- 1 -              Revd 1862/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1862/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. r., Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku A. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1. K. d. V. L., Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku P. F., odvjetniku u Z. i 2. Grad Z., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlozima 1. i 2. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4919/2017-2 od 10. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-286/2011-104 od 25. travnja 2017., na sjednici održanoj 9. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Dopušta se revizija 1. tuženice K. d. V. L. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4919/2017-2 od 10. veljače 2020., zbog pravnih pitanja koja glase:

 

„1. Je li sud u regresnoj parnici dužan provesti i ocijeniti dokaze koje bi regresni obveznik mogao isticati u prethodno vođenoj parnici između regresnog vjerovnika i oštećenika iz prethodne parnice, da je bio stranka u tom postupku ili bio o tom postupku obaviješten?

 

2. Koji se zastarni rok primjenjuje na potraživanje koje se temelji na regresnom zahtjevu postavljenom sukladno odredbi čl. 1066. st. 3. ZOO/05 (ranije čl. 176. st. 3. ZOO/91)?“

 

II. Dopušta se revizija II. tuženika Grada Z. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4919/2017-2 od 10. veljače 2020., zbog pravnih pitanja koja glase:

 

„1. U situaciji kada zakupnik/najmoprimac naknadi štetu trećoj osobi nastalu uslijed nedostataka zakupljene /unajmljene stvari, odnosno štetu nastalu od opasne stvari, kad počinje teći zastarni rok za njegovo regresno potraživanje prema zakupodavcu/najmodavcu odnosno vlasniku/imatelju opasne stvari?

 

2. Može li sud primijeniti odredbe čl. 208.a Zakona o parničnom postupku i u regresnoj parnici, imajući u vidu ovlaštenje suda iz čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odbiti dokazne prijedloge regresnog dužnika koje on nije mogao isticati u ranije vođenoj parnici, a koji se odnose se na tvrdnje da spor u toj parnici, onako kako je u njoj bio izložen sudu, nije pravilno riješen u pogledu odgovornosti štetnika i visine zahtjeva - s obzirom da regresni dužnik o toj parnici nije obaviješten niti je u njoj sudjelovao?“

 

              III. Odbija se zahtjev tužiteljice H. r. za naknadu troškova odgovora na prijedlog kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

I. tuženica je prijedlogom za dopuštenje revizije predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4919/2017-2 od 10. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-286/2011-104 od 25. travnja 2017., a zbog sedam pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

II. tuženik je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4919/2017-2 od 10. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-286/2011-104 od 25. travnja 2017., zbog pet pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Tužiteljica se u odgovoru na prijedlog I. tuženice i u odgovoru na prijedlog II. tuženika protivi svim njegovim navodima i predlaže iste odbaciti. Zahtjeva naknadu troškova odgovora na oba prijedloga.

 

Prijedlog I. tuženice i prijedlog II. tuženika djelomično su osnovani.

 

U prijedlogu I. tuženica postavlja slijedeća pitanja:

 

„1. Tko je imalac opasne stvari u smislu čl. 176. st. 2. ZOO, ako je moguća konkurencija osoba kojima je stvar dana na korištenje?

 

2. Da li vlasnik (imalac stvari) odgovara za štetu u smislu čl. 1066. st. 2. ZOO-a (čl. 176. st. 2. ZOO-a 91) ukoliko je riječ o opasnoj stvari?

 

odnosno

 

da li vlasnik (imalac stvari) odgovara za štetu u smislu čl. 1066. st. 2. ZOO-a (čl. 176. st. 2. ZOO-a 91) ukoliko je riječ o opasnoj stvari čije svojstvo opasne stvari proizlazi iz elementa (svojstva) koji je neposredno uočljiv?

 

3. Na kome je temeljem čl. 221.a ZPP-a u slučaju odgovornosti za štetu po čl. 1066. st. 2. ZOO-a (čl. 176. st. 2. ZOO-a 91) teret dokaza da je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari?

 

4.Da li se prigovor skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari u smislu čl. 1066. st. 2. ZOO-a (čl. 176. st. 2. ZOO-a 91) može isticati vremenski neograničeno bez obzira na trajanje korištenja stvari, odnosno, bez obzira na činjenicu da je korištenje stvari vremenski više puta produžavano.

 

5. Da li se nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 01. siječnja 1997. godine društveno pravna osoba koja je imala pravo raspolaganja, a nije stekla vlasništvo može smatrati imaocem stvari u smislu čl. 174. st. 1. ZOO-a 91.

