Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 -2230/2019-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., OIB , R., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. i dr. u R., protiv tuženika V. d.o.o. R., OIB , kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-19/2017-20 od 4. veljače 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-19/2017-20 od 4. veljače 2019.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 12.137,50 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-19/2017-20 od 4. veljače 2019. proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovrv-3123/14 od 21. siječnja 2015. radi naplate tražbine ovrhovoditelja V. d.o.o. R. (ovdje tuženika) u iznosu od 970.138,51 kn i troškova u iznosu od 17.126,25 kn, a koja je ovrha određena na nekretnini u vlasništvu ovršenika B. d.o.o. R. (ovdje tužitelja), na 1613/18566 dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, u z.k.ul. br. , pod rednim brojem 74, u naravi kuća, dvorište i stepenište, koji se nalaze na k.č.br. , površine 1691 m2 te kuća i dvorište koji se nalaze na k.č.br. , površine 1.265 m2 (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 70.687,00 kn (točka II. izreke).

Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od ukupno 20.156,25 kn.

Odgovor na žalbu podnio je tužitelj predlažući da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 12.137,50 kn.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe na predmetnoj nekretnini koju je, prema tužiteljevoj tvrdnji, tužitelj kupio na javnoj dražbi od društva H.L.K d.o.o. Z., a koje je društvo vlasništvo nekretnine steklo od društva B. d.o.o. R. na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnina, pa tuženik ne može voditi ovrhu na toj nekretnini protiv društva B d.o.o. R. koje više nije vlasnik nekretnine.

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio kako su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ove parnice te da je tužba podnesena pravovremeno. Također je utvrđeno:

- da tužitelj nije osobni dužnik tuženika već je to trgovačko društvo B d.o.o. R.,

- da je trgovačko društvo B d.o.o. R. bilo suvlasnik predmetne nekretnine,

- da je B d.o.o. R. na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnina od 27. rujna 1999. svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama prenijelo na društvo H.L.K d.o.o. Z., a radi osiguranja tražbine koji prijenos je uknjižen u zemljišnim knjigama 5. listopada 1999. (uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja tražbine),

- da je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-47/2011 od 18. veljače 2011. predbilježeno založno pravo na predmetnim nekretninama u korist ovdje tuženika kao predlagatelja osiguranja protiv društva B d.o.o. R. kao protivnika osiguranja, a na temelju presude toga suda broj P-1392/2009 od 1. prosinca 2010.,
- da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu na javnoj dražbi koju je oglasio javni bilježnik V. P. i to na temelju Sporazuma o podmirenju novčane tražbine i Ugovora o kupoprodaji od 17. kolovoza 2011., a na prijedlog predlagatelja osiguranja H.L.K d.o.o. Z. prema odredbi članka 277. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe članka 340. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 139/10, 125/11, 150/11, 154/11, 12/12 i 70/12),

- da je 8. rujna 2014., pod poslovnim brojem Z-10749/14 na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Rijeci od 1. prosinca 2010. opravdana predbilježba prava zaloga uknjižbom prava zaloga na nekretninama B d.o.o. kao potonjeg vlasnika te je

 

rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Z-10749/14 od 28. siječnja 2015. dopušteno opravdanje predbilježbe prava zaloga uknjižbom prava zaloga na predmetnim nekretninama u korist tuženika,

- da je Općinski sud u Rijeci, rješenjem poslovni broj Ovr-3123/14 od 21. siječnja 2015. odredio ovrhu radi naplate tražbine koju tuženik ima prema društvu B d.o.o. R., protiv tužitelja kao ovršenika.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio kako je pravo vlasništva za korist H.L.K d.o.o. Z. obavljeno radi osiguranja tražbine 1999. godine čime je B d.o.o. R. postao potonji vlasnik, koji nikad nije vratio svoje punopravno vlasništvo, a tuženik je predbilježbom založnog prava stekao uvjetnu mogućnost naplate njegove tražbine iz vrijednosti nekretnine, ali ne i ponovnom prodajom te nekretnine nakon što je vlasništvo na nekretnini preneseno na tužitelja. Prvostupanjski sud obrazlaže i kako je zemljišnoknjižni sud bio dužan u trenutku uknjižbe prava vlasništva tužitelja izbrisati sve upise koji su dopušteni u vezi s upisom potonjeg prava vlasništva protivnika osiguranja, te da se tuženik mogao namiriti samo iz eventualnog ostatka kupoprodajne cijene ostvarene za predmetne nekretnine i to kao potencijalni drugi vjerovnik koji je trebao zatražiti rezervaciju sredstava koja su preostala nakon namirenja prvog vjerovnika H.L.K d.o.o. R.. Ocijenivši kako se nisu ostvarili uvjeti za namirenje tuženikove tražbine prodajom nekretnine u tužiteljevom vlasništvu sukladno odredbi članka 83. Ovršnog zakona, prvostupanjski sud je ovrhu proglasio nedopuštenom primjenom odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona.

