- 1 -              Rev 1893/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1893/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P., protiv tuženika I. M. iz C., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola br. Gž-498/13-2 od 20. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu br. P-199/11-15 od 1. veljače 2012., ispravljena rješenjem istoga suda broj P-199/11-18 od 29. siječnja 2013., na sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Ispravljenom prvostupanjskom presudom je, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 827.138,83 kn, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. prosinca 2010. do isplate po stopi opisanoj u istoj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 24.840,00 kn, dok je, u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.             

 

Drugostupanjskom je presudom, u točki I. izreke, odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska odluka preinači na način da se odbaci tužba ili odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, dok su sami razlozi presude jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Vezano uz prigovor tuženika da obrazloženje u pobijanoj odluci u vezi visine iznosa kojega je dužan platiti nije jasno pa da se presuda u tom dijelu ne može ispitati, valja reći da je drugostupanjski sud vrlo jasno obrazložio da zatraženi iznos od 827.138,83 kn predstavlja ukupni iznos koji je tužiteljica isplatila oštećenici L. Š. na temelju pravomoćne presude i da taj iznos obuhvaća 600.000,00 kn s osnove glavnice nematerijalne štete, 93.665,75 kuna s osnove zateznih kamata na tu glavnicu, iznos od 23.489,47 kn s osnove glavnice materijalne štete, iznos od 8.699,04 kn s osnove zateznih kamata na tu glavnicu i iznos od 87.608,11 kn s osnove parničnih troškova te iznos od 13.676,46 kn s osnove zateznih kamata na te troškove.

 

Navod tuženika da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. ZPP u vezi čl. 221.a ZPP i čl. 221. st. 4. ZPP također nije osnovan, jer su odredbe ZPP o teretu dokazivanja u postupku pravilno primijenjene. To stoga što sudovi nisu tražili da parnične stranke dokazuju bilo koju notornu činjenicu, osobito ne činjenicu (ne)postojanja ratnog stanja na području Istre 1994. (uz što se veže revizijski navod o počinjenju  predmetne bitne povrede), a sama ta činjenica irelevantna je u ovome postupku, jer u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni Zakona o službi u oružanim snagama („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 20/89, 40/89, 26/90, „Narodne novine“ br. 52/91, dalje: ZSOS), koji propisuje iznimku od regresne odgovornosti osobe u službi Hrvatske vojske, na način da tu iznimku veže uz postojanje ratnog stanja.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je ima li tužiteljica pravo na regresnu isplatu od tuženika za iznos isplaćen L. Š. (ranije U.) za prouzročenu materijalnu i nematerijalnu štetu, koju je skrivio tuženik, kao i troškove postupka, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u situaciji kada je tuženik istu štetu počinio 23. siječnja 1994., kao pripadnik vojne policije, kada je na snazi bio ZSOS.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da se je tuženik, u noći 23. siječnja 1994., oko 00,30 sati, nadomak mjesta B., prethodno se izvan službe dovevši u pijano stanje, s koncentracijom od 2,09 g/kg apsolutnog alkohola u krvi te, upravljajući kombi vozilom, bez položenog vozačkog ispita, prešavši na suprotnu kolničku traku, uzrokovao frontalni sraz s vozilom koje je nailazilo, uslijed čega je preminuo L. U., dok su ostali putnici u osobnom vozilu L., L. i A. U. zadobile teške tjelesne povrede;

 

- da je tuženik, kao pripadnik vojne policije, u svojoj smjeni, u dežurstvu, neposredno pred nezgodu uzeo predmetno vozilo, mobilizirano za korištenje Hrvatske vojske, za svoje privatne potrebe, na način da je pribavio ključ od prethodne smjene bez odobrenja dežurnog časnika ili njegovog punomoćnika i mimo pravila da se ključ vozila mora čuvati u dežurani kod dežurnog časnika  ili njegovog punomoćnika; 

 

- da su vojnici znali koristiti vojna vozila bez odobrenja za obavljanje svojih privatnih potreba, kao i da se pravilo o čuvanju i izdavanju ključeva vozila u dežurani nije poštivalo, što su zapovjednici tolerirali, a što je činio i tuženik prije nesreće, s time da njegovim zapovjednicima nije bilo poznato da on nema vozačku dozvolu;

 

- da je tuženik bio svjestan da ga okolnost što nema položen vozački ispit sprječava u uporabi vozila, kao i da je bio svjestan da alkoholiziran koristi mobilizirano vozilo za osobne potrebe, koje postupanje je predstavljalo znatno odstupanje od uobičajenih pravila postupanja.

