- 1 -              Gž 14/2016-6

 

 

 

 

 

Broj: Gž 14/2016-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske udruge ... iz P., OIB ..., koju zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u Z., protiv tužene Hrvatske komore ... iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Z., radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1/16-9 od 12. svibnja 2016., u sjednici održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1/16-9 od 12. svibnja 2016.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da tuženik nejednako postupa s dvije kategorije medicinskih sestara/tehničara opće njege (u daljem tekstu: medicinske sestre opće njege) i da na taj način vrijeđa njihovo pravo na jednako postupanje, na način kako je to opisano u izreci presude, te radi prestanka takvog postupanja. Također odlučeno je o troškovima postupka.

 

Protiv te presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti „usvojiti“ tužbeni zahtjev, podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U svom odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik predlaže ovom sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

Zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu je neosnovan.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno tvrdnji žalitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, time što je sud prvog stupnja neprecizno naveo neke navode tužitelja iznijete u tužbi i tijekom postupka, uz opasku da je i sam tužitelj svojim podneskom od 21. ožujka 2016. mijenjao izričaj stavka drugog petita tužbe, presuda suda prvog stupnja nije nerazumljiva.  To zato što je sud prvog stupnja dao jasne razloge o odlučnim razlozima za svoje pravno shvaćanje, da medicinske sestre koje zastupa tužitelj nisu u usporedivoj situaciji s ostalim medicinskim sestrama, što je bio glavni i jedini razlog odbijanja tužbenog zahtjeva. Ostali navodi iz žalbe izneseni u okviru žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka u svojoj biti predstavljaju navode iz žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te će u odnosu na njih kasnije biti odgovoreno.

 

Također, zbog pravilno zauzetog pravnog shvaćanja o predmetu spora suda prvog stupnja, nije bilo potrebe provoditi dokaze koje je predložio tužitelj. Dakle nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prema navodima tužitelja u Republici Hrvatskoj postoje tri grupe medicinskih sestara opće njege i to:

 

- medicinske sestre čije je osposobljavanje započelo u Republici Hrvatskoj prije 8. listopada 1991. i koje su u posljednjih pet godina, najmanje tri uzastopne godine, stvarno i zakonito obavljale djelatnost medicinske sestre opće njege,

 

- medicinske sestre koje su završile temelju formalnu izobrazbu za medicinsku sestru u Republici Hrvatskoj, odradile stručni staž i položile državni ispit te stekle valjanu licencu za rad u razdoblju između 8. listopada 1991. i datuma započinjanja temeljne izobrazbe sukladno programima navedenim u Direktivi 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija  (SL L 255, 30. 9. 2005.) izmijenjenim i dopunjenim Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. o izmjeni Direktive 2005/36/EZ o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL L 354, 28. 12. 2013) (u daljnjem tekstu: Direktive), te su u posljednjih pet godina, tri uzastopne godine u punom radnom vremenu stvarno i zakonito obavljale djelatnost medicinske sestre u Republici Hrvatskoj,

 

- te, medicinske sestre koje su završile temeljnu izobrazbu za medicinske sestre u skladu s programima Direktive.

 

Prema navodima tužitelja, sestrama iz prve i druge gore navedene skupine, tuženik kao nadležno tijelo (čl. 138.b Zakona o zdravstvenoj zaštiti) odbija izdati potvrde o stečenim pravima kojima bi im se priznala kvalifikacija sukladno uvjetima propisanim iz Direktiva, čime ih diskriminira u odnosu na treću skupinu, i to po osnovi obrazovanja.

