- 1 -              Revd 2579-2020-2

Broj: Revd 2579-2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz G., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-3/2020-2 od 19. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-218/19-72 od 22. studenog 2019., u sjednici održanoj 9. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbacuju se prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije kao nedopušteni.

Obrazloženje

Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-3/2020-2 od 19. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-218/19-72 od 22. studenog 2019.

Prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije su nedopušteni.

U odnosu na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, valja reći da je ovaj sud, postupajući sukladno odredbama čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP, ocijenio da pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnim pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati sudsku praksu (postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda - tako i u Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev-3214/2019-2 od 22. listopada 2019.), prema kojima:

"...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.)."

U odnosu na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valja reći da je ovaj sud, postupajući sukladno odredbama čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, ocijenio da pitanja navedena u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda, već je u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u odlukama ovog suda, primjerice u odluci broj Revr-1676/15-4 od 28. studenog 2017. te Revr-475/14-2 od 14. prosinca 2016., a ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojeg bi trebalo preispitati sudsku praksu.

Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizija stranaka, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP riješio kao u izreci.

Zagreb, 9. prosinca 2020.