., vlasnika tužitelja i H., dana 12. srpnja 1995. godine, za priključak papirne konfekcije u zgradi O.Š.

                     Posl.br. P-191/2020-129

-14-

 

M. i zamjene transformatora u TS (Trafostanici) M. na ukupnu vrijednost 61.824,84 kuna, od čega na tužitelja otpada 50.919,96 kuna koji je iznos tužitelj i platio sukladno 4. ugovora 70% u iznosu 35.643,97 kuna prije početka izvođenja radova i to dana 9. kolovoza 1995. godine i ostatak 30% u iznosu 15.275,99 kuna dana 31. kolovoza 1995. godine, sud nije prihvatio ta ulaganja tužitelja, a razlozi su navedeni niže u ovom obrazloženju, jer to ulaganje nije stekla tuženica.

 

              Dokaz 5, račun br. …tvrtke V. d.o.o. R. od 5. siječnja 1996. godine na iznos 11.844,25 kuna za izradu tehničke dokumentacije rekonstrukcije i dogradnje poslovnog objekta, sud nije prihvatio jer tužitelj nije dokazao da je platio navedenu tehničku dokumentaciju, a niti je hala površine 157,40 m2 izgrađena kako je to i vještak S. utvrdio u svom nalazu i mišljenju i skici na stranici 12. nalaza (list 106), a zamišljeno i projektirano u projektu tvrtke V. d.o.o. R. od listopada 1995. godine, kao sastavni dio lokacijske dozvole klase: …, ur.broja: … od 24. listopada 1995. godine (list 11-13 i 39).

 

              Dokaz 6, I. i II. privremena situacija izdane od izvođača radova tvrtke P. d.o.o. R. I. privr. situacija br. … od 31. siječnja 1996. godine na iznos 48.747,50 kuna i II. privr. situacija br. … od 2. travnja 1996. godine na iznos 76.077,69 kuna, plaćena po tužitelju trima posebnim nalozima za prijenos u iznosu 14.000,00 kuna dana 2. veljače 1996. godine, u iznosu 30.000,00 kuna dana 8. veljače 1996. godine i u iznosu 15.000,00 kuna dana 6. lipnja 1996. godine, ukupno je tužitelj platio 59.000,00 kuna, ali je svjedok J. P. potvrdio da je tužitelj platio obje privremene situacije u cijelosti, odnosno ukupno 124.825,19 kuna, koji je iznos sud umanjio za 7.200,00 kuna na ime plaćenih, ali nikad ugrađenih četiri čelična rasponska rešetkasta nosača krova, jer je vještak S. utvrdio da istih nigdje nema na zgradi, što ni sam tužitelj ne spori u svom iskazu. Stoga je sud prihvatio taj dokaz u iznosu  117.625,19 kuna (124.825,19 kuna-7.200,00 kuna=117.625,29 kuna).

 

              Dokaz 7, račun br. … I. d.d. P. od 30. lipnja 1995. godine na 3.383,16 kuna za 840 kanalica, cement i vapno, izdan na tužitelja, kojeg je tužitelj i platio 21. kolovoza 1995. godine, račun br. … I. d.d. P. od 29. srpnja 1995. godine izdan na tužitelja za, među ostalim i 400 kanalica u iznosu 2.164,57 kuna, kojeg je tužitelj platio 22. rujna 1995. godine i račun br. … G., od 18. srpnja 1995. godine izdan tužitelju u iznosu 951,25 za žljebnjake mediteran kojeg je tužitelj platio 22. rujna 1995. godine, sud nije prihvatio jer nije bilo moguće nakon 25 godina koliko je prošlo od plaćanja tih računa nedvojbeno utvrditi da li su ti materijali korišteni u pokrivanju krova zgrade stare škole u M. ili negdje drugdje, a tužitelj je izjavio da je zamijenio 400 kanalica, a priložio je račune na ukupno 1.240 kanalica pa se postavlja pitanje zašto je prilagao plaćene račune za 1.240 kanalica, a izjavio da ih je zamijenio samo 400 komada. Niti vještak nije mogao izračunati koliko je kanalica tužitelj zamijenio pa je procijenio da je to negdje oko 30% novih, površine 51,89 m2, ne navodeći koliko je to komada tužitelj zamijenio, jer to nije niti mogao obzirom da takva činjenica nije bila utvrđena valjanim materijalnim dokazima, kao spomenuto osiguranje dokaza prije i poslije tužiteljevog ulaganja.

 

              Dokaz 8, račun D.br. …od 14. srpnja 1995. godine za ultrales u iznosu 2.161,80 kuna izdan na ime tužitelja i kojeg je tužitelj platio dana 23. listopada 1995. godine, prema navodima podneska tužitelja od 2. ožujka 2016. godine riječ je o visećem stropu ugrađenom  u poslovnim prostoru, sud nije prihvatio jer nije moguće utvrditi da li je tužitelj doista i ugradio navedeni građevinski materijal u zgradu OŠ M.

