Poslovni broj: 48 Pž-4933/2018-3

1

 

 

 

        REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 48 Pž-4933/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., OIB ..., Bosna i Hercegovina, Z., kojeg zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. d.o.o., OIB 7..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu J., V. i H. j.t.d. u Z., radi isplate iznosa od 12.560,62 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2429/2014-33 od 16. travnja 2018., 9. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2429/2014-33 od 16. travnja 2018.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2429/2014-33 od 16. travnja 2018. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice A. H. iz Z. poslovni broj Ovrv-3686/13 od 20. prosinca 2013. te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn (točka II. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

Iz obrazloženja te presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom kupoprodajne cijene za isporučenu robu, s obzirom na to da je tuženik ispunjenjem upute - plaćanjem tužiteljeva duga društvu M. & K. S..p.a. iz Italije, oslobođen svoga duga prema tužitelju na temelju odredbe čl. 140. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO). O troškovima parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu kojom ju pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga. U žalbi navodi da je zastupnik po zakonu tužitelja

 

N. M. iskazivao životno i logično pa je u tom smislu neosnovano utvrđenje prvostupanjskog suda kojim ne prihvaća njegov iskaz u dijelu u kojemu navodi da između tužitelja i tuženika nije nikada bilo ugovoreno da bi predmetno dugovanje podmirio na način da plati eventualni dug ovdje tužitelja prema trećoj osobi i to konkretno društvu M. & K. S..p.a. Naime, tužitelj navodi da između stranaka nikada nije sklopljen ugovor o asignaciji budući da o tome ne postoji pisani trag, a niti je takav ugovor sklopljen u usmenom obliku. S tim u vezi navodi da tuženik nije na nedvojben način dokazao postojanje ugovora o asignaciji, a niti je pružio sudu dostatan materijalni dokaz koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama o podmirenom dugovanju pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, zbog čega smatra da je počinjena bitna povreda iz parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a. Stoga, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a posljedično tome i pogrešno primijenio odredbu čl. 140. ZOO-a. Pored toga, navodi da i iz nalaza i mišljenja vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio proizlazi da se ne može točno utvrditi je li tuženik platio društvu M. & K. S..p.a. dug tužitelja pa je utvrđenje prvostupanjskog suda suprotno prihvaćenom nalazu i mišljenju kontradiktorno. Time navodi tužitelj, počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti jednaku odluku.

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a poglavito bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj posebno upire u žalbi.

Iako je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u kojem je navedeno da se ne može točno utvrditi je li tuženik plaćanjima društvu M. & K. S.p.a. platio dug tužitelja, nema proturječnosti između navedenog i utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik platio tužiteljev dug prema društvu M. & K. S..p.a. Naime, utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik platio tužiteljev dug prema društvu M. & K. S..p.a. rezultat je ocjene ne samo nalaza i mišljenja vještaka, već savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Dakle, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud iscrpnom analizom svih provedenih dokaza, uključujući nalaz i mišljenje vještaka, saslušanje stranaka i uvid u isprave – dopise društva M. & K. S..p.a. od 31. srpnja 2014. i 8. svibnja 2015., utvrdio da je tuženik platio društvu M. & K. S..p.a. tužiteljev dug. O tome je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koji nisu proturječni. Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud trebao utvrditi drugačije činjenično stanje, odnosno da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a trebao uzeti kao nedokazane tvrdnje tuženika, jer prema mišljenju tužitelja za to tuženik sudu nije dostavio dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, predstavljaju žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjenično stanja, a ne bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a. Prvostupanjski je sud na temelju provedenog dokaznog postupka našao da je tuženik u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazao svoje tvrdnje/prigovore. Prema tome, o postojanju odlučnih činjenica prvostupanjski sud nije zaključivao primjenom pravila o teretu dokazivanja pa bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a nije niti mogla biti počinjena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 12.560,62 EUR na ime kupoprodajne cijene za isporučenu robu.

Prvostupanjski je sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da su parnične stranke bile u pravnom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji u kojem je tužitelj prodavao tuženiku robu za koju je tuženik bio dužan podmiriti tužitelju ugovorenu cijenu,

- da je roba za koju tužitelj potražuje isplatu cijene isporučena tuženiku,
- da je od početka suradnje između tužitelja, tuženika i društva M. & K. S.p.a. još od 2009. godine, bilo dogovoreno da će uvijek, u svim slučajevima kada tužitelj ne bude mogao podmiriti cijenu robe društvu M. & K. S..p.a., to učiniti tuženik,
- da je tuženik platio društvu M. & K. S..p.a. dug tužitelja u iznosu od 12.865,00 EUR.

Ovo činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno utvrdio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, i to kao što je rečeno u okviru žalbenog razloga bitne povrede parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, nakon iscrpne analize svih provedenih dokaza, a koje u prihvaća i ovaj sud. Prema tome, žalbeni navodi kojima tužitelj iznosi vlastitu interpretaciju izvedenih dokaza nisu osnovani pa tužitelj nije uspio osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je postojao sporazum da će tuženik platiti tužiteljev dug prema društvu M. & K. S.p.a. u situaciji kada tužitelj to ne bude mogao, a što se u konačnici dogodilo jer je tuženik platio između ostalog i dug tužitelja u iznosu od 12.865,00 EUR.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je između tužitelja, tuženika i društva M. & K. S..p.a. bila ugovorena asignacija (uputa) te da se tuženik plaćanjem tužiteljeva duga u iznosu od 12.865,00 EUR društvu M. & K. S.p.a., oslobodio svojeg duga prema tužitelju koji je predmet ove parnice u smislu odredbe čl. 140. st. 3. ZOO-a. Posljedično tome, prvostupanjski sud zaključuje da plaćanjem tužiteljevog duga društvu M. & K. S..p.a., nije za tuženika nastalo potraživanje prema tužitelju istaknuto prigovorom prijeboja.

Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ocjena je ovog suda da između tužitelja, tuženika i društva M.& K. S..p.a.) nije sklopljen ugovor o asignaciji (uputi) kako to s pravom ukazuje tužitelj u žalbi.

Prema odredbi čl. 130. ZOO-a uputom jedna osoba, uputitelj (asignant), ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata), da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime. Ugovor o asignaciji je pravni posao kod kojeg je potrebno očitovanje volje uputitelja (asignanta) o ovlaštenjima upućenika (asignata) i primaoca upute (asignatara), zatim očitovanje volje upućenika (asignata) da pristaje na uputu (čl. 140. ZOO-a) te očitovanje volje primaoca upute (asignatara) da pristaje na uputu koju mu je učinio dužnik (čl. 135. ZOO-a).

Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika H. D. koji je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit proizlazi da je od početka suradnje između tužitelja, tuženika i društva M. & K. S..p.a. još od 2009. godine, bilo dogovoreno da će uvijek, u svim slučajevima kada tužitelj ne bude mogao podmiriti cijenu robe društvu M. & K. S.p.a., to učiniti tuženik. Sadržaj takvog sporazuma prema ocjeni ovog suda ne odgovara ugovoru o asignaciji (uputi), već se radi o ugovoru o jamstvu.

Da je to tome tako proizlazi iz nastavka iskaza zastupnika po zakonu tuženika H. D. koji prvostupanjski sud ne reproducira u obrazloženju svoje presude (list 130.-133. spisa), u kojem on navodi da je uvjet poslovne suradnje društva M. & K. S..p.a. s tužiteljem bio da tuženik garantira za naplatu dugova tužitelja. Navedeno samo potvrđuje već rečeno drugim riječima - da je bilo dogovoreno da će uvijek, u svim slučajevima kada tužitelj ne bude mogao podmiriti cijenu robe društvu M. & K. S..p.a., to učiniti tuženik.

Prema odredbi čl. 104. ZOO-a ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini. Jamčiti se može za svaku pravovaljanu obvezu pa tako i za buduću obvezu (čl. 108. st. 2. ZOO-a).

Naime, u konkretnom slučaju je tuženik jamčio (garantirao) društvu M. & K. S.p.a. da će ispuniti sve buduće obveze tužitelja u slučaju kada ih tužitelj ne bude mogao podmiriti.

Stoga, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je između tužitelja, tuženika i društva M. & K. S..p.a. sklopljen ugovor oasignaciji (uputi), te da je tuženikovim plaćanjem iznosa od 12.865,00 EUR društvu M. & K. S..p.a. na ime duga tužitelja prema tom društvu, tuženik oslobođen svoga duga prema tužitelju s osnove kupoprodajne cijene u smislu odredbe čl. 140. st. 3. ZOO-a.

No, neovisno o tome, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je ocijeniti da je tužbeni zahtjev neosnovan, budući da je zbog pogrešne pravne kvalifikacije ugovora, pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da za tuženika plaćanjem tužiteljevog duga društvu M. & K. S..p.a., nije nastalo nikakvo potraživanje prema tužitelju, a zbog čega je uslijedio također pogrešan zaključak da je prigovor prijeboja neosnovan.

Naime, među strankama nije bilo sporno, što je potvrdio i sam zastupnik po zakonu tužitelja N. M. u svome iskazu, da je s osnove poslovanja s društvom M. & K. S..p.a. imao dug prema tom društvu koji nije platio. Kao što je prethodno već rečeno, utvrđeno je da je tuženik platio društvu M. & K. S..p.a. dug tužitelja u iznosu od 12.865,00 EUR.

Prema odredbi čl. 110. ZOO-a na jamca koji je namirio vjerovnikovu tražbinu prelazi ta tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima njezina ispunjenja.

Imajući u vidu navedeno, za tuženika je plaćanjem iznosa od 12.865,00 EUR društvu M. & K. S..p.a. nastalo potraživanje prema tužitelju s osnove zakonske subrogacije. Zato je i tuženikov prigovor prijeboja istaknut u ovoj parnici trebalo ocijeniti osnovanim jer je dokazao da je imao dospjelu protutražbinu prema tužitelju.

S obzirom na to da je prijeboj (kompenzacija) jedan od načina prestanka obveznog odnosa kod kojeg međusobne tražbine dviju osoba prestaju obračunavanjem (čl. 195. ZOO), to je istaknutim prijebojem tuženika prestala tražbina tužitelja s osnove kupoprodajne cijene u iznosu od 12.560,62 EUR koja je predmet tužbenog zahtjeva.

Odluka o troškovima postupka, koju tužitelj nije osporio konkretnim žalbenim navodima, pravilna je i zakonita.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

Sudac Ivica Omazić