 

Tuženik pak smatra da prilikom izdavanja potvrda, postupa sukladno odredbama čl. 46. st. 2. Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj 82/15 - dalje: ZRPPISK) te svim medicinskim sestrama odgovornim za djelatnost opće njege, koje ne udovoljavaju uvjetima minimalne osposobljenosti, izdaje potvrde (priznaju dokaz o stručnoj kvalifikaciji kojim se potvrđuje završetak školovanja u RH koje je započelo prije referentnog datuma) ukoliko stvarno i zakonito obavljaju zdravstvenu djelatnost ili profesionalnu aktivnost na području RH kroz zakonom predviđeno razdoblje. To zapravo znači da obavljaju sestrinsku profesiju uz punu odgovornost za planiranje, organiziranje i nadziranje zdravstvene njege koja se pruža pacijentu.

 

Sud drugog stupnja, iz premisa, da odredbe ZRPPISK-a razlikuju medicinske sestre prema načinu na koji su stekle potrebne kompetencije, da se načelo automatskog priznavanja stručnih kvalifikacija za medicinske sestre odgovorne za djelatnost opće njege primjenjuje samo na medicinske sestre koje su potrebne kompetencije stekle obrazovanjem i da je izričito propisano da odredbe o priznavanju stručnih kvalifikacija po načelu automatskog priznavanja kvalifikacija nemaju utjecaja na odredbe o stečenim pravima iz čl. 46. i čl. 49.-59. ZRPPISK-a, zaključuje da skupina osoba koju tužiteljica štiti nije u usporedivoj situaciji u odnosu na medicinske sestre koje ulaze u sustav automatskog priznavanja kvalifikacija u pogledu spornog pitanja nejednakog postupanja tužene povodom podnesenih zahtjeva za izdavanje potvrda o stručnim kvalifikacijama, slijedom čega da nisu diskriminirane prema odredbi čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD).

 

Suprotno navodima iz žalbe, sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

 

Prvenstveno, čl. 288. Ugovora o Europskoj uniji (SL EU 210/C 83/01) propisano je da radi izvršavanja nadležnosti Unije, institucije donose uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja (st. 1.), Uredbe imaju opću primjenu, Obvezujuće su u cijelosti i izravno se primjenjuju u svim državama članicama (st. 2.), a Direktive su obvezujuće, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima (st. 3).

 

Profesija medicinskih sestra spada u red reguliranih profesija ili kako to definiraju ranije navedene Direktive, kao profesionalne djelatnosti ili skupine profesionalnih djelatnosti čiji je pristup, obavljanje ili jedan od načina obavljanja na temelju zakonskih ili drugih propisa, izravno ili neizravno uvjetovan posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija, kao i posebno korištenje profesionalnog naziva koji je zakonskim ili drugim propisima ograničen na nositelje određenih stručnih kvalifikacija, i predstavlja jedan od načina obavljanja djelatnosti. Direktive su donesene radi utvrđuju pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama i njihovo obavljanje na svom državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija odnosno priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.

 

Direktive su u pravni poredak Republike Hrvatske unesene u cijelosti ZRPPISK uslijed čega je ovaj propis mjerodavan za razrješavanje predmeta spora radi ocjene postupanja tuženika, pri tome u postupku nitko ne tvrdi, niti to proizlazi iz propisa da je suprotan Direktivama.

 

ZRPPISK sukladno Direktivama  propisuje automatsko priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje reguliranih profesija na temelju usklađivanja minimalnih uvjeta osposobljavanja, te propisuje minimalne uvjete osposobljavanja za regulirane profesije, konkretno, u zdravstvu, za medicinske sestre opće njege u svojim čl. 35. i čl. 36. ove Odredbe odnose se na treću grupu sestara iz tužbe, te je postupanje tuženika u odnosu na njih nesporno. Međutim, obzirom na postavljeni zahtjev valja ocijeniti jesu li sestre iz ove grupe u usporedivoj situaciji sa druge dvije grupe sestara.

 

Kada su u pitanju te dvije grupe sestara, dakle u slučaju kada dokazi o stručnoj kvalifikaciji za medicinske sestre odgovorne za djelatnost opće njege, ne udovoljavaju uvjetima minimalne osposobljenosti, nadležno tijelo njima priznaje dokaz o stručnoj kvalifikaciji kojim se potvrđuje završetak osposobljavanja u Republici Hrvatskoj, koje je započelo prije referentnog datuma iz točaka 5.2.2. Priloga V. Direktive, te isto izdaje potvrdu u kojoj se navodi da je nositelj stručne kvalifikacije stvarno i zakonito obavljao određenu zdravstvenu djelatnost i/ili profesionalnu aktivnost na području Republike Hrvatske najmanje tri godine uzastopno, unutar pet godina prije izdavanja potvrde (čl. 25. st. 2 ZRPPISK). Posebno je naglašeno, kako u ZRPPISK tako i u Direktivama, da poslovi sestara moraju uključivati punu odgovornost za planiranje, organiziranje i nadziranje provedbe zdravstvene njege koja se pruža pacijentu. Drugim riječima, medicinskim sestrama iz prve i druge grupe, navedenim propisima, priznata su stečena prava za pristup ovoj reguliranoj profesiji, koji ostvaruju u drugim zemljama Europske unije uz predočenje potvrde.

 

S druge strane, način djelovanja medicinskih sestara, uvjete za obavljanje djelatnosti, njihove dužnosti i kompetencije, u Republici Hrvatskoj, propisane su odredbama Zakona o sestrinstvu („Narodne novine“, broj 121/03, 117/08 i 57/11 - dalje: ZS). Točnije, odredbom čl. 16.a ZS, propisana je djelatnost i kompetencije:

 

- medicinskih sestara sa temeljnom naobrazbom,

 

- medicinskih sestara prvostupnica i

 

- medicinskih sestara magistra sestrinstva.

 

Međutim, navedenim propisom nije za sve medicinske sestre propisana puna odgovornost za planiranje, organiziranje i nadziranje provedbe zdravstvene njege koja se pruža pacijentu, što je, kako je ranije navedeno, jedan od uvjeta za izdavanje potvrda onim sestrama koje nemaju temeljnu izobrazbu za medicinske sestre u skladu sa programima Direktive.

 

S druge strane, diskriminacijom se u smislu odredbe st. 2. čl. 1. ZSD smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po bilo kojoj osnovi iz stavka 1. tog članka, od kojih je jedna od osnova i obrazovanje, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

 

Za postojanje diskriminacije potrebno je da se kumulativno ostvare dolje navedene pretpostavke i to: Da postoje slične i podudarne grupe (u ovom slučaju dvije grupe koje zastupa tužitelj, i treća grupa za koju tužitelj tvrdi da je u usporedivoj situaciji), da se grupe tretiraju različito (pripadnicama prve dvije grupe se ne izdaju potvrde o kvalifikaciji), da se grupe različito tretiraju zbog neke zabranjene osnove (ovdje obrazovanju), te da takav tretman nije opravdan.

 

Obzirom na navedeno, prema zakonskoj regulativi, vodeći računa o odredbama ZRPPISK odnosno Direktivama, koje priznaju stečena prava sestrama pod uvjetom da stvarno i zakonito obavljao određenu zdravstvenu djelatnost i/ili profesionalnu aktivnost na području Republike Hrvatske najmanje tri godine uzastopno, unutar pet godina prije izdavanja potvrde, koja obuhvaća punu odgovornost za planiranje, organiziranje i nadziranje provedbe zdravstvene njege koja se pružaju pacijentu, te dužnostima sestara propisanim ZS, a koje su uvjet za zakonito obavljanje profesije, proizlazi da kategorije sestara koje zastupa tužitelj nisu u usporedivoj situaciji sa ostalim sestrama, uslijed čega je zaključiti da nisu diskriminirane djelovanjem tuženika.

 

Prema tome, u postupku pred sudom prvog stupnja se nije ostvario niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom toga, valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. ZPP odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje postupka (argumentum a contrario odredbe čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.