                     Posl.br. P-191/2020-129

-15-

 

              Dokaz 9, račun br. … radnje za usluge građevinskom mehanizacijom vlasnika K. M. iz Ž. izdanog 27. lipnja 1995. godine tužitelju za kopanje 275 metara kanala na lokaciji M. u iznosu 14.850,00 kuna, kojeg je tužitelj platio dana 5. srpnja 1995. godine, sud je prihvatio, jer je kopanje kanala i vještak S. procijenio u svom vještačenju u istoj dužini, no vještak je ujedno i procijenio da je za taj posao prosječnog profila 90/80 cm sa postavljanjem zaštitnog pijeska i zatrpavanjem sa nabijanjem tužitelj ukupno potrošio 60.500,00 kuna pomnoživši dužinu kanala za struju i vodu sa jediničnom cijenom u iznosu 220,00 kuna i dobivši 60.500,00 kuna. Sud prihvaća i priznaje dokaz o plaćenim radovima na kopanju kanala u iznosu 14.850,00 kuna, koliko je je tužitelj doista i platio navedene građevinske radove, čija je vrijednost uključena u bivšu zgradu OŠ. M. u vlasništvu tuženice, čime je njezina imovina povećana za taj iznos.

 

              Dokaz 10, račun br. … tvrtke R. d.o.o. P. od 28. lipnja 1995. godine izdanog na tužitelja za polietilensku cijev 90 m u iznosu 1.620,00 kuna koji je račun tužitelj platio 21. kolovoza 1995. godine, prema navodima podneska tužitelja od 2. ožujka 2016. godine oprema za ugradnju vode, sud je prihvatio jer je i vještak S. utvrdio u svojem nalazu da je kanal kopan za struju i vodu, a tužitelj je u svojem iskazu izjavio da je škola koristila vodu iz cisterne tzv. bunarsku vodu, pa je logično da je za gospodarsku djelatnost tužitelj bilo potrebno dovesti i vodu u zgradu škole čime je tuženičina imovina povećana za to ulaganje.

 

              Dokaz 11, račun br. … od 1. lipnja 1995. godine izdanog od staklarske radnje u Ž. na ime tužitelja za staklo 3 mm i 16,50 m2 te čišćenje i skidanje starog stakla i montiranje novog koji su radovi izvršeni na zgradi u M. kako to stoji na tom računu u ukupno iznosu 1.770,00 kuna, kojeg je tužitelj platio 11. srpnja 1995. godine, sud nije prihvatio, jer ih vještak nije procijenio, a nesporno je da su stakla na prozorima škole bila porazbijana kako je to i vidljivo na fotografijama koje je i sam tužitelj snimio u veljači 2009. godine kada su tužiteljeve stvari iznesene izvan zgrade, tu vrijednost tuženica kod preuzimanja posjeda zgrade nije mogla koristiti jer su stakla bila razbijena.

 

              Dokaz 12, više računa od C. d.o.o. Ž. d.o.o. Ž. izdana su na ime kupca tvrtke M. d.o.o. R., a ne na ime tužitelja i tužitelj nije dokazao da ih je on platio, a dva računa I. P. br. … bez datuma za vodokotlić u iznosu 198,40 kuna izdanog tužitelju kojeg je tužitelj platio 29. studenoga 1995. godine i br. 23200006 od 15. studenoga 1995. godine za, među ostali umivaonik, spojnicu, ventil, koljeno i drugo izdanog na tužitelja na ukupni iznos 650,23 kuna, kojeg je tužitelj platio dana 20. prosinca 1995. godine, sud nije prihvatio, jer tužitelj nije dokazao gdje je i da li je uopće ugradio te materijale, a trebao je dokazati da ih je ugradio u predmetnu zgradu, i umivaonik i vodokotlić bili su razbijeni kada je tuženica preuzela posjed zgrade pa joj ti troškovi nisu koristili, odnosno nije povećana imovina tuženice za te troškove jer isti nisu ostali tuženici.

 

              Dokaz 13, račun T. d.o.o. Ž. br. …od 15. studenoga 1995. godine za razni elektromaterijal u ukupnom iznosu 14.379,37 kuna izdan na tužitelja i kojeg je tužitelj djelomično platio u iznosu 9.379,37 dana 30. studenoga 1995. godine, sud nije prihvatio jer tužitelj nije dokazao je sav taj elektromaterijal (ukupno 57 stavki) doista i ugradio u predmetnu zgradu.

