Poslovni broj: 67 Pž-587/2019-2 2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-587/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. d.o.o. u stečaju, OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnica J. M. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika M. K., OIB ..., S., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva I. i partneri j.t.d. S., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-450/2017-21 od 21. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-450/2017-21 od 21. prosinca 2018.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-450/2017-21 od 21. prosinca 2018. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja Sporazum zaključen 3. prosinca 2012. – za vrijeme blokade poslovnog računa A. S. d.o.o. S. između A. S. d.o.o, S., kao investitora i prodavatelja s jedne strane i M. K. iz S., kao kupca s druge strane, za utvrđenje da je propuštanje bivšeg zakonskog zastupnika tužitelja T. B. da da odgovor na tužbu u predmetu poslovni broj Pst-767/13 u postupku pred Općinskim sudom u Splitu radi utvrđenja prava vlasništva od 24. studenog 2014. pobojna pravna radnja, te da se utvrdi da pravomoćna i ovršna presuda Pst-767/13 Općinskog suda u Splitu kao takva nema učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika – tužitelja, zatim zahtjev da se naloži zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja, kako je to bilo prije upisa prava vlasništva na ime tuženika na temelju presude zbog ogluhe te da se odredi upis prava vlasništva na ime A. S. d.o.o. u stečaju, S., uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika i to nekretnine označene kao 135/26946 dijela zgrade, sagrađene na pravu građenja na čest.zem. 820/1 opisane kao stambeno poslovni objekt „F. – L.“, sagrađen na pravu građenja površine 3.630,00 m2, upisano u ZU 15817 K.O. Split, a koji suvlasnički dio povezan sa cjelinom stana broj 60 na šestom katu, koji se sastoji od ulaza, hodnika, tri sobe, dvije kupaonice, WC-a, radne sobe, blagovaonice dnevnog boravka, kuhinje, izbe, ukupne površine 102,62 m², te kao pripatka dvije lođe, te drvarnice broj 63 u podrumu 3, ukupne površine 32,36 m², sveukupne površine 134,91 m2, da se utvrdi da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja A. S. d.o.o. u stečaju, Sporazum zaključen 22. siječnja 2015. – za vrijeme blokade poslovnog računa A. S. d.o.o. S. između A. S. d.o.o., S., kao investitoru iprodavatelju s jedne strane i M. K. iz S., kao kupca s druge strane.U točki II. izreke navedene presude naloženo je tužitelju u roku od osam dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 22.500,00 kn.

Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od ukupno 3.960,25 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika koje se odnose na zaključenje Sporazuma od 3. prosinca 2012. i 22. siječnja 2015., propuštanje davanja odgovora na tužbu, kao i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja.

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem podnesen 24. siječnja 2014.,

- da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak rješenjem toga suda poslovni broj St- 159/14 od 8. lipnja 2015.,

- da je tuženik obavijestio tužitelja o postojanju izlučnog prava na predmetnim nekretninama,

- da je u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-767/13 dana 24.
studenoga 2014. donesena presuda zbog ogluhe koja je postala pravomoćna i ovršna;
- da se tužitelj knjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina;

- da je između parničnih stranaka sklopljen Predugovor o kupnji stana broj 161/2011,
ovjeren od javnog bilježnika I. B. iz S., broj OV- 8126/11 dana 14. listopada 2011.;

- da je između parničnih stranaka 3. prosinca 2012. sklopljen Sporazum zaključen između tužitelja, kao prodavatelja i investitora, i tuženika, kao kupca, kojim je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Predugovor o kupnji stana broj 161/2011 od 10. listopada 2011. te da je tuženik, kao kupac, u obvezi podmiriti ostatak kupoprodajne cijene stana broj 60 u skladu sa zaključenim Predugovorom od 10. listopada 2011. i predmetnim Sporazumom, a tužitelj se, kao investitor i prodavatelj stana, obvezuje tuženiku kao kupcu nadoknaditi eventualnu štetu koja bi mogla nastati s naslova aktiviranja upisanog zaloga u iznosu od 1.800.000,00 kn, uvećanu za kamate i troškove na predmetnom stanu, a koje pravo zaloga je upisano u korist V. d.o.o., S.,

- da je između parničnih stranaka sklopljen Sporazum o obavljenoj kupoprodaji stana

22. siječnja 2015. kojim su stranke utvrdile da je prodavatelj kupcu prodao stan broj 60,
- da su parnične stranke 10. ožujka 2015. sastavile Zapisnik o uvođenju tuženika u posjed poslovnog prostora u Lazarici.

