1              Poslovni broj 3 Gž-679/2020-2

 

 

 

 

Poslovni broj 3 Gž-679/2020-2

 

             

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Goranu Škugoru, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. b. d.d., OIB: …, …, R., kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u O. d. H. & P. d.o.o., …, Z., protiv tuženika T. G., OIB: …, …, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u O. d. Š., Š. i g. j.t.d., …, Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-65/15-53 od 24. ožujka 2020., 9. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Preinačavaju se točke I. i III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-65/15-53 od 24. ožujka 2020. i sudi:

 

              1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice u Z. L. Š.-S. poslovni broj Ovrv-4857/14 od 2. srpnja 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.436,78 eura na ime glavnice zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 6. lipnja 2014., iznos od 57,20 eura na ime dospjelih zateznih kamata, kao i iznos od 702,37 eura na ime redovnih kamata, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužitelja na dan plaćanja, u roku od 8 dana te se tužba u tom dijelu odbacuje kao nedopuštena.

 

              2. Odbija se zahtjev tužitelja E. & S. b. d.d. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 15.206,71 kuna, kao neosnovan.

 

              I. Nalaže se tužitelju E. & S. b. d.d. da tuženiku T. G. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tužitelju E. & S. b. d.d. da tuženiku T. G. naknadi trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice u Z. L. Š.-S. poslovni broj Ovrv-4857/14 od 2. srpnja 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.436,78 eura na ime glavnice zajedno sa zateznim kamatama te iznos od 57,20 eura na ime dospjelih zateznih kamata, kao i iznos od 702,37 eura na ime redovnih kamata, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužitelja na dan plaćanja, u roku od 8 dana (točka I. izreke), ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice u Z. L. Š.-S. poslovni broj Ovrv-4857/14 od 2. srpnja 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2,35 eura na ime redovnih kamata (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.206,71 kuna, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

 

              Protiv navedene presude žali se tuženik navodeći da se žali zbog svih žalbenih razloga. U bitnom ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje parničnog postupka budući da je prethodno pokrenuo ovrhu na temelju zadužnice. Navodi da je sud mogao platni nalog u cijelosti održati na snazi ili u cijelosti ukinuti jer da parcijalno održavanje platnog naloga na snazi nije predviđeno odredbama ZPP-a. Ističe da pobijana presuda ne sadrži odluku o tužbenom zahtjevu. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu uz naknadu troška parničnog postupka. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 - isp. 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Međutim, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 9.436,78 eura na ime glavnice zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 6. lipnja 2014., iznos od 57,20 eura na ime dospjelih zateznih kamata, kao i iznos od 702,37 eura na ime redovnih kamata, isplaćenih tuženiku na temelju ugovora o kreditu broj … od 16. listopada 2009.

 

              U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je predmetni postupak započeo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave - izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja iz kojeg proizlazi postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku na temelju kreditne partije broj … u iznosu od 9.436,78 eura odnosno 71.416,86 kuna na ime glavnice, 704,72 eura odnosno 5.333,27 kuna na ime redovne kamate i 57,20 eura odnosno 432,89 kuna na ime zatezne kamate ukupno 10.198,70 eura odnosno 77.183,02 kuna,

- da je na temelju takvog prijedloga javna bilježnica u Z. L. Š.-S. odredila ovrhu rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-4857/14 od 2. srpnja 2014.,

- da je protiv navedenog rješenja o ovrsi ovršenik podnio prigovor i da je predmetni postupak nastavljen kao parnični postupak,

- da je tuženik u prigovoru istakanuo nedostatak pravnog interesa tužitelja za vođenje ove parnice navodeći da tužitelj raspolaže zadužnicom koje mu je tuženik dao prilikom zaključenja ugovora o kreditu kao instrument osiguranja vraćanja kredita te da je tužitelj tu zadužnicu podnio Financijskoj agenciji na naplatu.

 

              Prvostupanjski sud je odbio prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja uz obrazloženje da se pravni interes tužitelja kao vjerovnika za vođenje predmetne parnice očituje u tome da u parničnom postupku ishodi presudu kao ovršnu ispravu temeljem koje bi sud mogao odrediti ovrhu na predmetu drugačijem nego što mu je to zadužnicom omogućeno, uz istovremeno zadržavanje zadužnice u redoslijedu naplate na računima tuženika kod banaka.

 

              S takvim zaključkom prvostupanjskog suda se ne slaže i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Odredbom čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 – dalje: OZ) propisano je da dužnik može ispravom na kojoj je ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zapljene svi računi koje ima kod banke te da novac tih računa u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi izravno isplaćuje vjerovniku, dok je st. 7. istog članka propisano da ta isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca na drugim predmetima ovrhe.