              Dakle, sud je prihvatio i priznao tužitelju 117.625,19 kuna, 14.850,00 kuna i 1.620,00 kuna, ukupno 134.095,19 kuna na ime uloženih novčanih sredstava u staru zgradu OŠ M. izvršeno 1995. i 1996. godine koje je ulaganje izvršio kao vlasnik samostalne zanatske radnje

       Posl.br. P-191/2020-129

-16-

 

S., a temeljem suglasnosti tužene O. Ž, Ž. donesene na sjednici Općinskog vijeća dana 19. svibnja 1994. godine, kako to proizlazi iz dopisa tuženice klase: … od 1. lipnja 1994. godine (list 9), čime je vrijednost zgrade stare škole M. kraj Ž. sagrađenu na k.č. 6531/35 upisane u zk.ul. 4292 k.o. Ž. kao samovlasništvo tužene O. Ž. (list 142-143), povećao i time povećao imovinu tuženice za 134.095,19 kuna.

 

              Nadalje, što se tiče priloženih dokaza označenih kao II. nabava strojeva i ostale opreme sud navodi da su dokazi numerirani pod 3, (nabava offsetstroja), 4, (gumeni valjci), 5. (valjci), 6, (posredovanje pri kupnji tiskarskog stroja), 7, (popravak automatike i materijali), 8, (račun za klamanje), 11, (kompjuterska oprema), 13, (dobava i montaža klima uređaja), 14, (račun za

nož), 15, (račun za stroj za heftanje), 16, (račun za kompjuter i popravak istog), 17, (račun za tipkovnicu kompjutera i kompjutersku opremu), 18, (razna kompjuterska oprema), 19, (račun za ručni viličar), 20, (računi za uređaje i špediterske usluge), 21, (račun za montažu i popravak stroja), svi izdani i glase na tvrtku M. d.o.o., ne na tužitelja pa je tuženičin prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja osnovan, jer nije tužitelj M. P. naručio, a niti je dokazao da je platio navedene račune. Što se tiče dokaza pod 1, 2, 9, 10 i 12, koji glase na ime tužitelja, odnosno njegove zanatske radnje S., sud navodi slijedeće. Dokaz 1, račun talijanske tvrtke F. na 1.000.000,00 ITK od 7. travnja 1995. godine za rabljenu grafičku prešu sa uvoznom carinskom deklaracijom vrijednosti robe 3.266,00 kuna i 360,00 kuna carinske pristojbe; dokaz 2, računi za korito za ispiranje ofsetnih ploča 800,00 DEM, naprave za razvijanje filma 500,00 DEM, montažni stol 900,00 DEM, ukupno 2.200,00 DEM prema prijavi za uvoz i provoz robe i prema uvoznoj carinskoj deklaraciji br. … od 26. svibnja 1995. godine u protuvrijednosti 8.260,00 kuna sa carinskim pristojbama u iznosu 908,60 kuna; dokaz 9, račun br. … samostalne zanatske radnje vl. R. H. od 15. studenoga 1995. godine za dobavu materijala i izradu radnog stola u iznosu 1.860,00 kuna; dokaz 10 račun A. d.o.o. Pazin br. … od 21. prosinca 1995. godine za kompjutersku opremu u iznosu 7.182,40 kuna i dokaz 12 račun I. d.d. br. … od 17. rujna 1996. godine za razni alat u ukupnom iznosu 450,58 kuna, jesu sve materijali, roba i usluge koji su uništeni kakve ih je tužitelj zatekao i fotografirao u veljači 2009. godine pa za vrijednost tog ulaganja tužitelja očito nije povećana imovina tuženice, odnosno tuženica nije mogla steći dio tužiteljeve imovine koja u stvari više nije postojala kada je tuženica došla u posjed predmetne zgrade krajem siječnja ili početkom veljače 2009. godine. Sa druge strane tužitelj je tužbeni zahtjev postavio i na osnovu naknade štete, no niti po toj osnovi tužitelju ne pripada pravo potraživati novčane iznose navedenih dokaza (1, 2, 9, 10 i 12), jer nije dokazao da je tu štetu počinila tuženica, odnosno odgovorna osoba u O. Ž.

 

              Temeljem propisa iz 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91,73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu ZOO/91), a koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO/05) kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Temeljem propisa iz čl. 214. ZOO-a/91 kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravo potraživati ono što je stečeno bez osnove zastarijeva prema općem zastarnom roku za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare kako to propisuje odredba čl. 371. ZOO-a/05. U konkretnom slučaju zastara tužiteljeve tražbine stjecanja bez osnove počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćena

       Posl.br. P-191/2020-129

-17-

 

tuženica stekla mogućnost ubirati koristi od tužiteljevih izvršenih ulaganja, a ne od dana kada su ta ulaganja stvarno i izvršena sukladno odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a/91 (tako i V. S. R. H. u odlukama Rev 1889/98, Rev 886/04, Rev 962/06, Rev-x 3/08, Rev 2869/99, Rev-x 249/14 i Rev-x 358/11).

 

              Ulaganja je tužitelj izvršio 1995. i 1996. godine, ali početak zastare te tražbine počeo je teći kada je tuženica ušla u posjed predmetne OŠ M., a to je bilo negdje krajem siječnja ili početkom veljače 2009. godine, jer je tužitelj bio na razgovorima u općini 26. siječnja 2009. godine, kada mu je rečeno da će mu stvari biti izbačene, a tužba je podnesena 10. siječnja 2012. godine, dakle unutar zakonskog roka od 5 godina. Tužitelj ustvari i nije predao svoj posjed predmetnih nekretnina tuženici, tuženica je sama to učinila iznijevši sve tužiteljeve stvari izvan zgrade na betonirani plato iza zgrade. No, to zasigurno nije učinila u mjesecu prosincu 2008. godine kada je datiran dopis kojim se tužitelj poziva da preuzme svoje stvari iz prostora bivše škole, već idućeg mjeseca siječnja 2009. godine i to krajem toga mjeseca, a i iz dopisa tužitelja od 6. veljače 2009. godine (list 26) sud zaključuje da je poslije razgovora o problematici („sastanka“) stvari tužitelja, ali i tvrtke M. d.o.o. bili iznijete, a tužitelj je u svom iskazu rekao da nakon toga dana kada mu je rečeno da će mu izbaciti stvari, idućeg jutra je otišao na lice mjesta i zatekao situaciju sa stvarima iznesenim, onako kako se to vidi na fotografijama lista 55 spisa koje je tužitelj i snimio toga jutra. U tužiteljevom dopisu datiranom 6. veljače 2009. godine, a predanom tuženici 14. ožujka 2009. godine, piše da je tužitelj bio korisnik predmetnog prostora od 1995. godine. Dakle, tužitelj je napisao da je bio korisnik (prošlo vrijeme) pa je sud zaključio da na temelju razgovora tužitelja sa odgovornim ljudima u općini 26. siječnja 2009. godine, je tuženica predmetni posjed sama uzela nakon toga dana krajem siječnja 2009. godine, a prije 6. veljače 2009. godine. U svakom slučaju tužitelj je ovu tužbu radi stjecanja bez osnove podnio protiv tuženice unutar zastarnog roka.

 

              Stoga je tuženičin prigovor zastare potraživanja, sud  ocijenio neosnovanim i kao takav odbio za iznos 134.095,19 kuna. Također u odnosu na navedena ulaganja i iznos 134.095,19 kuna neosnovani su i tuženičin prigovori pomanjkanja aktivne i promašene pasivne legitimacije, stoga je i te prigovore tuženice sud odbio neosnovanim ocijenivši ih takvim. Naime, za navedena tužiteljeva ulaganja nesporno je utvrđeno da su ista izvršena 1995. i 1996. godine kada je bio sklopljen predmetni ugovor o dugoročnom zakupu i izdane te plaćene po tužitelju I. i II. privremena situacija tvrtki P. d.o.o. R. na ukupno 124.825,19 kuna, umanjeno za 7.200,00 kuna za plaćena i ne ugrađena 4 čelična rasponska rešetkasta nosača krova, odnosno 117.625,19 kuna te 14.850,00 kuna za kopanje 275 metara kanala za vodu i struju i 1.620,00 kuna za polaganje u navedeni kanal 90 metara polietilenske cijevi za vodu, sveukupno 134.095,19 kuna, koje je ulaganje izvršio kao vlasnik samostalne zanatske radnje S., a temeljem suglasnosti tužene O.Ž. donesene na sjednici Općinskog vijeća dana 19. svibnja 1994. godine, kako to proizlazi iz dopisa tuženice klase: … od 1. lipnja 1994. godine (list 9), čime je u zgradu stare škole M. kraj Ž. sagrađenu na k.č. 6531/35 upisane u zk.ul. 4292 k.o. Ž. kao samovlasništvo tužene O. Ž. (list 142-143) povećao imovinu tuženice za 134.095,19 kuna. Tuženica je vlasnica nekretnina u koje je tužitelj uložio svoje novce i tuženica je stekla vrijednost tih ulaganja i mogla ih je koristiti, neovisno o tome kada je ista upisana vlasnicom nekretnina u zemljišnim knjigama, jer je tuženica jedina i ovlaštena upravljati i stvarno pravno raspolagati sa predmetnom nekretninom i time raspolagati sa neosnovanom obogaćenim dijelom nekretnine koji je stekla, kao vlasnica nekretnine k.č. 6531/35 upisane u zk.ul. 4292 k.o. Ž.

Posl.br. P-191/2020-129

-18-

             

              Nadalje, prigovor promašene aktivne legitimacije tuženica je temeljila na ugovoru o ustupu ugovora o zakupu od 4. listopada 1996. godine (list 27) tvrdeći da tužitelj od tada više nije u posjedu predmetne nekretnine već tvrtka M. d.o.o. Rovinj, koja je brisana iz sudskog registra 15. listopada 2012. godine, nije snovan za 134.095,19 kuna jer su ta ulaganja učinjena prije 4. listopada 1996. godine, a za ulaganja učinjena nakon toga datuma sud je prihvatio tuženičin prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer ista nije izvršio tužitelj već druga osoba, pravna osoba M. d.o.o., koja je različita od osobe tužitelja.