 

- da tužiteljica protiv osoba odgovornih za čuvanje ključa oduzetog vozila nije pokrenula ni vodila bilo kakav postupak, niti je dežurni časnik prijavio nestanak tuženika i motornog vozila;

 

- da se protiv tuženika vodio kazneni postupak u kojemu je pravomoćnom presudom oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nezgode iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine;

 

- da je oštećenica L. Š., radi naknade štete iz spomenutog štetnog događaja, pokrenula protiv tužiteljice parnični postupak radi naknade štete u kojemu je ishodila 18. studenoga 2009. presudu poslovni broj P-217/09-125, potvrđenu presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-1703/10-4 od 11. listopada 2010., a na temelju koje joj je po osnovi nematerijalne štete dosuđen iznos od 600.000,00 kn sa zateznim kamatama od 3. studenoga 2009. te po osnovi materijalne štete iznos od 23.489,47 kn sa zateznim kamatama na iznose kako su navedeni u izreci presude te troškovi postupka u iznosu od 87.608,11 kn;

 

- da je tužiteljica izvršila isplatu na koju je obvezana na temelju spomenute pravomoćne presude 16. prosinca 2010. u ukupnom iznosu od 827.138,83 kune, a koji iznos sadrži 600.000,00 kn na ime glavnice naknade nematerijalne štete, 93.665,75 kuna na ime zatez6nih kamata na tu glavnicu, iznos od 23.489,47 kn na ime glavnice naknade materijalne štete, iznos od 8.699,04 kn na ime zateznih kamata na tu glavnicu i iznos od 87.608,11 kn  na ime parničnih troškova te iznos od 13.676,46 kn na ime zateznih kamata na te troškove.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu prvostupanjski sud obrazlaže da je tuženik obvezan naknaditi plaćeni iznos jer je oštećenici L. Š. štetu prouzročio postupajući s namjerom, počinivši kazneno djelo izazivanja prometne nesreće upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola od 2,09 g/kg alkohola u krvi i bez položenog vozačkog ispita, pristajući tako ugroziti druge sudionike u prometu, na temelju čl. 1. Zakona o radnim odnosima (Narodne novine br. 25/92, pročišćeni tekst, 26/93 i 29/94, dalje: ZRO) u vezi s čl. 170. i 171. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), budući da ZRO ne uređuje pitanje regresne odgovornosti.

 

Drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu odluku prvostupanjskog suda, ali iz drugih razloga. Navodi da je tuženik u trenutku štetnog događaja bio u službi u Hrvatskoj vojsci  i na njega su se zbog toga primjenjivale odredbe čl. 217. – 243. ZSOS o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba, koji zakon je preuzet kao republički propis u zakonodavstvo Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju saveznih zakona s područja obrane koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi („Narodne novine“ br. 52/91). Dodaje da, iako je tada u primjeni bila i odredba čl. 243. ZSOS, na koju se poziva žalitelj, ona se u konkretnom slučaju ne primjenjuje, budući da se štetni događaj nije dogodio u situaciji ratnog stanja, jer u tom trenutku na području I., P., odnosno C., gdje je došlo do štetnog događaja, notorno nisu vođene ratne operacije niti je štetni događaj na bilo koji način posljedica rata, ratnih operacija, pobuna, nemira ili sličnih oružanih akcija. Pa kako je tuženik predmetnu štetu počinio u vezi s obavljanjem službe (kao osoba koja je štetu trećoj osobi počinila za vrijeme dežurstva, mobiliziranim vozilom koje je mogao koristiti isključivo zbog činjenice da je u to vrijeme bio pripadnik Hrvatske vojske), namjerno, tužiteljica koja je L. Š. isplatila iznos od 827.138,86 kuna 16. prosinca 2010. ima pravo na naknadu od tuženika predmetnog iznosa, prema odredbi čl. 218. st. 1. i 3. ZSOS.

 

Odluka drugostupanjskog suda je pravilna, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju te odluke.

 

Odredbom čl. 172. st. 1. ZOO propisano je da pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Prema st. 2. istog čl. ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom.

 

Prema čl. 299. st. 1. ZOO u slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunilac može ugovoriti s vjerovnikom, prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjeno potraživanje prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima. Prema st. 3. istog čl. u ovim slučajevima subrogacija ispunioca u prava vjerovnika nastaje u času ispunjenja.

 

Prema čl. 1. ZSOS službom u oružanim snagama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (kasnije Republike Hrvatske) smatra se obavljanje vojnih i drugih dužnosti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (kasnije u Oružanim snagama Republike Hrvatske) i u teritorijalnoj obrani.

 

Prema odredbi čl. 217. st. 1. ZSOS vojna osoba na službi dužna je nadoknaditi štetu koju je u vezi s obavljanjem službe počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

Odredbom čl. 218. st. 1. ZSOS propisano je da za štetu što je vojna osoba u vezi s obavljanjem službe počini trećoj osobi odgovara tužiteljica, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo. Odredbom st. 3. istog čl. propisano je da tužiteljica ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama u smislu st. 1. tog članka samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje i takav zahtjev tužiteljice zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplate.

 

Odredbom čl. 243. st. 1. ZSOS predviđeno je da se odredbe tog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba (čl. 217. – 233.) ne primjenjuju u ratnom stanju, dok je u st. 2. istog čl. propisano da se o odgovornosti vojnih osoba za štetu što je u vezi s obavljanjem službe počine namjerno u ratnom stanju raspravlja kao o povredi vojne discipline, po propisima kojima je uređena disciplinska odgovornost vojnih osoba u ratnom stanju.

 

U situaciji kada je utvrđeno da je tuženik predmetno vozilo, s kojim je počinio štetu oštećenici L. Š., uzeo za svoje privatne potrebe (i to, kako proizlazi iz njegovog iskaza, za odlazak u C. gdje je organizirana plesna zabava, kako bi pronašao majstora zidara za dovršetak radova na svojoj kući), predmetna šteta nije počinjena u vezi s obavljanjem službe, pa ne dolazi do primjene odredaba ZSOS. Naime, ovakvo postupanje tuženika nema karakter obavljanja službe („vojnih i drugih dužnosti“).

 

Stoga je pravilna odluka nižestupanjskih sudova u dijelu u kojemu su sudovi naložili tuženiku isplatu predmetnog iznosa, ali primjenom odredbe čl. 172. st. 1. i 2. ZOO u vezi čl. 155. ZOO, a ne primjenom odredaba ZSOS. U tom smislu su irelevantni navodi u vezi ratnog stanja na području Istre 1994.

 

Vezano uz revizijski prigovor na visinu dosuđenog iznosa, kojim se ukazuje na duljinu trajanja parničnog postupka vođenog po tužbi oštećenice L. Š. protiv tužiteljice, što je uvećalo iznos kojega je tuženik u ovom postupku dužan platiti u odnosu na visinu iste obveze u trenutku kada je ona nastala (jer su tijekom parničnog postupka su nastali i troškovi i dodatne zatezne kamate),  ističe se da su isti troškovi postupka i zatezne kamate u dosuđenom iznosu opravdano nastali, a što je osnova za naknadu iz čl. 172. st. 2. ZOO.

 

Naime, visina naknade štete, njeno dospijeće i početak tijeka zateznih kamata pravomoćno su utvrđeni presudom donesenom u postupku P-217/09,  pri čemu su zatezne kamate na dosuđenu naknadu za pojedine vrste štete počele teći od njenog dospijeća, što i nije vezano za nastupanje pravomoćnosti presude.

 

Iznos dosuđene naknade štete, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka, predstavlja u svojoj ukupnosti regresni zahtjev tužiteljice prema tuženiku i njega treba promatrati kao jednu cjelinu. Dakle, bez obzira na to što je tužiteljica svoj zahtjev u konačnici odredila kao zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 827.138,83 kn ( koji iznos sadrži 600.000,00 kn na ime glavnice naknade nematerijalne štete, 93.665,75 kuna na ime zateznih kamata na tu glavnicu, iznos od 23.489,47 kn na ime glavnice naknade materijalne štete, iznos od 8.699,04 kn na ime zateznih kamata na tu glavnicu i iznos od 87.608,11 kn  na ime parničnih troškova te iznos od 13.676,46 kn na ime zateznih kamata na te troškove) sve s kamatama od dana kada je tužiteljica taj iznos platila, u odnosu na tuženika on predstavlja jedinstveni zahtjev za regres.

 

Iznosi zateznih kamata koju je tužiteljica platila oštećenici ne može pasti na teret tužiteljice i zbog toga jer je njena isplata bila vezana za razrješenje spornog pitanja odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja, a u vezi kojeg je vođen postupak pred sudom (kazneni i građanski). Isplatom tog iznosa na tužiteljicu je prešlo pravo da povrat isplaćenog traži od tuženika, na temelju pravila o subrogaciji (čl. 299. st. 1. i 3. ZOO).

 

Stoga, polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tuženik kao vojna osoba prouzročio štetu trećoj osobi namjerno (a koje utvrđenje nižestupanjskih sudova ovaj sud prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije ovlašten preispitivati), da je tužiteljica platila trećoj osobi - L. Š. iznos od 827.138,83 kn 16. prosinca 2010., dakle čim je zaprimila drugostupanjsku presudu u postupku koji se je vodio pod poslovnim brojem P-217/09, kojim postupanjem je spriječila nastanak eventualnih troškova ovršnog postupka, za ocijeniti je da je predmetni parnični postupak bio potreban da bi se utvrdila osnova i opseg naknade štete koju je potraživala oštećenica L. Š. (osobito po pitanju postojanja odgovornosti tuženika i eventualnog doprinosa oštećenika nastanku štete itd.). Stoga je i visina obveze koju tuženik mora ispuniti pravilno dosuđena.

 

              Kako zbog sveg navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.