 

6. Da li je sud u regresnoj parnici dužan provesti i ocijeniti dokaze koje bi regresni obveznik mogao isticati u prethodno vođenoj parnici između regresnog vjerovnika i oštećenika iz prethodne parnice, da je bio stranka u tom postupku?

 

7. Da li se na regresni zahtjev postavljen sukladno odredbi čl. 1066. st. 3. ZOO-a (čl. 176. st. 3. ZOO-a 91) primjenjuje rok zastare od tri godine iz čl. 230. st. 1. ZOO-a (čl. 376. st. 1. ZOO-a 91).“

 

Kao razlog važnosti navedenih pitanja ukazuje:

 

ad. 1. - na odluke u pravomoćno okončanom predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-340/04 od 16. veljače 2005., na temelju kojih je tužiteljica izvršila isplatu oštećenim osobama, a koja isplata je predmet ovog sudskog postupka;

 

ad. 2. - na odluke ovog suda iz kojih bi proizlazilo da stepenice same po sebi nisu opasna stvar (Rev-488/07, Rev-901/1991) te na odluke prema kojima u određenim slučajevima primjene odredbe čl. 1066. st. 1. ZOO ne postoji pasivna legitimacija vlasnika opasne stvari (Rev-2720/15);

 

ad. 3. - na pravno shvaćanje u pogledu tereta dokazivanja iz odluke ovog suda poslovni broj Rev-1404/2011;

 

ad. 4. - da nema prakse revizijskog suda, a radi se o važnom pitanju;

 

ad. 5. - da nema prakse revizijskog suda, a radi se o važnom pitanju;

 

ad. 6. - na odluke ovog suda u pogledu prava tuženika u regresnoj parnici, u situaciji kada nije sudjelovao, a niti je o njoj obaviješten, da u parnici ističe prigovore koji se tiče odštetne odgovornosti i visine štete (Rev-3852/1994, Rev-597/85 i dr.);

 

ad. 7. - ukazuje na pobijanu drugostupanjsku presudu u kojoj i sam drugostupanjski sud ukazuje na različitu praksu revizijskog suda u pogledu ovog pitanja na koje se i predlagatelj poziva, a također i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto u pogledu tijeka roka zastare u podudarnoj pravnoj situaciji.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da su naznačeno 6. i 7. pitanje u prijedlogu I. tuženika, koja se u bitnom svode na pitanja navedena u izreci ovog rješenja, važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je riječ o pravnim pitanjima važnima za rješenje spora, a i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, riječ o pravnom pitanju o kojem je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje (6. pitanje), odnosno u kojem praksa revizijskog suda nije jedinstvena (7. pitanje).

 

Za pitanje naznačeno pod 1. treba reći da se odnose isključivo na okolnosti konkretnog slučaja, a što se tiče pitanja postavljenih pod 2. i 3., ukazuje se da odgovor na ista ovisi o utvrđenim odlučnim činjenicama u svakom pojedinačnom slučaju pa se kao odgovor na tako postavljena pitanja ne može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno ne samo za odluku u ovom sporu, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. U odnosu na pitanja postavljena pod 4. i 5. ukazuje se da predlagateljica nije u prijedlogu određeno obrazložila niti jedan valjani razlog u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojeg bi naznačeno pitanje bilo važno, i to ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari (što opširno obrazlaže), već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za intervenciju ovog suda putem revizije o naznačenim pitanjima. Slijedom toga, u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije zbog tih pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP.

 

II. tuženik u svom prijedlogu postavlja slijedeća pravna pitanja:

 

„A. Da li se načelo objektivne odgovornosti (od opasne stvari) primjenjuje isključivo u pogledu odnosa oštećenika prema imatelju opasne stvari, ili se načelo objektivne odgovornosti primjenjuje i u međusobnom odnosu zakupodavca/najmodavca i zakupnika/najmoprimca (gdje nijedna od stranka nisu oštećenici), odnosno, da li imatelj opasne stvari koju je povjerio na korištenje trećoj osobi da se njome služi, odgovara po principu dokazane krivnje za štetu koju ta treća osoba pretrpi isplatom naknade pretrpljene štete izvornom oštećeniku?

 

B. U situaciji kada zakupnik/najmoprimac naknadi štetu trećoj osobi uzrokovane opasnom zakupljenom/unajmljenom stvari, da li tada on biva subrogiran (ulazi u cipele oštećenika) sa svim pravima oštećenika prema zakupodavcu/najmodavcu?