 

              Tuženičin prigovor da stoga 2009. godine kada je tuženica preuzela posjed predmetne zgrade biše OŠ M. u posjedu iste nije bio tužitelj već M. d.o.o., sud nije prihvatio osnovanim, zato jer i nakon prestanka tužiteljevog obrta samostalne zanatske radnje S. 2000. godine, tužitelj je kao fizička osoba i dalje ostao u posjedu predmetne zgrade, a tuženica je dopisom od 9. prosinca 2008. godine pozvala upravo tužitelja M. P. na predaju posjeda i ispražnjenje zgrade stare škole od stvari i uređaja u vlasništvu tužitelja. Tuženica nije dakle pozvala tvrtku M. d.o.o. pa niti tužiteljev obrt S. na predaju u posjed, usprkos ugovoru o ustupu ugovora o zakupu od 4. listopada 1996. godine kojeg je tuženica dostavila u spis uz svoj odgovor na tužbu, dakle priznavala je faktički posjed tužitelju kao fizičkoj osobi.

 

              Nadalje, prigovor tuženice iz njezine žalbe od 8. ožujka 2019. godine da zato što u ugovoru o ustupa ugovora o zakupu od 4. listopada 1996. godine stoji u čl. 2. da se radi o neiskorištenoj zgradi da to znači da nije obavljana djelatnost pa da tužitelj nije aktivno legitimiran i da nije stoga bio pošteni posjednik, nije osnovan jer je formulacija neiskorištena zgrada u ugovoru o ustupu ugovora o zakupu u čl. 2. jednostavno prepisana iz čl. 1. ugovora o dugoročnom zakupu poslovnog prostora od 1. ožujka 1995. godine u zagradama i ta se formulacija koristi samo kao označavanje predmeta toga ugovora, kao uostalom i ugovora o zakupu, a nesporno je da je tužitelj kao vlasnik obrta S. već izvršio ulaganja po I. i II. privremenoj situaciji tvrtke P. kopanje 275 metara kanala i polaganja 90 metara cijevi za vodu prije ustupa i da su ta ulaganja bila potrebna da bi se djelatnost mogla obavljati. Prema tada važećem Zakon o obrtu (NN 77/93) i čl. 1. st. 3. obrtnik u smislu toga zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. toga zakona u svoje ime i za svoj račun, a pri tom se može koristiti i radom drugih osoba. Dakle, nije osnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije niti prigovor nepoštenja, zato jer ponavlja se tuženica je dala suglasnost tužitelju za ulazak i korištenje zgrade škole u M. zaključkom Općinskog vijeća sa sjednice održane 19. svibnja 1994. godine (list 9) i pozvala tužitelja obzirom da je škola u derutnom stanju i da se ne koristi u nastavne svrhe već duži niz godina da ju tužitelj koristi u neku od proizvodnih svrha i zato je tuženica pozitivno riješila tužiteljev zahtjev. Također valja navesti da iako ugovorom o ustupu ugovora o zakupu od 4. listopada 1996. godine kojeg je tužitelj kao ustupitelj sklopio sa tvrtkom M. d.o.o. R. kao primateljem u čl. 1. stoji da tužitelj kao ustupitelj ustupa svoj ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora od 1. ožujka 1955. godine pa je i tužena kasnije zaduživala M. d.o.o. za komunalnu naknadu koju nije plaćala kako je to iskazala svjedokinja R. D. zaposlena u računovodstvu tuženice i računi za vodu su izdavani na tvrtku M. d.o.o. (list 59), navedeni ustup nije pravno valjan. Naime, iako u čl. 3 i 4. toga ugovora o ustupu ugovora o zakupu piše da je prije njegovog sklapanja tužitelj sukladno čl. 9. ugovora o dugoročnom zakupu poslovnog prostora pribavio suglasnost od zakupodavca (OŠ V. G. Ž.) da može ustupiti ugovor o zakupu primatelju (M. d.o.o.) i da ta suglasnost predstavlja sastavni dio ugovora o ustupu ugovora o zakupu, takva suglasnost ne prileži spisu, niti ju je tuženica dostavila u spis kao što je dostavila u spis ugovor o ustupu ugovora o zakupu. Nadalje, u čl. 9. ugovora o

                     Posl.br. P-191/2020-129

-19-

 

dugoročnom zakupu poslovnog prostora kojeg su sklopili OŠ V. G. Ž. kao zakupodavac i samostalna zanatska radnja S. u vlasništvu tužitelja kao zakupac, piše da zakupac ne može dati u podzakup predmetni poslovni prostor ili ustupiti ugovor o zakupu trećoj osobi (ovdje M. d.o.o.) bez prethodno pribavljene pismene suglasnosti zakupodavca, a koja pisana suglasnost zakupodavca OŠ V. G. Ž. nije dostavljena u spis. Dakle, bez pisane suglasnosti tužitelj nije mogao ustupiti ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora tvrtki M. d.o.o. R.

