Poslovni broj: 40 Pž-2305/2020-6

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 40 Pž-2305/2020-6

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke
Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Nevenke Baran, sutkinje izvjestiteljice, i dr. sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i G., Z., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1446/2015 od 12. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2020.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1446/2015 od 12. prosinca 2019. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O naknadi parničnog troška odlučit će prvostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1446/2015 od 12. prosinca 2019. pod točkom I izreke prvostupanjski je sud utvrdio ništetnom:
- odredbu čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 08025020237 koji je dana 14.4.2008. sklopljen između tužitelja T. d.o.o., Z., OIB ... i tuženika R. A. d.d., Z., OIB ... u dijelu u kojem je ugovorena kamatna marža promjenjiva sukladno Odluci Kreditora-tuženika, te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od trenutka sklapanja Ugovora,

- odredbu čl. 7. st. 3. Ugovora o kreditu br. 08025020237 koji je 14. travnja 2008.
sklopljen između tužitelja T. d.o.o., Z., OIB ... i tuženika R. A. d.d., Z., OIB ..., te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od trenutka sklapanja Ugovora,

- odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 08025020237 koji je 14. travnja 2008. sklopljen između tužitelja T. d.o.o., Z., OIB ... i tuženika R. A. d.d., Z., OIB ..., u dijelu u kojem se na obračun kamata primjenjuje Odluka o kamatnim stopama Kreditora-tuženika i Pravilnik o obračunu kamata i naknada, zajedno sa svojim naknadnim izmjenama i dopunama te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od trenutka sklapanja Ugovora,

- odredbu čl. 4. st. 4. Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu br. 08025020237 koji je 14. travnja 2008. sklopljen između tužitelja T. d.o.o., Z., OIB ... i tuženika R. A. d.d. Z., OIB ..., te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od
trenutka sklapanja ugovora,

- odredbu čl. 7. st. 1. Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 08025020237 koji je 20. travnja 2009. sklopljen između tužitelja T. d.o.o., Z.,, OIB ... i tuženika R. A. d.d. Z., OIB ..., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno
Odluci Kreditora-tuženika te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od trenutka sklapanja Ugovora.

Pod točkom II. izreke utvrdio je da ne postoji obveza tužitelja da tuženiku plaća
kamatu na način reguliran čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 8025020237; da se redovna kamata utvrđuje: 1-mjesečni EUROBOR plus kamatna marža u visini od 4.400 postotna poena godišnje, koju utvrđuje tuženik mjesečno, a da je kamatna marža promjenjiva sukladno odluci kreditora (tuženika), te čl. 7.3. Ugovora o kreditu da se uvećava kamatna marža po čl. 4.4. Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 08025020237, za 2,00 do 5,00 postotnih poena, kao i odredbom čl. 8.2. Ugovora o kreditu da se na obračun kamata primjenjuje odluka o kamatnim stopama kreditora i pravilnik o obračunu kamata i naknada, zajedno sa svojim naknadnim izmjenama i dopunama te da ne postoji obveza prema odredbi čl. 4.4. Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu br. 08025020237 da dodatno uz obračun i naplatu zatezne kamate kreditor ima pravo povećati redovnu kamatnu stopu odnosno kamatnu maržu, s početkom primjene od 19. lipnja 2008., te da ne postoji obveza prema odredbi čl. 7. st. 1. Dodatka br. 2 Ugovoru o kreditu br. 08025020237 da je redovna kamata 9,80% godišnje promjenjiva, sukladno odluci kreditora tuženika, s početkom primjene od 20. travnja 2009. pa nadalje.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 886.739,37 kn
sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose glavnice, kako su navedeni u izreci pobijane presude, kao i naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 137.925,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude to jest od 12. prosinca 2019. do isplate, pri čemu se zakonska zatezna kamata računa po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotnih poena, temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od osam dana.

Presudu je sud donio primjenom čl. 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), čl. 320. ZOO-a, 322. ZOO-a i 323. ZOO-a jer je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. O troškovima postupka odluku je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18 i 121/19) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18).

Protiv navedene presude, tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka. U žalbi u bitnom navodi pobijana presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud iznosi određene zaključke glede činjeničnog stanja koji nemaju nikakvog temelja u provedenim dokazima ili su suprotni samom sadržaju tih dokaza i to bilo stoga što dokazi kojima bi se predmetne činjenice mogle utvrditi uopće nisu provedeni, bilo stoga što se iz provedenih dokaza ne može stvoriti zaključak o činjeničnom stanju i odlučnim činjenicama kako ih prvostupanjski sud konstruira. Odredbe ugovora čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijeva nisu nejasne u smislu odredbi čl. 320. ZOO-a. Radi se o jasnim i uobičajenim odredbama, te se stoga u predmetnom slučaju ne može utvrđivati da je volja ugovornih strana bila drukčija. Zaključci suda o refinanciranju kredita ne mogu se ispitati. Ako je sud smatrao da su uvjeti pravnih poslova koji su navodno refinancirani bitni za donošenje odluke onda je iste mogao utvrđivati samo uvidom u te pravne poslove. Ugovori nisu bili zaključeni u svrhu refinanciranja nego „za financiranje otkupa plovila u operativnom leasingu društva T. d.o.o. i financijskom leasingu društva S. M. d.o.o. u R.-u“. Tužitelj i tuženik su poduzetnici koji slobodnom voljom uređuju svoje odnose i koji su u pravnom prometu dužni postupati s povećanom pažnjom. Na tužitelja se ne primjenjuju propisi kojima je uređeno područje zaštite potrošača. Sud je povrijedio odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a, s obzirom na to da je o preinaci tužbe trebao donijeti rješenje kojim se preinaka ne dopušta. Pobijana presuda rezultat je i pogrešne primjene odredbe čl. 1112. ZOO-a.
Pravilnom primjenom odredbe čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a sud je trebao utvrditi da je nastupila zastara tražbine, obzirom da kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla zastarni rok počinje teći od dana zaključenja ugovora, sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a ne od podnošenja tužbe kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Pogrešno je primijenjen Tbr. 8.1. Tarife tužitelju je priznat trošak sastava 9 obrazloženih podnesaka unatoč činjenici da je pravo na nagradu ograničava na ukupno 4 podneska.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika. Ističe da rok zastare
za potraživanja po ništetnom ugovoru počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke, a ne od zaključenja ugovora. Sud je na ročištu 12. studenog 2019. utvrdio da usklađenje tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka ne predstavlja preinaku tužbe. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrdi prvostupanjsku presudu te naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove odgovora na žalbu u iznosu od 11.087,50 kn.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog koji se ne može ispitati, a osobito ako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, odnosno ako postoji proturječnost između onoga što se u presudi navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Predmet spora je utvrđenje (1) ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 08025020237
od 14. travnja 2008. (u nastavku Ugovor o kreditu), Dodatka Ugovora o kreditu br. 08025020237 od 19. lipnja 2008.(u nastavku Dodatak 1.) i Dodatka Ugovora o kreditu br. 08025020237 od 20. travnja 2009. (u nastavku Dodatak 2.) u dijelu kamata i kamatne marže, 2) utvrđenje da ne postoji obveza tužitelja da tuženiku plaća kamatu i kamatnu maržu prema odredbama Ugovora o kreditu, Dodatka 1. i Dodatka 2. te (3) potraživanje iznosa od 886.739,37 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate.

Prvostupanjski sud je prihvatio sva tri tužbena zahtjeva iz razloga što je „utvrdio da navedenim ugovorom nije došlo do refinanciranja financijskih obveza tužitelja po prethodnim kreditima budući da ugovor o refinanciranju treba biti povoljniji s ciljem smanjenja mjesečnih anuiteta, a svrha refinanciranja je da se olakša otplata kredita.“ Iz obrazloženja presude proizlazi kako je zaključak suda da se u konkretnom slučaju radi o refinanciranju obveza po ranije zaključenim ugovorima, jedan od veoma bitnih razlog prihvaćanja tužbenih zahtjeva.

Po ocjeni ovog suda ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije jasan i ne proizlazi niti iz tužbe niti iz isprava koju su stranke dostavile tijekom postupka, pa tuženik osnovano smatra da je počinjena bitna povreda i odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a zbog koje presuda ima nedostataka i za sada se ne može ispitati.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbu podnio radi utvrđenja da ne postoji obveza tužitelja da tuženiku plaća kamatu na način reguliran čl. 7.1. Ugovora o kreditu (da se redovna kamata utvrđuje: 1 - mjesečni EUROBOR plus kamatna marža u visini od 4.400 postotna poena godišnje, koju utvrđuje tuženik mjesečno, a da je kamatna marža promjenjiva sukladno odluci kreditora, odnosno tuženika), te čl. 7.3. Ugovora o kreditu (da se uvećava kamatna marža po čl. 4.4. Dodatka 1. za 2,00 do 5,00 postotnih poena), kao i odredbom čl. 8.2. Ugovora o kreditu (da se na obračun kamata primjenjuje odluka o kamatnim stopama kreditora i pravilnik o obračunu kamata i naknada, zajedno sa svojim naknadnim izmjenama i dopunama) te da ne postoji obveza prema odredbi čl. 4.4. Dodatka 1. Ugovoru o kreditu da dodatno uz obračun i naplatu zatezne kamate kreditor ima pravo povećati redovnu kamatnu stopu odnosno kamatnu maržu, s početkom primjene od 19. lipnja 2008., te da ne postoji obveza prema odredbi čl. 7. st. 1. Dodatka 2. Ugovoru o kreditu da je redovna kamata 9,80% godišnje promjenjiva, sukladno odluci kreditora (tuženika), s početkom primjene od 20. travnja 2009. pa nadalje te radi plaćanja iznosa od 700.000,00 kn sa zateznom kamatom.

Tužitelj u tužbi tvrdi da je do podnošenja tužbe platio tuženiku iznos od cca 11.000.000,00 kn te je mišljenja da je uplaćen i veći iznos od ugovorenih obaveza, zbog nezakonitog obračuna kamata i marže od strane tuženika.

Podneskom od 12. svibnja 2016. tužitelj je pored postojećih tužbenih zahtjeva postavio i novi tužbeni zahtjev da se utvrde ništetnim naprijed navedene odredbe Ugovora o   kreditu, Dodataka 1. i Dodatka 2., koje preinačenje je sud prihvatio na ročištu održanom 13. srpnja 2016. iako se tuženik preinaci protivio.

Podneskom od 12. svibnja 2016. tužitelj je ponovo preinačio tužbeni zahtjev u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva te zahtijeva plaćanje iznos od 886.739,37 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice. Tuženik se preinaci tužbenog zahtjeva protivio na ročištu od 12. studenog 2019., a sud je zaključio glavnu raspravu i donio pobijanu odluku.

Iz dosta konfuznih navoda tužitelja tijekom postupka, proizlazilo bi, po ocjeni ovog suda, da tužitelj u stvari želi reći da su Ugovorom o kreditu i Dodacima ugovora nezakonito obračunate kamate i marža, jer je tuženik mijenjao kamatnu stopu jednostrano i samovoljno i nije dao mogućnosti tužitelju da provjeri i dobije jasno određene elemente za obračun kamata. Tužitelj smatra da tuženik nije bio ovlašten jednostrano mijenjati visinu marže, s obzirom da je EURIBOR promjenjiva kategorija koja utječe na promjenjivu kamatnu stopu.

Ugovorom o kreditu kao redovna kamata ugovoren je jednomjesečni EURIBOR plus kamatna marža u visini od 4.400 postotna poena godišnje koji utvrđuje Kreditor mjesečno, dva radna dana prije svakog 1. u mjesecu, s time da se prava stopa zatezne kamate utvrđuje dva radna dana prije prvog korištenja kredita, sukladno Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Kamatna marža je promjenjiva, sukladno odluci Kreditora.

Iz vještačenja, provedenog po prijedlogu samog tužitelja, proizlazi da je ta redovna kamata pravilno obračunata, a tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi pa nije jasno zašto je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na Ugovor o kreditu. Isto tako nije jasno zašto je sud prihvatio tužbeni zahtjev i u odnosu na Dodatak 1. Ugovora o kreditu jer o tome nisu navedeni razlozi u obrazloženja prvostupanjske presude. Nadalje, Dodatkom 2. Ugovora o kreditu je odstupljeno od redovne kamate prema Ugovoru o kreditu i kao redovna kamata ugovorena je 9,80% godišnje (promjenjiva - sukladno odluci Kreditora). Dakle, nije jasno smatra li tužitelj da je i Ugovorom o kreditu, a ne samo Dodacima Ugovora o kreditu, tuženik obračunao neprimjerenu kamatu. Ako je tome tako iz obrazloženja presude ne može se zaključiti koju bi kamatu sud smatrao primjerenom.

Kamatu tužitelj smatra nepoštenom (nepravednom) i mišljenja je da bi ista trebala biti niža iz razloga što je EURIBOR od početne vrijednosti 5,4% pao na vrijednost od 2% zbog čega je tuženik trebao obračunati nižu kamatnu stopu od 9,8%.