Tuženik u opsežnoj žalbi u bitnome navodi da je na ročište za objavu presude pristupila odvjetnička vježbenica, te nisu bile ostvarene propisane pretpostavke za održavanje ročišta za objavu presude. Nadalje navodi kako javni bilježnik nije uspio prodati predmet osiguranja u roku od tri mjeseca od dana kad ga je predlagatelj osiguranja na to ovlastio, što znači da postupak nije proveden po članku 277. Ovršnog zakona, a što prvostupanjski sud nije obrazložio. Navodi da H.L.K d.o.o., iako je imao pravo da postane punopravni vlasnik nekretnine, to nije postao, nego je zatražio prodaju putem javnog bilježnika. Ističe da su predlagatelj osiguranja H.L.K d.o.o. i tužitelj u članku  4. Sporazuma o podmirenju novčane tražbine i ugovora o prodaji ugovorili da će sav ostatak preko označenog iznosa kupoprodajne cijene isplatiti B d.o.o., iako su bili upozoreni na postojanje duga prema tuženiku. Tuženik navodi i da je tim sporazumom javni bilježnik potvrdio kupcu (tužitelju) da je ovlašten uknjižiti pravo vlasništva na nekretninama i izbrisati zabilježbu da je nekretnina na predlagatelja osiguranja prenesena radi osiguranja tražbine, ali  se ne potvrđuje da ima pravo brisati predbilježeno založno pravo, jer takvo pravo nije moglo biti brisano budući da je u uvjetima natječaja bilo navedeno da na nekretnini postoji predbilježba prava zaloga u korist tuženika i da kupac stječe nekretninu po principu viđeno- kupljeno. Ukazuje na to da je javna dražba završila licitiranim iznosom koji je bio dovoljan za namirenje predlagatelja osiguranja i troškova, a i potraživanja tuženika te je tuženik uspio u roku od 48 sati ishoditi prethodnu mjeru zabrane isplate novčanih sredstava društvu B₁ d.o.o., ali to rješenje nije provedeno te je javni bilježnik oštetio tuženika omogućivši predlagatelju osiguranja da naplati i iznos koji je javni bilježnik morao zadržati. Osporava da  je H.L.K d.o.o. postao punopravni vlasnik nekretnine te smatra zemljišno knjižni odjel Općinskog suda u Rijeci nije bio dužan izbrisati predbilježbu založnog prava tuženika. Osim toga, tuženik navodi kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1392/2009-43 od 1. prosinca 2010. održan na snazi platni nalog

 

sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika kojim je naloženo društvu B d.o.o. platiti tuženiku 787.060,55 kn sa zateznim kamatama i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-47/2011-2 od 18. veljače 2011. je određena prethodna mjera predbilježbom založnog prava, pa je dakle predbilježba opravdana pravomoćnošću navedene presude. Tuženik smatra da postoji njegovo pravo zatražiti ovrhu na temelju odredbe članka 83. Ovršnog zakona te da postupak prodaje nije proveden u skladu s člankom 277. Ovršnog zakona i da je tužitelj kupio nekretninu na kojoj je postojalo založno pravo na što je bio upozoren za vrijeme dražbe. Tuženik smatra i čak i kada bi predmetna nekretnina bila prodana primjenom odredaba članka 277. Ovršnog zakona da je ona kupljena s upisanom predbilježbom koja je opravdana potvrdom ovršnosti odluke suda ili drugog tijela vlasti na temelju koje je predbilježba bila dopuštena.