Stoga je prvostupanjski sud ocijenio kako je tuženik sklopio s tužiteljem Predugovor o kupoprodaji nekretnine koju je djelomično platio u iznosu od 993.690,40 kn, a preostali dio cijene od 1.548,408,50 kn je u skladu s Ugovorom o asignaciji tuženik platio I. K. kako ga je na to ovlastio tužitelj. Utvrđeno je i da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama evidentirao dug prema I. K. za iznos od 1.548.408,50 kn, ali nije evidentirao Ugovor o asignaciji ni predmetne sporazume. Zbog toga je prvostupanjski sud zaključio kako tuženik ne može biti odgovoran za tužiteljevo neprovođenje poslovnih dokumenata u poslovnim knjigama te utvrdio da je tuženik u cijelosti izvršio obveze prema tužitelju. U odnosu na propuštanje davanja odgovora na tužbu prvostupanjski sud je ocijenio da sve da je i dan odgovor na tužbu da sud ne bi donio drugačiju odluku jer je tuženik svoju obvezu prema tužitelju izvršio. Budući da nisu ispunjene pretpostavke pobijanja iz članaka 130., 131. i 132. Stečajnog zakona prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako je tužitelj pogodovao tuženiku kao vjerovniku na štetu ostalih stečajnih vjerovnika čije su tražbine dospjele prije zaključenja pobijanih pravnih akata i da je tuženik nesumnjivo imao saznanje o postojanju upisanog zaloga V. d.o.o. S. te da je znao i morao znati za nesposobnost za plaćanje tužitelja u vrijeme poduzimanja pobojnih pravnih radnji, kao i da se njom stečajni vjerovnici izravno oštećuju.
Također, ističe da je presuda postala pravomoćna 1. prosinca 2014. te da je tada zaključena i provedena asignacija, bila bi provedena i kroz poslovne knjige tužitelja, a budući da nije, jasno je da je riječ o pogodovanju tuženiku. Ukazuje na pogrešku u obrazloženju pobijane presude kojom je utvrđeno da je Ugovor o asignaciji broj 1/15 zaključen između tužitelja kao asignanta, tuženika kao asignant i I. K., kao asignatara.

U konkretnom sporu prvostupanjski sud je utvrdio postojanje općih i procesnih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika. U odnosu na posebne pretpostavke, tužitelj je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na članku 130., 131. i 132. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13), koji se odnose na izravno oštećenje vjerovnika (članak 130.), namjerno oštećenje (članak 131.) i pravne radnje poduzete bez naknade ili uz neznatnu naknadu (članak 132.).

Suprotno žalbenim navodima iz činjeničnog supstrata tužbe ne proizlazi da je postojalo izravno oštećenje vjerovnika (članak 130. Stečajnog zakona), a ni da su pravne radnje poduzete bez naknade ili uz neznatnu naknadu (članak 132. Stečajnog zakona). Naime, prema činjeničnim tvrdnjama opisanim pravnim radnjama radi se o tome da je I. K. u cijelosti namirio svoju tražbinu koju je imao prema stečajnom dužniku, na način da je tuženik po uputi stečajnog dužnika njemu, a ne dužniku podmirio tražbinu. Evidentno je da se ne radi o tome da je radnja poduzeta bez naknade (članak 132. Stečajnog zakona), jer je I. K., kojemu je tražbina namirena bio vjerovnik stečajnog dužnika. U odnosu na izravno oštećenje (članak 130. Stečajnog zakona) zakon ne daje definiciju pravnog posla kojim se vjerovnici izravno oštećuju, ali propisuje da je s takvom radnjom izjednačena pravna radnja dužnika kojom dužnik gubi neko od svojih prava ili zbog koje pravo više ne može ostvarivati, ili radnja na temelju koje se protiv dužnika može održati na snazi ili ostvariti neki imovinsko- pravni zahtjev. Dakle, ne radi se o radnji kojom se pojedinim vjerovnicima daje ili omogućuje osiguranje ili namirenje, nego je riječ o izravnom oštećenju stečajnih vjerovnika, odnosno o umanjenju stečajne mase do čega u konkretnom slučaju nije došlo.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i kako nije ostvarena ni pretpostavka iz članka 131. stavka 1. Stečajnog zakona kojom je propisano da se pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Smatrat će se da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici (članak 131. stavak 2. Stečajnog zakona).

Za primjenu navedene odredbe članka 131. stavka 1. Stečajnog zakona najbitniji
konstitutivni element je namjera. Namjera podrazumijeva općenito svijest za oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje ili znanje da bi ono moglo nastupiti pa se na njega pristaje. Međutim, sama činjenica da je dužnik svjestan da namiruje jednog od vjerovnika, a da ostale neće moći (ili će moći u manjem opsegu), ne može se automatizmom smatrati dostatnom za zaključak da je radnja poduzeta s namjerom oštećenja, niti da je dužniku manje stalo do namirenja jednog vjerovnika nego do onemogućenja namirenja ostalih vjerovnika.
Budući da tužitelj ne iznosi činjenice iz kojih bi bilo moguće utvrditi namjeru tužitelja da pobijane radnje poduzima upravo da bi oštetio vjerovnike i da je tuženik znao ili morao znati da se radnjom oštećuju vjerovnici, pravilnom primjenom odredbe članka 131. Stečajnog zakona prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev.

Iz obrazloženja pobijane presude evidentno je da je prvostupanjski sud počinio pogrešku u pisanju kada je naveo da je tuženik asignant ugovora o asignaciji, umjesto asignat.
Međutim, zbog ove pogreške pobijana presuda nije nerazumljiva ni proturječna, a pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom ispravit će sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba (članak 342. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

Stoga razlozima svoje žalbe, žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude.

Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst), a tuženik u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

Slijedom iznesenog, ovaj sud je utvrdio da tužiteljeva žalba nije osnovana, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 8. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća Branka Šabarić Zovko