1              Poslovni broj:Gž-1879/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1879/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Denis Pancirov-Parcen, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća,, u pravnoj stvari tužitelja B. t. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice T. R., i drugotuženika Z. R., koje zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica iz O., radi pobijanja pravne radnje dužnika, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem: P-216/2019-9, od 11. lipnja 2019., 9. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika pobijana presuda Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem: P-216/2019-9 od 11. lipnja 2019.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim se utvrđuje da Darovni ugovor br. OV-
9002/14 od 7. studenog 2014., kao i nasljednička izjava prvotuženice T. R., dana u ostavinskom postupku br. O-5436/15, UPP/OS-161/15 dana 20. studenog 2015., gube učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 19.372,95 kuna, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate i u dijelu točke II. izreke kojim se nalaže tuženicima trpjeti namirenje tražbine tužitelja u navedenom iznosu prodajom 1/6 dijela nekretnine oznake katastarske čestice 9880/1 k.o. O. upisane u zk.ul. 12076 kod Zemljišno-knjižnog odjela Osijek,

- preinačava u preostalom dijelu točke I. izreke kojim se utvrđuje da Darovni ugovor
br. OV-9002/14 od 7. studenog 2014. kao i nasljednička izjava prvotuženice T. R., dana u ostavinskom postupku br. O-5436/15, UPP/OS-161/15 dana 20. studenog 2015. gube učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 13.956,62 kuna uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate i u dijelu točke II. izreke kojim se nalaže tuženicima trpjeti namirenje tražbine tužitelja u navedenom iznosu prodajom 5/6 dijela nekretnine u naravi kuća br. 18, zgrada, garaža i dvorište koja se nalazi na k.č.br. 9880/01, površine 387 m², upisano u zk.ul. 1276, k.o. O.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava pobijana presuda u dijelu točke III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka na način da se nalaže tuženicima T. R. i Z. R., da tužitelju B. t. d.o.o. Z., naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.902,50 kuna, sve u roku od 15 dana., dok se za više dosuđeni trošak u iznosu od 7.207,50 kuna zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I/ Utvrđuje se da Darovni ugovor br. OV-9002/14 od 7. studenog 2014. kao i nasljednička izjava prvotuženice T. R., dana u ostavinskom postupku br. O-5436/15, UPP/OS-161/15 dana 20. studenog 2015. gube učinak prema tužitelju u dijelu koji je potreban za namirenje njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 33.329,57 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 11. srpnja 2014. pa do isplate, u iznosu koji se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Dužni su tuženici trpjeti namirenje tražbine tužitelja u iznosu navedenom u točki I/
izreke ove presude prodajom nekretnine oznake katastarske čestice 9880/1 k.o. O. upisane u zk.ul. 12076 kod Zemljišno-knjižnog odjela Osijek.

III/ Nalaže se tuženicima T. R. i Z. R., da tužitelju B. t. d.o.o. Z., naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.110,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

Protiv navedene presude žale se tuženici, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13. 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitujući presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP- a, kao i u okviru žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju upire tuženi u žalbi. Suprotno navodima žalitelja pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upiru žalitelji, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na
temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane.

Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tužene, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, koji tužitelj temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

- da je 1. tužena darovnim ugovorom od 3. studenog 2014. ovjerenim po javnom bilježniku B. A. iz O. dana 7. studenog 2014. pod br. OV-9002/14 svojoj majci M. R. darovala svoj suvlasnički dio od 1/6 dijela nekretnine u naravi kuća br. 18, zgrada, garaža i dvorište koja se nalazi na k.č.br. 9880/01, površine 387 m², upisano u zk.ul. 1276, k.o. O.,

- da je nakon smrti njezine majke M. R. (umrla ...) u ostavinskom postupku koji se vodio pred javnim bilježnikom L. P. iz O., broj OV-5436/15, UPP/OS-161/15, temeljem svoje nasljedničke izjave, 1. tužena prihvatila nasljedstva koje joj pripada te ga ustupila sunasljedniku (ovdje drugotuženiku) Z. R. time da je isti u njenu korist osnovao pravo doživotnog plodouživanja,

- da je u vrijeme izvršenog darovanja tužitelj imao prema tuženiku 1. tuženoj tražbinu u iznosu od 33.329,57 kuna prema ugovoru o namirenju duga od 14. lipnja 2014., ovjerenom po javnom bilježniku M. P. iz O., broj OV-3771/14, dana 11. srpnja 2014.,

- da je točkom 4. Ugovora 1. Tužena bila u obvezi tužitelju predati u svrhu osiguranja tražbine tužitelja ispunjenu i ovjerenu Zadužnicu u visini od 50.000,00 kn što je ista i učinila te tužitelju predala navedenu Zadužnicu s datumom od 11. srpnja 2014. solemniziranu po javnom bilježniku M. P. iz O., broj OV-3770/14,

- da je tužitelj 4. studenog 2014. pokrenuo ovršni postupak na način da je FINA, Podružnica Z. dostavila na provedbu Zadužnicu od 11. srpnja 2014. koju je prvotuženica u svrhu osiguranja naplate tražbine tužitelja predala istom,

- da je FINA, Podružnica O. je svojim dopisom od 21. listopada 2016. obavijestila tužitelja o nemogućnosti naplate Zadužnice prvotuženice te predmetnu Zadužnicu vratila tužitelju zajedno s očevidnikom o redoslijedu plaćanja,

- da je FINA, Podružnica O. 21. ožujka 2019. dostavila potvrdu tužitelju o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje broj Ov-3770/14 za ovršenika T. R., a 1. tuženicu u ovom postupku zbog nedostatka novčanih sredstava,

- da nakon izvršenog darovanja 1. tužena više nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja.

Dakle, u konkretnom slučaju je riječ o tužbi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu odredbi članka 66. do 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO). Ova tužba vjerovniku iz obveznog odnosa u svrhu namirenja njegovih tražbina pruža mogućnost pobijati valjana imovinskopravna raspolaganja njegovog dužnika koja su poduzeta na štetu vjerovnika (članak 66. ZOO-a).

Prvostupanjski sud, pošavši od pretpostavke o postojanju dospjele tražbine tužitelja temeljem ugovora o namirenju duga od 14. lipnja 2014. u iznosu od u iznosu od 33.329,57 kuna i izvršenom darovanju od 3. studenog 2014. nekretnine u naravi kuća br. 18, zgrada, garaža i dvorište koja se nalazi na k.č.br. 9880/01, površine 387 m², upisano u zk.ul. 1276, k.o. O., te sukladno provedenom upisu na temelju predmetnog ugovora u zemljišne knjige tog suda, a nakon smrti obdarenice i utvrđene ostavinske imovine, koju čini i predmetna nekretnina, i nasljedničke izjave 1 tužene kojom svoj suvlasnički udio od ½ dijela ustupa svom bratu, a 2. tuženom u ovom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjuje osnovanim u cijelosti držeći da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 66. stavka 1. ZOO-a uz dodatno obrazloženje kako je predmetna tražbina tužitelja dospjela u cijelosti u trenutku podnošenja tužbe.

Neosnovano žalitelji ukazuju kako u konkretnom slučaju nisu bile ostvarene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu odredbe članka 66. do 71. ZOO-a.

Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. i 2. ZOO-a, svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, pri čemu se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

To znači da pravo pobijanja pripada svakom vjerovniku dospjelog potraživanja „i bez obzira kad je njegova tražbina nastala“ što dalje znači bez obzira da li njegova tražbina vremenski nastala prije ili poslije po dužniku poduzete pravne radnje koja se tužbom pobija.

Nadalje, prema odredbi stavka 3. istog članka ZOO kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Ovo pak znači da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenim pravnim radnjama, neoborivo pretpostavlja (praesumptio iuris et de iure) da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju je korist raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovnicima. Tako otpada potreba svakog dokazivanje od strane vjerovnika da je u vrijeme besplatnog raspolaganja kod dužnika i tuženika kao besplatni korisnika, postojalo svjesno znanje odnosno skrivljeno neznanje da se poduzetim besplatnim raspolaganjem nanosi vjerovniku šteta, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja u pobijanoj odluci.

U utvrđenju činjenice da je upravo tužitelj sa prvotuženicom dogovorio sklapanje predmetnog ugovora i modalitete istog ugovora, što potvrđuje u svom iskazu i sama tužena 1. te da je prvotužena darovnim ugovorom raspolagala predmetnom nekretninom u korist svoje majke, da bi potom, kao njen zakonski nasljednik, dala nasljedničku izjavu o ustupu svog nasljednog prava u odnosu na istu u korist tuženika 2., prvostupanjski sud s pravom otklanja istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, ali i promašene pasivne legitimacije na strani tuženika. Naime, i izjava volje na nasljedstvo pozvanih zakonskih nasljednika može predstavljati raspolaganje dužnika kako ga to ima u vidu odredbe članka 66. ZOO-a, kojom je reguliran institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika, ukoliko se u dokažu zakonske pretpostavke za koje zakonodavac veže pravne učinke nedopuštenog dužnikova raspolaganja.

Iz navedenog je vidljivo da zakonodavac pored općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, traži da se ispune i određene posebne materijalne pretpostavke i pritom čini razliku ovisno o tome radi li se o besplatnom ili naplatnom raspolaganju dužnika, te je li na strani dužnika odnosno treće osobe postoji znanje ili pristanak da se određenim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku, kao i rokove u kojima se to pobijanje može vršiti.

Naime, prema odredbi članka 66. stavka 2. ZOO-a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja. Vjerovnik kao tužitelj, međutim, ne mora u dokazati samo stvarnu, već i vjerojatnu nenaplativost svoje tražbine. Pravna radnja dužnika, smislu citirane odredbe, mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno.

No, iz točke 4. navedenog Ugovora radi osiguranja predmetne tražbine dužnik je
preuzeo obvezu ispuniti i ovjeriti kod javnog bilježnika jednu bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kuna, što je tužena pod 1. kao dužnik i učinila, a što potvrđuje i tužitelj dostavljenom dokumentacijom.

Nakon ukidnog rješenja ovog suda od 17. siječnja 2019. pod poslovnim brojem Gž-2466/2017, iz u nastavku postupka probavljene potvrde FINA, Podružnica O. 21. ožujka 2019. o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje broj Ov-3770/14 za ovršenika T. R. zbog nedostatka novčanih sredstava, proizlazi pravilnost zaključka suda o postojanju pretpostavki za dopuštenost zahtjeva tužitelja u ovom postupku.

Dakle, u činjeničnim okolnostima kada je u postupku utvrđeno da je zadužnica prvotužene kao osiguranje naplate predmetne tražbine tužitelja od strane FINA, Podružnica O. dopisom od 21. listopada 2016. vraćena nenaplaćena zbog nedostatka sredstava na ručnima 1. tužene kao dužnika, u kontekstu navedene Potvrde, suprotno navodima žalbe tuženika, ostvareni su uvjeti za pobijane poduzetog darovanja od strane 1. tuženice.

Međutim, s pravom tuženici osporavaju pravilnost utvrđenja suda o visini tužiteljeve tražbine te primjeni materijalnog prava u odnosu na pravo na pobijanje dužnikovih pravnih radnji poduzetih na štetu vjerovnika .

Naime, odredbom članka 66. stavka 1. ZOO-a propisano je da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

Prema citiranoj odredbi jedna od pretpostavki pobijanja dužnikovih pravnih radnji jest dospijeće tražbine vjerovnika. Tražbina je dospjela onog trenutka kad vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Utoliko je sud prvog stupnja pogrešno smatrao kako je tražbina tužitelja dospjela u cijelosti trenutkom potpisivanja ugovora, kojeg je tužitelj s prvotuženicom sklopio o namirenju duga 14. lipnja 2014., prema kojem prvotuženica duguje tužitelju temeljem dokumentacije - knjigovodstvenih isprava od 2. lipnja 2014. iznos od 33.329,57 kn, utvrđen u točki 2 Ugovora. Naime, u točki 3 istoga prvotuženica se obvezala tužitelju izvršiti povrat duga u 33 jednake mjesečne rate u iznosu od po 1.009,99 kn, koji iznos će se obustavljati iz plaće prvotuženice, s time što prva rata dospijeva na naplatu 15. lipnja 2014., a svaka slijedeća svakog 15-tog u mjesecu tako da posljednja rata dospijeva 15. veljače 2017.

U kontekstu navedenih utvrđenja, a obzirom na trenutak podnošenja tužbe s danom 16. siječnja 201. razvidno je da su svi mjesečni anuiteti, osim posljednjeg koji dospijeva s danom 15. veljače 2017., dospjeli pa je utoliko zahtjev tužitelj za tražbinu, umanjenom za posljednju ratu, dospio na naplatu u trenutku podnošenje zahtijeva za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu članka 66. stavka 1. ZOO-a.

U konkretnom slučaju nije sporno da je 1. tužena jedinu svoju nekretninu odnosno svoj suvlasnički udio od 1/6 dijela nekretnine u naravi kuća br. 18, zgrada, garaža i dvorište koja se nalazi na k.č.br. 9880/01, površine 387 m², upisano u zk.ul. 1276, k.o. O., darovnim ugovorom sklopljenim nakon ugovora o zaduženju otuđila u korist svoje majke, sada pok M. R., pa se ima smatrati kako je 1. tuženica znala da poduzetim raspolaganjem i nanosi štetu vjerovniku, za koje pobijane se ne zahtijeva saznanje obdarenika.

U odnosu, pak, na navode tuženika da činjenica što je obdarenica preminula oduzima pravo vjerovniku zahtijevati pobijanje predmetnog ugovora o darovanju, za odgovoriti je kako je vjerovnik predmetnom tužbom obuhvatio nasljednike obdarenice sukladno dostavljenom rješenju o nasljeđivanju iza njene smrti pa su utoliko u tom pravcu bez osnove navodi žalbe.

S pravom, međutim, tuženici osporavaju pravilnost pobijane odluke u dijelu u kojem sud gubi iza vidu činjenicu da je predmetna zadužnica putem Financijske agencije naplaćena za iznos od 9.916, 66 kuna, što je razvidno iz dostavljenog očevidnika o redoslijedu plaćanja sa obračunatom kamatom od 14. listopada 2016. uz vraćenu Zadužnicu.

S druge strane iz tužiteljeve dostavljene potvrde o plaći 1. tuženice od 18. kolovoza 2014. proizlazi kako je mjesečna plaća 1. tuženice za mjesece svibanj, lipanj i srpanj 2014. iznosila 3.800,00 kuna, dok je prema dopisu Privredne banke Zagreb od 30. svibnja 2017. o pregledu uplata po tekućem računu za 1. tuženicu razvidno kako je za navedeno razdoblje izvršena uplata na ime plaće od strane tužitelja u mjesečnim iznosima od po 2.264,05 kuna za svibanj i lipanj 2014. te iznos od 2.096,05 kuna za srpanj 2014.

U navedenom proizlazi osnovanost navoda tuženika da je tužitelj za navedeno razdoblje, a sukladno odredbi članka u točki 3. predmetnog ugovora o namirenju duga vršio ustezanje od plaće 1. tuženici u mjesečnim iznosima od po 1.009,99 kuna, a što imajući u vidu i nedospjeli posljednji anuitet u trenutku podnošenja tužbe u visini od 1.009,99 kuna, te činjenicu izvršenu naplate po Zadužnici od 9.916,66 kuna, predstavlja ukupno nenaplaćenu tražbinu tužitelja s osnove predmetnog ugovora o zaduženju u iznosu od 19.372,95 kuna.

Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju za navedenu tražbinu valjalo priznati zahtjev za pobijanje predmetnog ugovora, za koji su ostvarene pretpostavke iz članka 66. stavka 1. ZOO-a.

S pravom tuženici osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava i u dijelu kojim je odlučeno da su tuženici dužni trpjeti namirenje tražbine tužitelja prodajom nekretnine oznake katastarske čestice 9880/1 k.o. O. upisane u zk.ul. 12076 kod Zemljišno-knjižnog odjela Osijek u cijelosti. Naime, predmet darovnog ugovora u odnosu na predmetnu nekretninu jest njen suvlasnički udio od 1/6 dijela, a što je razvidno iz dostavljenog ugovora o darovanju, pa je i nasljedničku izjavu prvotuženice valjalo promatrati upravo u kontekstu činjeničnih navoda tužbe o nedopuštenom raspolaganju prvotuženice u odnosu na predmet darovanja.

U okolnostima kada sud prihvati tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak prema
tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine (članak 70. ZOO-a), te tako
tužitelju kao vjerovniku iz obveznog odnosa omogućava namirenje tražbine iz nekih
vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini, već imovini njegovih pravnih slijednika na toj imovini.

Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

Tužitelju je tako prema vrijednosti predmeta spora za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), a isti se odnosi na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, za podnesak od 14. travnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, za podnesak od 11. srpnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, za ročište 21. ožujka 2017. iznos od 1.000,00 kn, za ročište 25. travnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, za ročište 13. srpnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, PDV od 25% u iznosu od 1.500,00 kn, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 680,00 kn, sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 680,00 kn, za ročište 23. travnja 2019. zajedno s PDV-om od 25% u iznosu od 1.250,00 kuna, što čini ukupno predstavlja trošak u iznosu od 10.110,00 kuna.

Tuženicima bi pak za 100% uspjeh u postupku pripadao trošak, sukladno Tarifi), a isti se odnosi na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.000,00 kn, za podnesak od 15. svibnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, za podnesak od 30. ožujka 2017. iznos od 1.000,00 kn, za ročište 21. ožujka 2017. iznos od 1.000,00 kn, za ročište 25. travnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, za ročište 13. srpnja 2017. iznos od 1.000,00 kn, PDV od 25% u iznosu od 1.500,00 kn, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 680,00 kn, za ročište 23. travnja 2019. zajedno s PDV-om od 25% u iznosu od 1.250,00 kuna, uvećano za zatraženi trošak sastava dvije žalbe od po 1.562,50 kuna (1.250 kuna + PDV) te sudske pristojbe na istu od po 680,00 kuna.

Kako je uspjeh tužitelja cijeniti obzirom na osnovu i visinu prihvaćenog tužbenog
zahtjeva u jedinstvenom omjeru od 70 % u navedenom opsegu je istom valjalo priznati zatraženi trošak u iznosu od 7.077,00 kuna, dok je uspjeh tuženika u omjeru od 30 % i predstavlja iznos od 4.171,50 kuna, a kada se navedeni iznosi prebiju proizlazi kako su tuženici dužni naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.902,50 kuna, radi čega je odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu 9. prosinca 2020.