U konkretnom slučaju društvo B d.o.o. R. je prenijelo pravo vlasništva predmetne nekretnine na društvo H.L.K d.o.o. Z. radi osiguranja tražbine koji prijenos je uknjižen u zemljišnim knjigama 5. listopada 1999. Nakon toga je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj R1-47/2011 od 18. veljače 2011. predbilježeno založno pravo na predmetnim nekretninama u korist ovdje tuženika kao predlagatelja osiguranja protiv društva B d.o.o. R. (potonjeg vlasnika nekretnine) kao protivnika osiguranja, a na temelju presude toga suda broj P-1392/2009 od 1. prosinca 2010.

Neosnovano tuženik smatra da je u konkretnom slučaju došlo do opravdanja njegove predbilježbe založnog prava na temelju kojeg založnog prava je pokrenuta ovrha za koju tužitelj zahtijeva proglašenje nedopuštenom. Naime, prilikom zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama nije provedena uknjižba založnog prava (nego je provedena predbilježba), između ostalog i zbog toga što društvo B d.o.o. R. nije bilo (punopravni) vlasnik nekretnine.

Nakon prijenosa vlasništva na društvo H.L.K d.o.o. Z. kao prethodnog vlasnika 1999. godine, međusobni odnosi prethodnog i potonjeg vlasnika se prosuđuju na način da pravo vlasništva ima jedino prethodni vlasnik (H.L.K d.o.o. Z.). Raspolaganja koje ja učinio potonji vlasnik (B d.o.o. R.), mogu biti samo uvjetna i to za slučaj da potonji vlasnik postane vlasnik u kojem slučaju on to ponovno postaje s djelovanjem ex tunc. Međutim, nije sporno da se to nije dogodilo i da B₁ d.o.o. R. nakon što je vlasništvo nekretnine prenio na prethodnog vlasnika H.L.K d.o.o. Z. više nije postao vlasnik nekretnine, jer nije dobrovoljno podmirio tražbinu koja je bila osigurana prijenosom vlasništva na nekretnini. Naprotiv, ta tražbina je namirena upravo prodajom nekretnine na javnoj dražbi. Zbog toga nisu osnovani niti od utjecaja žalbeni navodi o tome da društvo H.L.K d.o.o. Z. nije postao punopravni vlasnik nekretnine.

Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je opravdao predbilježbu založnog prava time što je presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1392/2009 od 1. prosinca 2010.  iz koje proizlazi njegova tražbina prema društvu B d.o.o. R. postala pravomoćna i ovršna. Predbilježba je provedena u vrijeme dok B d.o.o. R. više nije bio vlasnik nekretnine (vlasništvo je prenio na H.L.K d.o.o. Z.). Takva predbilježba založnog prava mogla bi biti opravdana tek da je vlasništvo nekretnine ponovno vraćeno društvu B d.o.o. R., što se nije dogodilo. Upis potonjega vlasništva (u konkretnom predmetu društva B d.o.o. R.) djeluje tek kao predbilježba vlasništva, s time da će  se taj upis moći opravdati ako istekne rok ili se ispuni uvjet stjecanja što se nije ostvarilo (članak 36. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama).

Budući da nije ostvarena predbilježba založnog prava, pravilnom primjenom odredbe članka 48. stavka 3. u vezi s člankom 46. stavkom 1. točkom 7. Ovršnog zakona je prvostupanjski sud ocijenio nedopuštenom ovrhu pokrenutu radi naplate osigurane tražbine, koju tuženik ima prema trećoj osobi (B d.o.o. R.) i utvrdio kako tuženiku ne pripada pravo ponovne prodaje te nekretnine radi namirenja njegove tražbine prema trećoj osobi (B d.o.o. R.). Činjenica da tuženiku nije isplaćen ostatak kupoprodajne cijene preostao nakon što je namiren H.L.K d.o.o. Z. nema utjecaja na ovaj postupak u kojem je predmet ocjena nedopuštenosti ovrhe.

Nije dopušten tuženikov žalbeni navod da tužitelj na ročištu za objavu presude nije bio valjano zastupan, jer na temelju odredbe članka 354. stavka 3. Zakona o parničnom postupku zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95 i 57/96, 137/02 i 26/03 pročišćeni tekst), a tuženik u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 8. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu