- 1 -              Rev 3065/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3065/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz B., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. K. i D. D. u B., protiv tuženika A. o. d.d., Z., OIB: ..., (ranije J. o. d.d.), kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1374/2015-2 od 10. ožujka 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-997/14-152 od 20. travnja 2015., u sjednici održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku J. o. d.d. S., Podružnica K., ..., da tužiteljici L. B. iz B., ..., na ime naknade štete isplati iznos od 235.843,36 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. prosinca 2008. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice iznad dosuđenog iznosa naknade štete od 235.843,36 kn do zatraženog iznosa od 290.391,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2008. godine do isplate, kao i u dijelu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 235.843,36 kn tekuće od 14. ožujka 2008. godine do 02. prosinca 2008. godine.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 96.396,09 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 20. travnja 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-997/14-152 od 20. travnja 2015. godine

 

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici plati na ime naknade štete iznos od 235.843,36 kn zajedno sa zateznim kamatama (točka I izreke)

 

- preinačava u odluci o trošku (točka III izreke) tako da sada glasi:

 

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 91.208,59 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje počev od 20. travnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana."

 

II. U preostalom odbijajućem dijelu (točka II izreke) prvostupanjska presuda kao nepobijana ostaje neizmijenjena.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju te ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje pred drugim sucem pojedincem, odnosno nižestupanjske presude preinačiti kao i odluku o troškovima postupka. Tuženik je zatražio trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP. To iz razloga jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja.

 

Neosnovano tuženik ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u obrazloženju nižestupanjskih presuda navedeni jasni razlozi, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa, slijedom čega pobijane presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Jednako tako, neosnovano tuženik ističe i revizijski razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

 

U konkretnom slučaju, i prema shvaćanju ovog suda, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo nezakonitog postupanja kojim bi tuženik bio onemogućen u raspravljanju pred sudom budući je prvostupanjski sud odbivši neke od dokaznih prijedloga tuženika, a na što je ovlašten u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP za takvu svoju odluku dao jasne i dostatne razloge zbog čega je tako postupio, pa i o tome zbog čega je odbio prijedlog za provođenje novog medicinskog vještačenja te prijedlog da se izvede dokaz pregledom video zapisa, fotografija i izvješća privatnog detektiva.

 

Nadalje, neosnovano tuženik ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 261. st. 2. i 3. ZPP koja da je učinjena u postupku pred prvostupanjskim sudom a koju je drugostupanjski sud propustio sankcionirati. Naime, u situaciji kada je prvostupanjski sud presudu (između ostalog) utemeljio na nalazima i mišljenjima prve grupe vještaka dr. sc. M. U. specijaliste fizijatra, dr. S. T. specijaliste neuropsihijatra i oftalmologa prof. dr. sc. B. C. a koji su nalaz i mišljenje utemeljili na cjelokupnoj medicinskoj dokumentaciji, uvidu u zdravstveni karton tužiteljice, pregledu tužiteljice a sve u skladu s pravilima medicinske struke i znanosti, vrlo detaljno, precizno, jasno, potpuno stručno svaki po svom specijalističkom znanju i potom zajednički obrazložili sve pretrpljene povrede tužiteljice i posljedice istih te su se u cijelosti očitovali na primjedbe i prigovore tuženika argumentirano obrazloživši svoj nalaz i mišljenje, to doista i prema ocjeni ovog suda nije bilo mjesta izvođenju novog medicinskog vještačenja, a kako je to uostalom pravilno ocijenio i drugostupanjski sud.

 

Konačno, neosnovano tuženik ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud postupio potpuno u skladu s navedenom zakonskom odredbom, a kako je to pravilno ocijenio i drugostupanjski sud.

 

Navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, nije bilo moguće uzeti u razmatranje jer to, sukladno odredbi čl. 385. ZPP, nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

 

Prvostupanjski sud je polazeći od toga da je tuženik odgovoran za prometnu nezgodu i štetu koju je tužiteljica pretrpjela u istoj zadobivši teške tjelesne ozljede zbog kojih je kod iste došlo do povrede prava osobnosti, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i to za iznos od 235.843,36 kn s pripadajućom zateznom kamatom počev od 2. prosinca 2008. do isplate, time da je pritom imao na umu da tužiteljica prima naknadu za tjelesno oštećenje i da kapitalizirani iznos te naknade iznosi 46.156,64 kn za koji iznos je umanjio tužiteljici priznatu naknadu neimovinske štete, kao i za iznos od 118.000,00 kn koji joj je tuženik isplatio nakon podnošenja tužbe na ime naknade neimovinske štete te iznos od 2.000,00 kn na ime naknade imovinske štete za uništenu odjeću i obuću. K tomu prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica rješenjem Centra za socijalnu skrb B. odbijena sa zahtjevom za priznanje prava na doplatak za pomoć i njegu te da nije korisnica bilo kojih drugih prava niti usluga u sustavu socijalne skrbi, pa tako niti osobne invalidnine na temelju Zakona o socijalnoj skrbi.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, a preinačio u odluci o trošku ocijenivši da je činjenično stanje pravilno utvrđeno te materijalno pravo pravilno primijenjeno pa je u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP uputio žalitelja na obrazloženje prvostupanjske presude, ali je pritom izrazio i pravno shvaćanje da osobna invalidnina prema Zakonu o socijalnoj skrbi nije primanje po osnovi zdravstvenog mirovinskog i invalidskog osiguranja koje bi trebalo uračunati i odbiti od utvrđene neimovinske štete.

 

Odluku suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud, iako je shvaćanje drugostupanjskog suda da se novčana primanja s osnove osobne invalidnine ne uračunavaju u utvrđenu pravičnu novčanu naknadu, pogrešno i nepodudarno shvaćanju ovoga suda izraženom primjerice u odlukama Rev 3258/2015-2 od 12. rujna 2018. i Rev-x 48/10 od 2. rujna 2010., međutim u okolnostima konkretnog slučaja to nije rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 61. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija osposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtjeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika (1.), pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojeg tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica na radu ili profesionalne bolesti (2.), vrste tjelesnih oštećenja i postupci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju se posebnim propisom (3.), dok prema odredbi čl. 62. istog Zakona ako osiguranik za isti slučaj tjelesnog oštećenja stekne pravo na naknadu prema ovome Zakonu i pravo na naknadu prema drugim propisima, može koristiti samo jedno od tih prava, prema vlastitom izboru.

 

Prema odredbi čl. 54. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19 i 64/20 – dalje: ZSS) pravo na osobnu invalidninu priznaje se osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice (1.), pravo na osobnu invalidninu ne može se priznati: osobi koja osobnu invalidninu ostvaruje po drugoj osnovi, osobi koja ima u vlasništvu drugi stan ili kuću, osim stana ili kuće koju koristi za stanovanje, a koji može otuđiti ili iznajmiti i time osigurati sredstva za uključivanje u zajednicu, osobi koja ima u vlasništvu poslovni prostor koji ne koristi za obavljanje registrirane djelatnosti i djetetu ili odrasloj osobi kojoj je priznata usluga smještaja ili organiziranog stanovanja sukladno odredbama ovoga Zakona ili drugim propisima (2.), pravo na osobnu invalidninu ne može se priznati osobi kojoj je priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu sukladno odredbama ovoga Zakona ili na temelju drugih propisa (3.), pravo na osobnu invalidninu priznaje se s danom podnošenja zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti, a isplaćuje se mjesečno (4.).

 

Identično proizlazi i iz odredbi čl. 56. i čl. 57. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98, 127/00, 59/01, 147/02, 117/03, 30/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/09, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 51/11, 114/11, 116/12, 112/13 i 133/13) i čl. 65. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 33/12, 46/13 i 49/13), a koji Zakoni su bili na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.

 

Imajući na umu navedene zakonske odredbe iz kojih proizlazi svrha i narav kako naknade za tjelesno oštećenje, tako i osobne invalidnine, za zaključiti je da je po obje osnove u pitanju novčana pomoć za oštećenje organizma koji ima za posljedicu smanjenje životne aktivnosti i potrebne su za zadovoljavanje životnih potreba oštećenika za uključivanje u svakodnevni život zajednice, pa prema shvaćanju ovoga suda ostvarenje jednog prava isključuje drugo. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, kada su nižestupanjski sudovi utvrđenu naknadu neimovinske štete koja pripada tužiteljici umanjili za iznos kapitalizirane novčane naknade za tjelesno oštećenje, pri utvrđenju da tužiteljica nije korisnik prava sukladno ZSS od strane Centra za socijalnu skrb Bjelovar, a jer nije moguće kumulirati prava s te dvije osnove (naknade za tjelesno oštećenje i osobne invalidnine), pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se osobna invalidnina ne uračunava u pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, u predmetnom postupku, nije dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) nije osnovan.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica (rođena 1976.) u prometnoj nezgodi zadobila prijelom III. i IV. vratnog kralješka, nagnječenje mozga, prijelom lubanje u području zatiljka, edem mozga, udarno-derne rane u području zatiljka, traumatsko krvarenje ispod paučinaste moždane opne, ranu razderotinu zatiljnog dijela glave, iščašenje desnog aktromioklavikularnog zgloba (dakle, teške tjelesne ozljede) radi čega je bila na bolničkom liječenju, provodila stacionarnu rehabilitaciju u D. T. i dugotrajnu ambulantnu fizikalnu terapiju bez zadovoljavajućih rezultata, a paralelno je zbog glavobolje, smetnje pamćenja i koncentracije, te psihičkih tegoba liječena po neurologu i psihijatru lijekovima za smirenje i antidepresivima radi čega je trpjela dugotrajne bolove, dugotrajni strah s trajnim posljedicama, dok zbog posljedica ozljeđivanja kod nje postoji smanjenje životne i radne aktivnosti u vidu ograničenog opsega pokreta i bolnosti vratne kralježnice, desnog ramena, gubitka osjeta mirisa, oštećenje vidne funkcije, neurološke smetnje zapamćivanja, koncentracije i pažnje, postojanja naruženja u lakom stupnju vidljivog trećim osobama, stalno, postojanje potrebe za tuđom pomoći kroz razdoblje liječenja i trajno, i prema ocjeni ovoga suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je kod tužiteljice došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i da pritom je dosuđena naknada sasvim u skladu s odredbama čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/08 i 75/09) odgovorni osiguratelj dužan je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti: obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina nesporna, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visinu štete sporne, dok je odredbom st. 4. istog članka propisano da u slučajevima izvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

Prema odredbi čl. 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

Imajući na umu navedene zakonske odredbe niti u ovom dijelu (suprotno navodima revizije) materijalno pravo nije primijenjeno na štetu tuženika.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.