- 1 -              Rev-x 1099/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1099/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. K. (OIB: .... ), II. tužiteljice B. K. (OIB: .... ) i III. tužitelja N. K. (OIB: .... ) svi iz K. L. i svi zastupani po punomoćnicima I. R. i V. G. K. odvjetnicima u S. protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: .... ) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1997/2016 od 10. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-379/14 od 29. ožujka 2016., u sjednici održanoj 9. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se revizija I. tužiteljice kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija II. tužiteljice i III. tužitelja kao nedopuštena.

 

II. Odbacuje se revizija I. tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici na ime izgubljenog uzdržavanja u razdoblju od 1. srpnja 1992. do 30. rujna 2003. isplatiti II. tužiteljici i III. tužitelju svakom iznos od 53.582,21 kunu s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Zahtjev I. tužiteljice za isplatom iznosa od 53.582,21 kunu za isto razdoblje odbijen je kao neosnovan (točka I. izreke). Naloženo je tuženici isplatiti II. tužiteljici na ime izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od 30. rujna 2003. do 30. rujna 2004. iznos od 4.533,42 kune s pripadajućim kamatama, dok je dio zahtjeva u iznosu od 1.133,35 kuna odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev I. tužiteljice za isto razdoblje u iznosu od 5.666,77 kuna kao neosnovan (točka II. izreke). Odbijeni su zahtjevi I. tužiteljice za isplatom iznosa od 109.694,46 kuna na ime izgubljenog pomaganja i uzdržavanja za razdoblje od 1. listopada 2004. do 30. travnja 2011. (točka III. izreke) i za isplatom iznosa od 321.952,99 kuna na ime kapitalizirane rente (točka IV. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka V. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija I. tužiteljice u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok je u odnosu na troškove postupka nedopuštena.

 

Revizija II. tužiteljice i III. tužitelja je nedopuštena.

 

Prije svega valja naznačiti da su protiv pobijane presude svi tužitelji podnijeli reviziju. Nije jasno protiv čega reviziju podnosi III. tužitelj kada je njegov zahtjev u cijelosti prihvaćen. Isto tako, zahtjev II. tužiteljice je odbijen za iznos od 1.133,35 kuna pa nema uvjeta za podnošenje redovne revizije (arg. iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a). Stoga je njihovu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajno upire revizija. To iz razloga što su presude posve jasne i izrazito razumljive te sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama. Stoga se takav revizijski navod ukazuje neosnovanim.

 

U konkretnoj je pravnoj stvari predmet postupka u odnosu na I. tužiteljicu zahtjev po osnovi izgubljenog pomaganja i uzdržavanja za utuženo razdoblje i zahtjev po osnovi kapitalizirane rente.

 

Nije dvojbeno da je suprug I. tužiteljice preminuo uslijed nehumanog čina pripadnika Vojne policije Republike Hrvatske i da postoji odgovornost tuženice na temelju odredaba čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ br. 117/03).

 

Sporno je postojanje pomaganja i uzdržavanja I. tužiteljice od strane svoga supruga.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je prednik tužitelja radio kao kemijski tehničar u A. d.d. S. gdje je bila zaposlena i I. tužiteljica. Nadalje utvrđuju da na tim radnim mjestima nisu imali osjetnu i neuobičajenu razliku u primanjima i da su uzdržavali dvoje djece u dobi od 10 i 11 godina. Utvrđuju i da su živjeli u zajedničkom domaćinstvu u podstanarskom stanu. Isto tako utvrđuju da je sada pok. prednik tužitelja ostvarivao naknadu u judo klubu koju da bi trošio za sebe. Konačno utvrđuju da sada pok. prednik tužitelja nije pomagao I. tužiteljici na način da se radilo o takvoj vrsti pomaganja koje prelazi uobičajeno pomaganje između bračnih drugova jer primanja prednika tužitelja nisu bila toliko visoka da bi uopće imao dio kojim bi mogao pomagati suprugu i davati joj na trajnoj bazi iznos novca koji bi služio za podmirenje njezinih osobnih potreba koje nije mogla podmiriti iz osobnih primanja.

 

Navodi revizije suštinski se svode na preocjenjivanje utvrđenih činjenica u postupku. I. tužiteljici, a u odnosu na ove navode, valja odgovoriti slijedeće. Nije dvojbeno da su njihove plaća bile približno jednake, odnosno da između tih plaća nije bila velika razlika. Isto tako nije dvojbeno da su uzdržavali dvoje malodobne djece, za čiji je gubitak uzdržavanja od strane njihovog prednika i određena naknada. Nije niti dvojbeno da su bili podstanari. Kada se sve to uzme u obzir, tada nije jasno na temelju čega I. tužiteljica zasniva svoj zahtjev jer primanja njenog prednika, bez obzira na dopunski rad, nisu bila takva da bi uz podmirenje svih ovih potreba još imao i mogućnost pomaganja i uzdržavanja I. tužiteljice. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Stoga je materijalno pravo iz odredbe čl. 194. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) posve pravilno primijenjeno radi čega se takav revizijski navod ukazuje neosnovanim, pa je reviziju I. tužiteljice trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u izreci presude.

 

U odnosu na dio revizije koji se odnosi na troškove postupka I. tužiteljici valja ukazati da rješenje o troškovima postupka prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (u odnosu na odluku o troškovima postupka pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015), pa se i u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštena radi čega ju je valjalo odbaciti (toč. II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.