 

              Dakle, a vezano za uputu drugostupanjskog suda u ukidnoj odluci da nije jasno tko je u trenutku ulaska u navedeni objekt bio u posjedu, tužitelj ili novi zakupac trgovačko društvo M. d.o.o., s kojim je tužitelj zaključio ugovor o ustupu ugovora o zakupu, ovaj sud je utvrdio da je cijelo vrijeme od ulaska u posjed tužitelja do preuzimanja posjeda od strane tuženice u posjedu poslovnog prostora predmetne zgrade u M., bio tužitelj, a ne trgovačko društvo M. d.o.o., i tuženica je dopisom od 9. prosinca 2008. godine pozvala na predaju posjeda tužitelja, a ne trgovačko društvo M. d.o.o.

 

              Nije osnovan tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije jer da je posjed napuštenog objekta preuzela tvrtka Ž. d.o.o., zato jer je tvrtka Ž. d.o.o. Ž. komunalna tvrtka O. Ž. čije je O. Ž. jedini osnivač i vlasnica, a saslušani svjedok M. K. njezin direktor, kako je to vidljivo na mrežnim stranica https://sudreg.pravosudje.hr/registar/f?p=150:1 te je O. Ž., a ne Ž. d.o.o., dopisom općinskog poglavarstva klase: …, ur.broja: … od 09. prosinca 2008. godine (list 19) pozvala tužitelja M. P. da preuzme stvari i uređaje u njegovom vlasništvu iz bivše škole u M. i k.č. 6531/35 k.o. Ž. Uostalom sve i da je M. K. preuzeo posjed u ime Ž. d.o.o., a nije jer je on kao svjedok izjavio da je dobio nalog da se „to iznese van“, a svjedok A. F. koji je u to vrijeme obavljao posao pročelnika Jedinstvenog upravnog odjela O. Ž. je izjavio da je netko iz O. Ž. u ime općine kao vlasnice škole rekao djelatnicima tvrtke Ž. d.o.o. da iznesu stvari iz predmetne škole, odnosno naložio, isti posjed je tužena O. Ž. kasnije predala L. d. Z. na korištenje, kako to i piše u navedenom dopisu tuženice i jedino je tuženica mogla raspolagati sa posjedom nekretnine, što je i učinila.

 

              Stoga za sud nema dvojbe da je tužena O. Ž. kao vlasnica k.č. 6531/35 Osnovna škola, cisterna i školsko dvorište površine 1682 m2 upisano u zk.ul. 4292 k.o. Ž. (list 142-143) na kojoj čestici se nalazi objekt stare škole u M. općina Ž., u koji je i izvan kojeg je tužitelj M. P. temeljem pisane suglasnosti tuženice od 1. lipnja 1994. godine (list 9) adaptacijom i djelomičnom rekonstrukcijom radi privođenja svrsi proizvodnje papirne konfekcije, da bi mogao poštovati potpisani ugovor o dugoročnom zakupu poslovnog prostora od 1. ožujka 1995. godine  (list 7) i u tom prostoru obavljati djelatnost papirne konfekcije uložio novčana sredstva, stekla vrijednost građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova koje je sud utvrdio u iznosu 134.095,19 kuna.

 

              No, tužena O. Ž. nije stekla bez osnove i vrijednost priključivanja zgrade stare škole u M., odnosno tada za potrebe tužitelja papirne konfekcije na elektromrežu i zamjene transformatora u TS M., koja je vrijednost prema ugovoru o zajedničkom ulaganju tužitelja i H. od 12. srpnja 1995. godine iznosila 61.824,84 kuna, odnosno tužiteljevih plaćenih od tog iznosa 50.919,96 kuna, jer kako to Ž. s. u V. G. u obrazloženju svog ukidnog rješenja navodi trafostanica je građena temeljem ugovora tužitelja i H. i nije nikada predana u posjed (vlasništvo) tužene niti tužena može raspolagati s njom, a sa kojim se obrazloženjem i pravnim shvaćanjem slaže i ovaj sud. Naime, iako je tuženica mogla koristiti trafostanicu davanjem u

Posl.br. P-191/2020-129

-20-

 

zakup prostora bivše OŠ M. L. D. Z., stvarno pravno raspolagati sa navedenom trafostanicom kao i priključkom tužiteljeve papirnate konfekcije u zgradi u OŠ. M., može jedino H., ne i tuženica.

             

              Tako da tuženičina imovina nije povećana zamjenom navedenog transformatora na predmetnoj čestici u tuženičinom vlasništvu, jer tuženica ne može sa njom raspolagati, bez dozvole HEP-a pa nije tuženica stekla bez osnove vrijednost tih ulaganja u TS M..

 

              Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate 134.095,19 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe 10. siječnja 2012. godine na temelju stjecanja bez osnove sukladno čl. 210. st. 1. i čl. 214. ZOO-a/91, je osnovan i odluka o plaćanju zakonskih zateznih kamata temelji se i na odredbi čl. 29. st. 1 i. i 2. ZOO-a/05, a tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 162.824,77 kuna zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od podnošenja tužbe 10. siječnja 2012. godine pa do isplate, je neosnovan te je sud donio odluku kao u točki I. izreke ove presude. Prethodno je navedeno zašto je neosnovan zahtjev za isplatom iznosa 50.919,96 kuna vezano za TS M., a preostalih 111.904,81 kuna otpada na  pojedine iznose koje je tužitelj potraživao dokazima numeriranih od 1 do 13 i od 1 do 21, koje je dokaze sud ocijenio u ovom obrazloženju pa se isti neće ponavljati.

 

              Treba naglasiti da je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate sa osnova naknade štete neosnovan, iz razloga što tužitelj nije sukladno čl. 1045. st. 1. ZOO-a/05 dokazao da je tuženica prouzročila tužitelju štetu kada je iznijela offset stroj i druge stvari i namještaj kojeg je tužitelj unio u prostor biše škole u M. Naime, kako to proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka M. K. isti je zajedno sa pok. A. K. i njegovim građevinskim strojevima iznosio sve stvari iz predmetne zgrade, a iste je zatekao kao da je bio „rat“, sve razbacano, demolirana elektrika, porazbijana, olupine nekih strojeva, sve kako je to vidljivo na fotografijama lista 55 spisa, sve su to njih dvojica iznijeli van na plato ispred zgrade i pokrili su najlonom, pvc folijom, u dva dana. Svjedok K. je još izjavio da su stvari iz zgrade škole on i pok. A. iznosili sa radnim strojevima viljuškarom i drugim sa vilicama, dizanjem i iznošenjem izvan škole, a veliki stroj koji je bio u školi je bio sastavljen od dva dijela, samo elektropovezana, nakon otkapčanja struje jedan je dio tog stroja podignut na viličar, a drugi je povlačen po željeznim cijevima. Vrata od stroja i upravljačka ploča da su bili odbačeni, prekidači da nisu bili na mjestu gdje bi trebali biti, bilo je porazbijanih prozora na školi, a u objektu nije bilo struje ni vode. Stvari su odlagane na plato i u kontejner kako je to i vidljivo na fotografijama u spisu na listu 55. Dakle, nije M. K. oštetio i uništio sve te stvari, već ih je kao takve zatekao. S druge strane tužitelj je izjavio da je povodom provaljivanja u taj prostor i zatečenih stvari koje je i osobno fotografirao (list 55) zvao policiju koja je bila na licu mjesta, dvojica iz policije, ali nije utvrđeno tko je to napravio.

 

              Tužitelj je također izjavio i da je godine 2007. u nekoliko navrata podnosio prijavu policiji, jer mu je netko počeo nanašati štetu i da se „znalo i ući unutra“, a to da se  pripisivalo dečkima koji bi se u subotu napili, a u dva navrata da je zvao policiju, policija da je bila na terenu i sačinila zapisnik, ali nikakvih povratnih informacija nije bilo.

 

              Tužitelj je bio dužan dokazati da mu je upravo O. Ž. ili osoba odgovorna u Općini ili osoba za koju je Općina odgovorna prouzročila štetu provaljivanjem u predmetni prostor i oštećenjem i uništenjem stvari u njemu nanijela imovinsku štetu koju tužitelj potražuje ovom

       Posl.br. P-191/2020-129

-21-

 

tužbom, ali nije to dokazao, stoga je njegov tužbeni zahtjev postavljen na tom pravnom temelju, neosnovan u cijelosti.

 

              Temeljem č. 158. st. 1. ZPP-a u odnosu na povučeni dio tužbe radi isplate 236.821,45 kuna, tužitelj je dužan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka i to za sve radnje pun. z.z. tuženice do predaje podneska tužitelja od 28. studenoga 2018. godine kojim je tužitelj povukao tužbu sa prvotno u tužbi utuženih 630.000,00 kuna na 393.178,55 kuna, na zapisniku dana 17. siječnja 2019. godine, dakle na v.p.s. 236.821,45 kuna i to za sastav odgovora na tužbu - 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanje na ročištima 20. kolovoza 2012. godine, 11. travnja 2013. godine, 5. srpnja, 28. rujna i 28. studenoga 2017. godine i 26. ožujka 2018. godine - za svako ročište 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. i 7.), zastupanje na ročištima 24. travnja 2017. godine, 6. lipnja i 28. studenoga 2018. godine - za svako ročište 125 bodova (Tbr. 9. toč. 2.), zastupanje na ročištu 9. listopada 2018. godine - 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podneska 4. srpnja 2017. godine - 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.) i za sastav podneska od 23. ožujka 2018. godine - 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), iznosi 2.675 bodova, množeno sa 10,00 kuna (Tbr. 50.), iznosi 26.750,00 kuna te uvećano za PDV 25% - 6.687,50 kuna (Tbr. 42.), iznosi 33.437,50 kuna, kojem iznosu valja pribrojiti i trošak uplaćenog predujma 1.050,00 kuna na ime troškova pisanog očitovanja vještaka (ukupni trošak pisanog očitovanja vještaka na primjedbe stranaka iznosi 2.100,00 kuna), iznosi 34.487,50 kuna.