Ove navode potvrđuje i dopunski nalaz i mišljenje vještaka (list 193. do 195. spisa) u kojem vještak navodi da postoji razlika između izračunatih kamata (temeljem osnovnog ugora) i stvarnih iznosa kamata (prvotni izračun banke). U slučaju nastavka primjene uvjeta iz osnovnog ugovora u kojem se kamatna stopa formirala kao zbroj marže od 4.400 postotna poena i jednomjesečnog EURIBOR koji je imao tendenciju pada. Iz navedenog vještačenja proizlazilo bi da bi u razdoblju od 30. lipnja 2008. (bio je na snazi Dodatak 1. Ugovora o kreditu) do 19. prosinca 2014. (datum kada je raskinut Ugovor o kreditu), tuženik da je primjenjivao Ugovor o kreditu, manje zaračunao kamatu u iznosu od 642.106,91 kn.

Iz preinačenog tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj potražuje upravo taj iznos, smatrajući da mu tuženik treba vratiti navedeni iznos više plaćenih kamata jer je za sebe ugovorio veće koristi nego što mu pripada po Ugovoru o kreditu, čime upućuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora (čl. 322. i čl. 329. ZOO-a).

 

Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. ZOO-a).

Stoga je odlučujući o tužbenom zahtjevu i ujedno po službenoj dužnosti sud pravilnom primjenom materijalnog prava trebao utvrditi da li u konkretnom slučaju postoji koji od razloga ništetnosti ugovora iz čl. 322. st. 1. ZOO-a Tako da su osnovani i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Ono što je također odlučno u konkretnom sporu, a što sud uopće ne uzima u obzir je da je Ugovor o kreditu sklopljen na rok do 30. rujna 2018; da je raskinut jednostranom izjavom tuženika 19. prosinca 2014; da je raskidom ugovora dospio na naplatu iznos od 2.476.293,98 kn i da je 22. travnja 2016. zatvoren posljednji dio duga te da više nema duga tužitelja prema tuženiku na taj dan. Dakle, nakon 22. travnja 2016. više niti ne postoji obveza tužitelja plaćati tuženiku niti glavnicu niti kamate.

Iz svega navedenog proizlazi da nije jasno o kakvom refinanciranju ranijih kredita se radi, te ne temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da takvo refinanciranje nije dopušteno. Nije jasno niti zbog čega tužitelj zahtijeva da se utvrdi da ne postoji njegova obveza po Ugovoru o krediti i Dodacima toga ugovora (ugovor je prestao 22. travnja 2016.), a sud prihvaća taj zahtjev. Nejasno je i zbog čega tužitelj zahtijeva, a sud prihvaća ništetnost Ugovora o kreditu iako nije prigovoreno nalazu i mišljenju vještaka.

Nadalje, što se tiče kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji se po tužbi odnosi na plaćanje iznos od 700.000,00 kn, potrebno je navesti da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka povisio tužbeni zahtjev na iznos od 886.739,37 kn o kojem sud, unatoč protivljenju tuženika, nije donio posebnu odluku, a što je bio dužan prema odredbi čl. 190. ZPP-a. Iz stanja spisa bi proizlazilo da se iznos od 886.739,37 kn sastoji od iznosa od 642.106,91 kn koji se odnosi na više obračunatu redovnu kamatu, odnosno maržu, te iznosa od 244.632,476 kn koji se po tvrdnji tužitelja odnosi na zateznu kamatu. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude nije jasno i zbog čega sud smatra da tužitelju pripada navedeni iznos. Sve naprijed navedeno čini presudu nerazumljivom i predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Tuženik žalbom osnovano prigovara pravilnosti primjene Tarife u pogledu priznatih troškova pojedinih radnji.

Prvostupanjski sud je priznao tužitelju trošak sastava ukupno osam obrazloženih podnesaka u punom iznosu (od 8.750,00 kn za sedam podnesaka i 11.087,50 kn za jedan podnesak), iako prema Tbr. 8. t. 1. Tarife za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku.

Vezano uz žalbene navode koji se odnose na početak tijeka zastare ističe se slijedeće:

Osnovani su navodi tužitelja iz odgovora na žalbu da zastarni rok kod utvrđenja ništetnosti ugovora u slučaju restitucijskog zahtjeva (po kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.), tako da žalbeni navodi koji se odnose na početak tijeka zastare nisu osnovani.

Slijedom navedenog valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu a temeljem čl. 369. st. 1. ZPP-a.

U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otklonit nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će utvrditi činjenice odlučne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvenstveno postoje li razlozi ništetnosti iz čl. 322. ZOO-a pri čemu će imati u vidu činjenicu da tužitelj ne predstavlja potrošača u smislu čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19).

O troškovima u povodu pravnog lijeka, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, sud će odlučiti u konačnoj odluci, primjenom odredbe čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagrebu, 8. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća
Branka Šabarić Zovko