 

              Dakle, zadužnica je ovršna isprava koja je kao takva određena čl. 183. st. 7. OZ-a s tom razlikom da prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ-a ima funkciju pravomoćnog rješenja o ovrsi kad se tražbina ostvaruje provedbom ovrhe na novčanim sredstvima, računu ovršenika, odnosno učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na račun ovrhovoditelja, ali i funkciju opće kategorije ovršne isprave kada se na temelju zadužnice ovrha predlaže na drugom predmetu ovrhe (čl. 183. st. 7. OZ-a). U vezi s navedenim nužno je navesti da zadužnica predstavlja vrlo snažan instrument u vjerovnikovim rukama i da vjerovniku ne treba dopuštati bilo kakvu zlouporabu, pa ni onu postupovnu jer po svojstvima koje su joj priznate navedenim odredbama OZ-a podrazumijeva se njezino primarno iskorištenje kao platnoprometnog instrumenta, ako naplata tim putem ne uspije, kao ovršna isprava.

 

              Budući da je odredbom čl. 183. OZ-a određen redoslijed postupanja sa zadužnicom kroz određenje njenog svojstva te da se identičan cilj postiže izdavanjem zadužnice kao isprave s učinkom ovršne isprave i pravomoćnom i ovršnom presudom, proizlazi da vjerovnik nema pravni interes za pokretanje parnice.

 

              S obzirom na citiranu odredbu čl. 183. OZ-a, opravdano se postavlja pitanje svrhe parničnog postupka pokrenutog radi naplate potraživanja koje je osigurano zadužnicom. Naime, cilj pokretanja parničnog postupka jest ishođenje ovršne isprave na temelju koje bi vjerovnik mogao prisilno naplatiti svoje potraživanje, a u konkretnom slučaju vjerovnik već raspolaže tom ispravom. Štoviše, u  smislu odredbe čl. 183. st. 1. OZ-a, u konkretnom slučaju vjerovnik raspolaže ispravom koja ima i jači pravni učinak od sudske odluke kao ovršne isprave (učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi u odnosu na tražbine ovršenika po računu).

 

              Iako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude otklanja prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja navodeći da se u konkretnom slučaju radi o kondemnatornoj tužbi, valja reći da je i u teoriji i u praksi učinak odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a proširen i na tužbe s kondemnatornim zahtjevom. Stoga, i u slučaju kada vjerovnik već raspolaže ovršnom ispravom koja sama po sebi nema značenje pravomoćno presuđene stvari niti sudske nagodbe, ali mu omogućava da ostvari onu pravnu korist koju u osnovi želi postići tražeći kondemnatornu zaštitu, onda tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje (kondemnatorne) tužbe.

 

S obzirom na to da je tuženik tijekom postupka isticao prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za pokretanje parničnog postupka radi isplate, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 288. st. 2. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP-a i čl. 183. OZ-a, kada nije ukinuo platni nalog i odbacio tužbu nego je o predmetu spora donio meritornu odluku, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. 

 

              Stoga je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti točke I. i III. izreke prvostupanjske presude i ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika te odbaciti tužbu kao nedopuštenu i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 15.206,71 kuna, kako je i odlučeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

              Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadom troška ovog postupka. Tuženiku pripada pravo naknade troška sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi odnosno odgovora na tužbu po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 113/14, 118/14 i 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištima 26. listopada 2015., 23. veljače 2016., 15. studenog 2016., 14. travnja 2017. i 18. travnja 2018. u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako (Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 30. ožujka 2017. i 4. listopada 2017. u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako (Tbr. 8/1 Tarife) odnosno ukupno 8.000,00 kuna što uvećano za PDV od 25 % odnosno 2.000,00 kuna ukupno iznosi 10.000,00 kuna (točka II. izreke ove drugostupanjske presude).

 

              Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 7. rujna 2016., 14. lipnja 2017., 6. prosinca 2017., 22. siječnja 2018. i 12. travnja 2018. budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Tuženiku nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu iz razloga što nije pristupio navedenom ročištu. Tuženiku nije priznat niti zatraženi trošak sudske pristojbe na odluku iz razloga što nije naveo za koju odluku potražuje trošak sudske pristojbe niti u kojem iznosu, a iz prvostupanjskog spisa ne proizlazi da je platio sudsku pristojbu.

             

              Budući da je tuženik uspio sa svojom žalbom, to mu je, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a, valjalo dosuditi trošak sastavljanja žalbe. Tuženiku za sastav žalbe pripada iznos od 1.250,00 kuna (Tbr. 10/1 Tarife), što uvećano za zatraženi iznos PDV (312,50 kuna) ukupno iznosi 1.562,50 kuna (točka III. izreke ove drugostupanjske presude). Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za žalbu budući da iz spisa nije razvidno da je platio sudsku pristojbu.

 

              U nepobijanom dijelu, u točki II. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

 

U Velikoj Gorici 9. prosinca 2020.

 

                           Sudac

 

                     Goran Škugor, v.r.