- 1 -              Revd 3444/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3444/2020-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Đ. iz .... ,OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Č. & R. d.o.o. iz P., protiv tuženica: 1. S. M. iz S. B., OIB: ... , i 2. S. D. iz S. B., OIB: ... , koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & B. M. d.o.o. iz S. B., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-963/2019-4 od 23. srpnja 2020., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1091/2017-32 od 18. listopada 2019., u sjednici održanoj 9. prosinca 2020.

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1091/2017-32 od 18. listopada 2019. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva realnog dijela čest. z. 5852 k.o. V. površine od 15 četvornih metara, označeno likom D-E-F-G-D kako je to prikazano u skici sudskog očevida od 9. veljače 2018. i da je tužitelj ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva te nekretnine na svoje ime i u svoju korist u zemljišnim knjigama.

 

Rješenjem Općinskog suda u Zadru istoga poslovnog broja i od istoga dana naloženo je tužitelju da tuženicama nadoknadi parnične troškove u iznosu od 9.281,25 kn.

 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-963/2019-4 od 23. srpnja 2020. odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je navedena presuda suda prvoga stupnja, uvažena je tužiteljeva žalba protiv navedenoga rješenja suda prvoga stupnja i ono je preinačeno tako da je tužitelju naloženo da tuženicima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.734,38 kn te su odbijeni tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tuženica za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene presude i rješenja suda drugoga stupnja.

 

Tuženice na prijedlog nisu odgovorile.

 

Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

Prvim u prijedlogu postavljenim pitanjem, koje glasi: „Podrazumijeva li pravno pravilo iz paragrafa 278. ZVP-a, kada propisuje postupanje suda u slučaju da se tijekom koje parnice pokaže da se radi (isključivo) o sporu o međi, spor koji se ogleda isključivo u sadržaju tužbenog zahtjeva, ili se on može ogledati (i) u činjenicama na kojima stranke temelje takav zahtjev?“ tužitelj sugerira da su nižestupanjski sudovi, ako smatraju da se u konkretnom slučaju radi samo o sporu u pogledu međe, trebali primjenom odredbe par. 278. Zakona o izvanparničnom postupku zaključiti da se s predmetnom tužbom može postupiti kao s prijedlogom za uređenje međe, a ne odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Međutim, osim što odgovora na postavljeno pitanje ne bi ovisila odluka u postupku, jer je drugostupanjski sud jasno obrazložio zašto smatra da, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva i tužiteljeve navode istaknute tijekom prvostupanjskoga postupka, ne proizlazi da se u ovom slučaju radi samo o sporu o međi, tužitelj nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je ovo pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), a što je bio dužan na temelju odredbe čl. 387. st. 3. toga Zakona.

 

Drugo postavljeno postupovnopravno pitanje iz tužiteljeva prijedloga za dopuštenje revizije glasi: „Isključuje li zastupanje stranke po punomoćniku primjenu načela otvorenog pravosuđenja, odnosno ograničava li ga?“. Tužitelj je ovo pitanje postavio stoga što je drugostupanjski sud neosnovanim ocijenio njegov žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 288.a st. 2. ZPP. Međutim, niti od ovoga pitanja ne ovisi odluka u sporu. Iako je drugostupanjski sud, s obzirom na tužiteljeve žalbene prigovore postupanju suda prvoga stupnja glede toga što je sve prvostupanjski sud trebao raspraviti s tužiteljem zbog potrebe iznošenja činjenica i predlaganja dokaza radi utvrđenja tih činjenica, doista naveo kako prvostupanjski sud u odnosu na određene tužiteljeve prigovore nije trebao učiniti više nego što je učinio već i s obzirom na to da tužitelja u postupku zastupa „kvalificirani punomoćnik – odvjetnik“, drugostupanjski je sud obrazložio i da prvostupanjski sud nije mogao pretpostavljati koji konkretni dokazi tužitelju stoje na raspolaganje te i na mogućnost da postupanjem prema načelu otvorenog pravosuđenja kako ga tužitelj shvaća, sud „dovede u poziciju da pogoduje nekoj od stranaka u postupku“. Dakle, ne radi se o izraženom shvaćanju da sudovi odredbu čl. 288.a ZPP ne trebaju primijeniti u odnosu na stranu koju zastupa odvjetnik. Stoga i pravna shvaćanja iz odluka ovog revizijskog suda Revt 314/15-2, Županijskog suda u Osijeku Gž-1546/2016-2 i Županijskog suda u Varaždinu Gž-3141/15-2 ne mogu biti razlog važnosti navedenoga pitanja, kako to pogrešno smatra tužitelj.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 9. prosinca 2020.