 

C. U situaciji kada zakupnik/najmoprimac naknadi štetu trećoj osobi nastalu uslijed nedostatka zakupljene/unajmljene stvari, kada započinje teći zastarni rok za njegovo regresno potraživanje prema zakupodavcu/najmodavcu, da li od trenutka kada je izvorno oštećeni saznao štetu i počinitelja ili od trenutka kada je zakupnik/najmoprimac naknadio štetu izvornom oštećeniku, ili od trenutka pravomoćnosti odnosno ovršnosti presude temeljem koje je zakupnik/najmoprimac naknadio štetu izvornom oštećeniku?

 

D. Može li sud primijeniti odredbe čl. 208a. Zakona o parničnom postupku i u regresnoj parnici, imajući u vidu svoje ovlaštenje iz čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odbiti dokazne prijedloge regresnih dužnika koje oni nisu mogli isticati u ranije vođenoj parnici, a odnose se na njihovu tvrdnju da spor u toj parnici, onako kako je u njoj bio izložen sudu, nije pravilno riješen - s obzirom da regresni dužnici za tu parnicu nisu znali niti u njoj sudjelovali, odnosno, je li takvim postupanjem suda počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku?

 

E. U situaciji kada zakupnik/najmoprimac naknadi štetu trećoj osobi uzrokovane opasnom zakupljenom/unajmljenom stvari, da li zakupodavac/najmodavac u tom slučaju regresno odgovara zakupniku/najmoprimcu ako je ta opasna stvar imala skrivenu manu ili skriveno svojstvo za koju zakupodavac/najmodavac opasne stvari nje znao, a zbog čega nije skrenuo, niti mogao skrenuti pažnju za skrivenu manu odnosno skriveno svojstvo te stvari zakupniku/najmoprimcu, odnosno, koju skrivenu manu ili svojstvo stvari nisu uočile niti stručne službe za zaštitu na radu zakupnika/najmoprimca prilikom pregleda zakupljene/unajmljene stvari sukladno odredbi čl. 18. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96 i 94/96)?“

 

Kao razlog važnosti navedenih pitanja ukazuje:

 

ad A. - da nema prakse revizijskog suda, a smatra da je pitanje važno za odluku u sporu, za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i razvoj prava kroz sudsku praksu;

 

ad. B. - da nema prakse revizijskog suda, ali da pobijana odluka odstupa od odluke revizijskog suda na koju se poziva drugostupanjski sud;

 

ad. C. - na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., kao i na različita shvaćanja revizijskog suda o tom pitanju u navedenim odlukama (Rev-1322/2019 i dr.);

 

ad. D. - na pravno shvaćanje revizijskog suda izloženo primjerice u odlukama Rev-486/09, Rev-3852/94, Revr-1540/15, dok je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje odstupa od shvaćanja revizijskog suda;

 

ad. E. - da nema prakse revizijskog suda, a pitanje je važno za odluku u sporu, jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. ZPP vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da su naznačena pitanja u prijedlogu II. tuženice pod C. i D., koja se u suštini svode na pitanja navedena u izreci ovog rješenja, važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je riječ o pravnom pitanju važnom za rješenje spora, a i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, riječ o pravnom pitanju o u kojem praksa revizijskog suda nije jedinstvena (pitanje C.), odnosno o kojem je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje (pitanje D.).

 

Za pitanja naznačeno pod E. treba reći da se odnosi isključivo na okolnosti konkretnog slučaja, pa se kao odgovor na tako postavljena pitanja ne može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno ne samo za odluku u ovom sporu, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. U odnosu na pitanja postavljeno pod A. i B. ukazuje se da predlagatelj, osim paušalno, nije u prijedlogu određeno naznačio niti jedan valjani razlog u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojeg bi naznačeno pitanje bilo važno, i to ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari (što opširno obrazlaže), već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za intervenciju ovog suda putem revizije o naznačenim pitanjima. Na temelju navedenoga, u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije zbog tih pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP.

 

Zbog svih izloženih razloga je valjalo, na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i 6. ZPP, riješiti kao u točki I. i II. izreke ovog rješenja.

 

Kako odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka, odbijen je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na prijedloge kao neosnovan (točka III. izreke rješenja).

 

Zagreb, 9. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović - Ivanišević, v. r.