- 1 -              Revt 135/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 135/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz I., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženika G. Š. iz P., zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici u S. B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3606/09-3 od 15. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-367/08-20 od 23. siječnja 2009., u sjednici održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točci I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Š. G. iz P., da tužitelju M. A. iz I., isplati iznos od 1.019.083,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2005. godine pa do isplate kao i da mu naknadi troškove ovoga parničnog postupka sukladno troškovniku i rješenju suda sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

U točki II. izreke tužitelju je naloženo platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 155.88,00 kn u roku od 8 dana.

 

U točki III. izreke naloženo je Ministarstvu financija da trošak u iznosu od 9.480,00 kn isplati na žiro-račun broj ... kod Z. b. d.d., Z., odvjetnici M. B. iz S. B.

 

Presudom suda drugog stupnja u točci I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u točci I. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 57.167,50 kn u roku od 8 dana.

 

U točci II. izreke prihvaćena je žalba tužitelja pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja preinačena u točci II. izreke u dijelu u kojem se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 98.712,50 kn u roku od 8 dana tako što se sudi:

 

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 98.712,50 kn.“

 

U točci III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška povodom žalbe u iznosu od 20.555,00 kn.

 

U točci IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška povodom odgovora na žalbu u iznosu od 27.455,00 kn.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako što bi se tužbeni zahtjev prihvatio, a podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Ovo stoga jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

Suprotno reviziji na prvostupanjskom je sudu odlučiti o tome koje će dokaze u postupku provesti (članak 220. ZPP). Time što prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se pribavi stečajni spis broj St 28/04 te nije o tome odlučio rješenjem nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP koja bi utjecala na zakonitost ove odluke, a što slijedi s obzirom na razloge temeljem kojih je sud odlučio o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva.

 

U reviziji tužitelj iznosi mnoge činjenične tvrdnje. Međutim revizijski se sud prigovorima koji idu za osporavanjem utvrđenog činjeničnog stanja ne može baviti jer to nije dopušteni revizijski razlog sukladno odredbi iz članka 385. ZPP.

 

Suprotno reviziji, i materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

Naime, predmet ovoga spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete protiv tuženika kao člana uprave društva C. E. d.o.o., a zbog nemogućnosti naplate tražbine u iznosu od 1.019.083,30 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2005. pa do isplate, a koju je navedeno trgovačko društvo na temelju pravomoćne i ovršne presude suda u Italiji, a priznatoj u Republici Hrvatskoj, obvezno platiti tužitelju.

 

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je tužiteljeva tražbina naknade štete prema društvu C. E. d.o.o. dospjela 30. studenoga 1997. Nadalje je utvrđeno da je tuženik bio član uprave navedenog trgovačkog društva C. E. d.o.o., koje je završilo u stečaju, pa tužitelj tražbinu nije uspio naplatiti od tog društva.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev iz razloga jer da tužitelj nije dokazao da tuženik nije vodio poslove društva s pozornošću savjesnog i urednog gospodarstvenika zbog čega da tužitelju ne pristoji pravo za naknadu mu pretrpljene štete zbog nemogućnosti naplate po pravomoćnoj i ovršnoj presudi suda u Italiji.

 

Drugostupanjski je sud prihvatio pravni zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva međutim iz razloga što drugostupanjski sud smatra da odredbom iz članka 430. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93 i 34/99 – dalje: ZTD) nije propisana odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću prema vjerovnicima društva zbog čega da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba članka 252. stavak 5. ZTD na temelju koje bi vjerovnici društva, ako svoja potraživanja ne mogu namiriti od društva zahtjev usmjerili na naknadu štete protiv članova uprave, ako član uprave grubo povrijedi dužnost primijeniti pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

Pravilan je takav zaključak drugostupanjskog suda.

 

Naime, odgovornost članova društva prema vjerovnicima društva uspostavljena je tek odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 118/03 – dalje: ZID ZTD/03) koja je izmjena stupila na snagu 1. siječnja 2004.

 

Da je tome tako proizlazi i iz pravnog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela održanoj 14. rujna 2020. broj Su-IV-47/2020-7 koje glasi:

 

"Odredba članka 430. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 – u daljnjem tekstu: ZTD), iako se u njoj poziva na primjenu članka 252. ZTD-a, a sve do svoje izmjene (NN 118/03 – član 209. ZID ZTD) nije davala aktivnu materijalno pravnu legitimaciju vjerovnicima na podizanje tužbe i protiv člana uprave društva s ograničenom odgovornošću. Za ocjenu može li se primijeniti novelirani članak 430. ZTD-a kojim se propisuje odgovornost člana uprave društva s ograničenom odgovornošću prema vjerovnicima društva, mjerodavno je vrijeme kada je nastala obveza za koju se odgovara tj. kad je nastao obvezni odnos iz kojeg ta obveza proizlazi. Ako je taj odnos nastao prije izmjene (1. siječnja 2004.), na odgovornost članova uprave prema vjerovnicima društva ne može se retroaktivno primijeniti izmijenjena odredba članka 430. ZTD-a."

 

Prema tome pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati ovu naknadu štete od tuženika kao člana uprave društva C. E. d.o.o. po članku 430. stavak 1. ZTD.

 

Pravilan je i zaključak drugostupanjskog suda da na strani tuženika nema ni odgovornosti za naknadu štete osnovom odredbe članka 10. ZTD, a to iz razloga što tužitelj tijekom postupka nije niti isticao činjenične tvrdnje da je tuženik zlouporabio okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva osim što je tijekom postupka isticao da je tuženik osnivao novo trgovačko društvo, mijenjao naziv tvrtke i sjedište trgovačkog društva, smanjivao temeljni kapital, a te okolnosti same po sebi nisu dostatne da bi se moglo zaključiti da se na strani tuženika radilo o zlouporabi da tuženik kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva.

 

Osporavanje utvrđenih činjenica, kako je to već navedeno, u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno. Zapravo se tužitelj usmjerio na odgovornost tuženika kao člana uprave društva na iznošenje činjenica vezanih uz vođenje poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a što ne korespondira sa odgovornošću koja bi proizlazila po osnovi članka 10. ZTD. Naime odredbom iz članka 10. stavak 3. ZTD-a propisano je da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po Zakonu ne odgovara za te obveze.

 

Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da članovi društva u pravilu ne odgovaraju. Ali ako član uprave zloupotrebljava tu okolnost da ne odgovara, ne može se pozvati na nju. Međutim to je u postupku trebalo dokazati, a ono što je tužitelj tijekom postupka navodio ne može predstavljati dokaz niti može upućivati na odgovornost tuženika kao člana uprave društva po odredbi članka 10. ZTD.

 

Revizijskim navodima odluka suda zato ničim nije dovedena u sumnju. Valjalo je zato reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.