- 1 -              Revd 3012/2020-2

Broj: Revd 3012/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice R. D. iz Z., OIB: … i drugotužiteljice D. B. iz Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnik I. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. D. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica D. D. H., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & Partneri d.o.o., radi predaje u suposjed, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1888/2019-2 od 4. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-926/19-34 od 6. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2020.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1888/2019-2 od 4. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-926/19-34 od 6. lipnja 2019.

Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) ovaj je sud ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

To stoga što razlog važnosti na koji se podnositeljica poziva u odnosu na pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci u odnosu na zahtjev za predaju suposjeda parkirnog mjesta nije dovoljno komparabilan, dok su u odnosu na zahtjev za predaju suposjeda zajedničke tavanske prostorije izostali bilo kakvi razlozi važnosti.

Naime, s obzirom na činjenična utvrđenja u konkretnom sporu (o tome da su odlukom od 10. siječnja 2001. pojedini suvlasnici potpuno isključeni iz (su)posjeda zajedničkog dijela zgrade – dvorišta), pa s tim u vezi i pravno shvaćanje da donošenje takve odluke nije posao redovite uprave, odluka Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1029/2019-3 od 28. listopada 2019. u kojoj je izraženo shvaćanje da je odlučivanje o načinu korištenja dvorišta nekretnine radi određivanja mjesta na kojima suvlasnici mogu parkirati svoja vozila predstavlja posao redovite uprave, nije u dovoljnoj mjeri odgovarajući razlog važnosti.

To stoga što u konkretnom slučaju nije postignut sporazum o načinu korištenja zajedničkog dijela zgrade (dvorišta) na način da bi između svih suvlasnika bio međusobno podijeljen njegov posjed, u kojem slučaju bi, prema izričitoj odredbi članka 42. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP), donošenje takve odluke bio posao redovite uprave, već su konkretnom odlukom pojedini suvlasnici (između ostalih i prednik tužiteljica) u potpunosti onemogućeni odnosno isključeni od izvršavanja posjedovnih ovlasti glede zajedničkog dijela nekretnine.

Ovaj sud ne nalazi odgovarajućim razlogom važnosti niti odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2033/05-2 od 17. siječnja 2006., jer je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje u primjeni odredbe članka 50. ZVDSP kojom je reguliran način (sudskog) razvrgnuća nekretnine u suvlasništvu, dok je u konkretnom slučaju uspostavljeno etažno vlasništvo koje je neodovojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine.

U odnosu na zahtjev tužiteljica za predaju suposjeda tavanske prostorije, kao zajedničkog dijela zgrade, za koju je utvrđeno da je odlukom suvlasnika u smislu odredbe članka 42. stavak 1. ZV još 1998. godine dana na korištenje V. D., ali isto tako i da se ta prostorija više ne koristi u svrhu u koju je dana na korištenje, a niti je takav način njezina korištenja jasno definiran u ponovljenoj odluci suvlasnika zgrade od 19. lipnja 2016., sud u pobijanoj odluci zauzima shvaćanje da ne postoji ograničenje da tužiteljice, kao vlasnice posebnog dijela nekretnine, zahtijevaju od tuženice, koja im odbija predati ključeve sporne prostorije, suposjed i tog zajedničkog dijela nekretnine.

Iako tuženica jednim od postavljenih pitanja, sugerirajući postojanje odluke suvlasnika o izvršavanju izvršavanju posjeda te prostorije koja nikada nije opozvana, osporava tužiteljicama pravo (su)posjeda iste, tuženica je propustila u odnosu na to pitanje određeno izložiti njegove razloge važnosti, odnosno određeno navesti zbog čega bi to pitanje bilo važno ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s člankom 387. stavak 5. ZPP riješeno kao u izreci.

Zagreb, 9. prosinca 2020.