 

              Od 17. siječnja 2019. godine prema v.p.s. u iznosu 393.178,55 kuna, a sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, koja se odredba čl. 154. ZPP-a primjenjuje sukladno čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici sud je utvrdio postotak  u kojem je svaka od stranaka uspjela u parnici, tužitelj je potraživao 393.178,55 kuna, a uspio je sa 134.095,19 kuna ili sa 34,10%, a samim time tuženica je uspjela sa 65,90%, zatim je sud oduzeo od tuženičinih 65,90% tužiteljevih 34,10% i dobio je 31,80%, te je tužitelj dužan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka nakon od 17. siječnja 2019. godine i to zastupanje na ročištu 17. siječnja 2019. godine - 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) i zastupanje na ročištu za objavu presude 28. veljače 2019. godine - 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3.), zatim obzirom na pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu 96.258,59 kuna, v.p.s. nakon drugostupanjske presude iznosi 296.919,96 kuna pa je tužitelj dužan nadoknaditi tuženici troškove zastupanja na ročištu 28. listopada 2020. godine - 500 bodova (Tbr, 9. toč. 1.), iznosi 1.050 bodova, množeno sa 10,00 kuna (Tbr. 50.), iznosi 10.500,00 kuna, uvećano za PDV 25% - 2.625,00 kuna (Tbr. 42.), iznosi 13.125,00 kuna, odnosno 31,80% od 13.125,00 kuna iznosi 4.173,75 kuna. Iznosu 4.173,75 kuna valja pribrojiti u cijelosti troškove žalbe tuženice od 8. ožujka 2019. godine - 312,50 bodova (Tbr. 10. toč. 1.), iznosi 3.125,00 kuna te uvećano za PDV 25% - 781,25 kuna (Tbr. 42.), iznosi 3.906,25 kuna i za troškove sudske pristojbe za žalbu u iznosu 4.980,00 kuna sukladno Tar. br. 3. st. 1. Tarife sudskih pristojbi koja čini sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama (NN 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), jer je tuženica uspjela sa žalbom u žalbenom postupku, ukupno 13.060,00 kuna, što sa odmjerenih 34.487,50 kuna, sveukupno iznosi 47.547,50 kuna.

 

              Kako je tuženica potraživala ukupno 139.436,25 kuna, valjalo je tuženičin zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 91.888,75 kuna odbiti kao neosnovan, jer je tuženica potraživala trošak zastupanja na ročištu 6. lipnja 2018. godine u

                     Posl.br. P-191/2020-129

-22-

 

iznosu 6.300,00 kuna kao da se raspravljalo o glavnoj stvari, a ročište je odgođeno pa joj pripada 1.250,00 bodova prema v.p.s. 236.821,45 kuna i potraživala je troškove parničnog postupka kao da je uspjela sa 100%, a uspjela je sa 65,90%, ali joj se radi oduzimanja postotka uspjeha tužitelja 34,10%, naknađuje samo razlika u omjeru 31,80% sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, sud je donio odluku kao u točki II. izreke ove presude.

 

Sud je donio odluku kao u točki III. izreke ove presude odbijajući tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan, zato što je u cijelosti izgubio parnicu u odnosu na povučeni dio tužbe za utuženih 236.821,45 kuna, a od preostalih 393.178,55 kuna uspio je sa 134.095,19 kuna ili sa 34,10%, ali sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a obzirom da je tužitelj u manjoj mjeri uspio od tuženice, nema pravo na naknadu troškova parničnog troška, odnosno tuženica koja je u većoj mjeri uspjela u parnici ima pravo naknadu troškova parničnog postupka od tužitelja sukladnu postotku koji se dobije oduzimanjem postotka tužitelja od tuženičinog postotka uspjeha u ovoj parnici.

 

U Rovinju, 9. prosinca 2020. godine.

                                                                                                                           S u d a c

 

                                                                                                                           mr. sc. Damir Kapović, v.r.

                                                                                                                                  Za točnost otpravka

                                                                                                                                  Ovlaštena službenica

                                                                                                                             

 

 

 

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

 

Protiv ove presude dozvoljena je žalba strankama. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Velikoj Gorici.

 

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženice