Broj: Kž 478/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog Z. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama okrivljenog Z. H., okrivljenog A. M., okrivljenog I. G. i okrivljenog Đ. R. podnesenih protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 1. prosinca 2017. broj Kov-Us-9/2017-10, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 20. prosinca 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbijaju se žalbe okrivljenog Z. H., okrivljenog A. M., okrivljenog I. G. i okrivljenog Đ. R. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog Z. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog Z. H., okrivljenog A. M., okrivljenog I. G. i okrivljenog Đ. R. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), u koji im je uračunato vrijeme lišenja slobode.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni Z. H. po branitelju, odvjetniku D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i okrivljeniku ukine istražni zatvor, a podredno da se istražni zatvor zamijeni nekom od mjera opreza.

Žalbu je protiv navedenog rješenja podnio i okrivljeni A. M. po branitelju, odvjetniku V. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i ukine istražni zatvor protiv okrivljenika ili da se isti zamijeni s jednom ili više mjera opreza, odnosno podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv navedenog rješenja žali se i okrivljeni I. G. po branitelju, odvjetniku M. V., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje i istražni zatvor protiv okrivljenika ukine, odnosno da se pobijano rješenje preinači na način da se istražni zatvor zamijeni mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 3. ZKP/08.

Žalbu je protiv navedenog rješenja podnio i okrivljeni Đ. R. po branitelju, odvjetniku M. K., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se odbije prijedlog za produljenje istražnog zatvora u odnosu na tog okrivljenika. Žalbu je podnio i okrivljeni Đ. R. osobno, bez izričitog navođenja žalbene osnove, predlažući da mu se „odobri izlazak iz pritvora“ te da se „javljam u II. policijsku postaju“, a kako njegova žalba predstavlja dopunu žalbe branitelja i s obzirom na to da se obje žalbe sadržajno nadopunjuju, bit će razmotrene kao jedna žalba.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu okrivljenog Z. H.

Nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije valjano obrazložio postojanje opravdane bojazni da će okrivljenik boravkom na slobodi počiniti kazneno djelo, navodeći da se u obrazloženju koriste „stereotipne formulacije“ te da prvostupanjski sud iteracijsku opasnost obrazlaže obilježjima inkriminiranih kaznenih djela, a razlozi za odbijanje primjene blažih mjera su tek paušalno navedeni, upirući time na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Naime, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice, kako one koje se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora propisane člankom 123. stavkom 1. ZKP/08., tako i one koje se odnose na ispunjenje posebne pretpostavke za primjenu te mjere protiv tog okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Također, suprotno iznesenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud valjano i dostatno obrazložio i zašto smatra da se utvrđena iteracijska opasnost može prevenirati isključivo mjerom istražnog zatvora te da ju nije prihvatljivo zamijeniti blažim mjerama predviđenim odredbama ZKP/08. Prema tome, a kako je pobijano rješenje u cijelosti sastavljeno sukladno odredbi članka 124. stavka 3. ZKP/08., to nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Daljnjim žalbenim navodom okrivljenik također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali iz članka 468. stavka 1. točke 1. i točke 2. ZKP/08., tvrdnjom da je sastav vijeća na sjednici bio nezakonit jer su u vijeću bili suci M. R. i M. J. koji prema „čl. 32. st. 4. i 5. ZKP-a“ (pravilno bi bilo: „prema članku 32. stavku 1. točkama 4. i 5. ZKP/08.“) ne mogu biti članovi vijeća. Žalitelj navodi da sudac M. R. nije smio biti u sastavu vijeća jer je odlučivao o žalbi protiv rješenja o provođenju istrage. Suprotno tom žalbenom navodu, u odlučivanju o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika nije sudjelovao sudac M. R. Naime, iako je točno da je sudac M. R. odlučivao o žalbi protiv rješenja o provođenju istrage, a što bi predstavljalo razlog za isključenje od obavljanja sudske dužnosti propisan odredbom članka 32. stavka 1. točki 4. ZKP/08., iz zapisnika sa sjednice vijeća (list 2262. spisa predmeta) vidljivo je da je nakon prigovora branitelja okrivljenog Z. H. sjednica vijeća bila prekinuta te je nastavljena u drugom sastavu, u kojem sudac M. R. nije bio član. Neosnovana je i tvrdnja žalitelja kada razlog za izuzeće suca M. R. nalazi i u činjenici što je sudac M. R. u prethodnom dijelu postupka (kao sudac istrage) donio rješenje o određivanju istražnog zatvora, kao i tvrdnja da se u pogledu suca M. J. taj razlog nalazi u činjenici što je sudac M. J. sudjelovao u donošenju odluke koja je pobijana žalbom. Naime, odredbom članka 23. stavka 1. točke 5. ZKP/08. propisano je da je sudac isključen od obavljanja sudske dužnosti ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom. Izričaj „odluka koja se pobija žalbom“ odnosi se, dakle, na suca koji bi sudjelovao u donošenju  odluke tijekom drugostupanjskog odlučivanja u povodu žalbe podnesene protiv odluke koju je on sam donio ili u čijem je donošenju sudjelovao tijekom prvostupanjskog odlučivanja, što ovdje nije slučaj.

Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret u ovom kaznenom postupku, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz dokaza na kojima se temelji optužnica Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) od 30. studenog 2017. broj K-US-188/2017. Dokaze na kojima se optužnica temelji prvostupanjski sud je i nabrojao u obrazloženju pobijanog rješenja.

Suprotno daljnjim žalbenim prigovorima okrivljenika, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. protiv tog okrivljenika, prvostupanjski sud s pravom temelji na okolnostima načina počinjenja inkriminiranih mu kaznenih djela, a koje karakterizira ustroj kriminalne skupine s međunarodnim elementom i s dobro razrađenim planom djelovanja organizacije uz preciznu podjelu uloga svakog od okrivljenika, pri čemu je okrivljeni Z. H., uz okrivljenog A. M., organizirao i vodio zločinačko udruženje, a sve u cilju ostvarenja protupravne imovinske koristi. Navedeno upućuje na iznimnu upornost i odlučnost u činjenju kaznenih djela te visok stupanj kriminalne volje u protupravnom postupanju tog okrivljenika.

Pri tome je potrebno imati na umu, što žalitelj zanemaruje, da se okrivljenik, prema izvatku iz kaznene evidencije (list 1869. spisa predmeta), od ... kontinuirano pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela ..., što (iako se ne radi o istim ili istovrsnim kaznenim djelima) upućuje da sve prijašnje osude nisu utjecale na okrivljenika na način da uskladi svoje ponašanje sa zakonom i suzdrži se od daljnjeg protupravnog postupanja, već je, naprotiv, njegovo ponašanje progrediralo, budući da je u ovom kaznenom postupku osnovano sumnjiv da je počinio teža kaznena djela.

Stoga, imajući na umu sve prethodno navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da navedene okolnosti dovedene u vezu s okolnostima počinjenja kaznenih djela za koja je osnovano sumnjiv, predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljeni Z. H., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo. Isto tako, uzimajući u obzir brojnost i značaj okolnosti koje upućuju na iteracijsku opasnost na strani okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se ista svrha zbog koje je nužna daljnja primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08.

U odnosu na žalbu okrivljenog A. M.

Okrivljeni A. M. žalbenim navodima također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa da se ne može ispitati na valjan način. Žalitelj tvrdi da okolnosti koje prvostupanjski sud navodi kao okolnosti koje upućuju na iteracijsku opasnost predstavljaju okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela.

Međutim, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio postojanje, kako opće, tako i posebne pretpostavke istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. u odnosu na ovog okrivljenika, a što je i valjano obrazložio dajući individualizirane i dostatne razloge, da bi zatim dao zaključak da upravo s obzirom na težinu kaznenih djela i okolnosti njihova počinjenja, a za koje su dani dovoljni razlozi, smatra da se svrha mjere istražnog zatvora u odnosu na njega ne može ostvariti blažom mjerom, a te razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Time nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire okrivljenik.

Naime, o opravdanosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 u odnosu na okrivljenog A. M., prvostupanjski sud s pravom zaključuje imajući na umu okolnosti načina počinjenja inkriminiranih mu kaznenih djela, a koje karakterizira međunarodni element, visok stupanj povezanosti unutar same organizacije uz preciznu podjelu uloga svakog od okrivljenika (pri čemu je okrivljeni A. M., uz okrivljenog Z. H., imao ulogu organizatora i vođe zločinačkog udruženja), poduzimanje niza radnji u cilju što uspješnije kriminalne aktivnosti te ostvarenje protupravne imovinske koristi unutar kratkog inkriminiranog razdoblja, što sve upućuje na iznimnu upornost i odlučnost u počinjenju kaznenog djela, te visok stupanj kriminalne volje tog okrivljenika. K tome, žalitelj ispušta iz vida da je prema potvrdi Porezne uprave o visini dohotka i primitaka (list 1892. spisa predmeta), ovaj okrivljenik nezaposlen i bez izvora prihoda i imovine. Usprkos dosadašnjoj neosuđivanosti ovog okrivljenika, sve iznesene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na zaključak da na strani tog okrivljenika postoji neposredna i konkretna opasnost da će boravkom na slobodi počiniti isto ili slično kazneno djelo, upravo u cilju stjecanja materijalnih sredstava za financiranje vlastitih životnih potreba. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno isključio primjenu nekih od blažih mjera kao zamjenu za istražni zatvor jer se svrha istražnog zatvora ne bi mogla ostvariti blažim mjerama, pa tako niti mjerama opreza koje okrivljenik predlaže u žalbi.

Stoga je bez utjecaja na pravilnost odluke prvostupanjskog suda upiranje žalitelja da je okrivljenik boravio na slobodi od ..., unutar kojeg razdoblja nije počinio nikakvo novo kazneno djelo. Pri tome, navod prvostupanjskog suda o „osobinama ličnosti okrivljenika“, uzimajući u obzir brojnost i značaj svih okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani okrivljenika, ne predstavlja okolnost koja bi dovela u sumnju postojanje te opasnosti. Jednako tako, neosnovano žalitelj tvrdi da pobijana odluka predstavlja povredu temeljnih ustavnih prava, navodeći da prvostupanjski sud koristi jezični izričaj „da se stanje stvari ... nije promijenilo“. Naime, pobijana odluka, ne samo da ne sadrži takav izričaj, već je prvostupanjski sud, kao što je već rečeno, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao jasne, valjane i dostatne razloge za svoju odluku.

U odnosu na žalbu okrivljenog I. G.

Okrivljeni I. G. u žalbi tvrdi da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, pojašnjavajući da su argumenti „uopćeni“ te da prvostupanjski sud nije naveo konkretne i stvarne razloge o postojanju visokog stupnja vjerojatnosti da bi okrivljeni I. G. boravkom na slobodi mogao počiniti novo kazneno djelo, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da na strani okrivljenog I. G. postoje razlozi za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te je za svoju odluku dao valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je taj okrivljenik počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz podignute optužnice i dokaza na kojima se optužnica temelji, koji su u pobijanom rješenju detaljno specificirani i dovoljno jasno i konkretno obrazloženi. Stoga su za pravilnost pobijane odluke bez značaja žalbeni navodi okrivljenika da je prvostupanjski sud zanemario sporednu ulogu i individualni doprinos okrivljenog I. G., s obzirom na to da je prvostupanjski sud, osim pravilno utvrđenog postojanja osnovane sumnje za počinjenje kaznenog djela koje se tom okrivljeniku podignutom optužnicom stavlja na teret, jasno razlučio značajke njegovog djelovanja unutar inkriminiranog zločinačkog udruženja.

Okrivljeni I. G. žalbom ujedno upire na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju, smatrajući da je prvostupanjski sud propustio imati na umu da je okrivljenik neosuđivana osoba te da je od ... bio na slobodi, a u tom razdoblju ni na koji način nije dolazio u sukob sa zakonom, što prema stavu žalitelja predstavlja izostanak iteracijske opasnosti na strani okrivljenika.

Međutim, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje postojanje onih osobitih okolnosti koje upućuju na konkretnu i neposrednu opasnost da će okrivljenik boravkom na slobodi ponoviti isto ili slično kazneno djelo, jer okrivljenik ne samo da je nezaposlen, nego ukupnost njegovih imovinskih prilika, budući da je bez izvora prihoda i imovine (kako proizlazi iz potvrde Porezne uprave o visini dohotka i primitaka, list 1893. spisa predmeta), dovedena u vezu s okolnostima počinjenja kaznenog djela za koje je osnovano sumnjiv, a koje je počinjeno s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi uz visok stupanj organiziranosti i podjele uloga svih suokrivljenika te međunarodnog elementa, upućuje na opravdanu bojazan da na strani tog okrivljenika postoji neposredna i realna opasnost od ponavljanja istog ili sličnog djela radi pribavljanja sredstava za vlastite potrebe.

Stoga i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da će se isključivo daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točke 3. ZKP/08., kao najstrože mjere osiguranja okrivljenikove prisutnosti, ostvariti svrha istražnog zatvora i s uspjehom otkloniti opasnost od ponavljanja djela na njegovoj strani. Naime, imajući na umu kvalitetu i karakteristike okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv tog okrivljenika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se svrha istražnog zatvora u konkretnoj situaciji za sada ne bi učinkovito mogla ostvariti njegovom zamjenom nekom drugom mjerom iz kataloga blažih mjera propisanih odredbama ZKP/08., pa tako niti u žalbi predloženom mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 3. ZKP/08., a pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije s uspjehom dovedena u sumnju niti žaliteljevim upiranjem na nedostatno obrazloženje „osobina ličnosti“ okrivljenika.

U odnosu na žalbu okrivljenog Đ. R.

Protivno žalbenim navodima okrivljenog Đ. R., po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud za svoju odluku dao jasne, određene i dostatne razloge, bez proturječja i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu ove mjere protiv okrivljenika i nemogućnost njezine zamjene blažim mjerama, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije u pravu okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je u pobijanom rješenju počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer je u potpunosti izostalo detaljno obrazloženje osnovane sumnje u odnosu na okrivljenog Đ. R.

Osnovana sumnja da je okrivljenik počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz podignute optužnice i dokaza na kojima se ona temelji. Time je ispunjena opća zakonska pretpostavka iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika. Stoga je neosnovan okrivljenikov žalbeni prigovor kojim, tvrdnjom da nema dovoljno dokaza da je uopće sudjelovao u počinjenju bilo kakvog kaznenog djela, pobija postojanje osnovane sumnje da je počinio terećeno mu kazneno djelo na način opisan u podignutoj optužnici. Naime, protivno takvim žalbenim navodima, odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljenik počinio terećeno mu kazneno djelo upravo na način kako mu je stavljeno na teret u podignutoj optužnici proizlazi iz te optužnice, kao i dokaza na kojima se ona temelji, a koji su navedeni i obrazloženi u samoj optužnici, kao i pobijanom rješenju. Upravo takav stupanj osnovane sumnje dostatan je za primjenu mjere istražnog zatvora u smislu članka 123. stavka 1. ZKP/08. Pri tome sudovi i to, kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski, prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, ne preispituju je li utvrđeno činjenično stanje iz predmetne optužnice te okrivljenikovu kaznenu odgovornost, već utvrđuju one okolnosti koje s razboritom predvidivošću upućuju u konkretnoj situaciji na opasnost od ponavljanja djela na strani okrivljenika. Takve okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja djela kod okrivljenog Đ. R. i ovaj drugostupanjski sud nalazi u značaju i okolnostima pod kojima je počinjeno kazneno djelo za koje je okrivljenik osnovano sumnjiv. Žalitelj pritom ispušta iz vida da je prvostupanjski sud (prvotno navodeći o kojim se kaznenim djelima radi) jasno naveo da „...osnovana sumnja na počinjenje naprijed navedenih kaznenih djela...“ „...proizlazi iz...“, pa je u takvom izričaju, s obzirom na vrstu kaznenog djela, očito obuhvaćen (pored ostalih) i okrivljeni Đ. R. Stoga u pobijanom rješenju nije učinjen takav propust zbog kojeg se odluka ne bi mogla ispitati, dok će usporedbu „količine kriminalne djelatnosti“ i njenu „neznatnost“ u odnosu na ostale okrivljenike, na što se također upire žalbom, utvrđivati raspravno vijeće, ocjenjujući izvedene dokaze, kao što će odlučivati o stupnju krivnje i značaju uloge pojedinog okrivljenika unutar zločinačkog udruženja.

Pobijajući pravilnost od strane prvostupanjskog suda utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ističe da činjenica ranije osuđivanosti okrivljenika ne može biti jedini posebni uvjet temeljem kojeg se protiv okrivljenika produljuje istražni zatvor, ujedno smatrajući da je za zadnje kazneno djelo nastupila rehabilitaciji jer ga je okrivljenik počinio ..., a kaznu zatvora je izdržao. Žalitelj, međutim, istodobno ispušta iz vida da prvostupanjski sud svoju odluku nije utemeljio isključivo na okolnosti dosadašnje osuđivanosti okrivljenika. Naime, prvostupanjski sud je prvenstveno utvrdio da relevantan stupanj osnovane sumnje da je okrivljenik počinio inkriminirano mu kazneno djelo, kao opći uvjet za primjenu mjere istražnog zatvora, proizlazi iz dokaza na kojima se temelji optužnica, vodeći pritom računa o težini i načinu počinjenja djela, kako se to pravilno navodi u pobijanom rješenju. Te je okolnosti potom pravilno doveo u vezu s podacima iz spisa predmeta iz kojih je vidljivo je da je okrivljenik višestruko osuđivana osoba. Jednako tako, neosnovano žalitelj tvrdi da je za zadnju osudu okrivljenika nastupila rehabilitacija. Naime, sukladno odredbi članka 19. stavka 4. podstavka 3. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“ broj 143/12., 105/15. i 32/17.), pod uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovno osuđen zbog novog kaznenog djela, rehabilitacija nastupa po sili zakona kad protekne ... godina od dana izdržane kazne kod osude na kaznu zatvora od ... ili težu kaznu. S obzirom na to da je iz izvatka iz kaznene evidencije za okrivljenika vidljivo da je presudom Županijskog suda u Osijeku od 12. rujna 2003. broj UK-11/02, koja je pravomoćna 30. lipnja 2005., okrivljenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju ..., dok prema vlastitim navodima okrivljenika prilikom prvog ispitivanja (list 363. spisa predmeta) proizlazi da je tu kaznu izdržao u ..., rehabilitacija bi u konkretnom slučaju za tu osudu nastupila u ... jer se rok računa od dana izdržane kazne, a ne od dana počinjenja kaznenog djela, kako to pogrešno smatra žalitelj.

Osnovanost takvog zaključka pritom nije dovedena u pitanje niti žaliteljevim navodom da se okrivljenik nalazio na slobodi „od ...“ (pravilno bi bilo od ...), u kojem razdoblju nije počinio kazneno djelo, što je prema stavu žalitelja dokaz da okrivljenik neće ponoviti kazneno djelo. Žalitelj, naime, ispušta iz vida da je prema potvrdi Porezne uprave o visini dohotka i primitaka (list 1897. spisa predmeta) okrivljenik nezaposlena osoba, bez izvora prihoda i bez imovine, što povezano s činjenicom da je okrivljenik osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo čije je obilježje ..., jasno upućuje na izvornu i konkretnu opasnost od ponavljanja istog ili sličnog djela upravo radi pribavljanja sredstava za život njega i njegove obitelji.

Stoga je, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je neophodno daljnje produljenje mjere istražnog zatvora i protiv tog okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. radi otklanjanja realne i neposredne opasnosti od ponavljanja djela. Ista se svrha, imajući na umu kvalitetu i značaj svih utvrđenih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., pa tako niti mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 3. ZKP/08., koju okrivljeni Đ. R. predlaže u žalbi.

Okrivljenik ujedno smatra da će se mjera istražnog zatvora, s obzirom na to da u slučaju osuđujuće presude može očekivati izricanje kazne zatvora maksimalno u trajanju ..., pretvoriti u ..., upirući time na povredu načela razmjernosti. Ističe se, međutim, žalitelju da prilikom ocjenjivanja povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o maksimalnom trajanju istražnog zatvora, ovaj sud ocjenjuje da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

Budući da niti ostalim navodima u žalbama okrivljenika, kao niti upiranjem okrivljenog Đ. R. na njegovu obiteljsku i poslovnu situaciju, nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a niti su ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 20. prosinca 2017.