- 1 -              Revt 442/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 442/2015-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o., K., ..., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik M. Ć., odvjetnik u Z., ..., protiv tuženika C. B. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., ..., koju zastupa punomoćnik M. U., odvjetnik u Z., ..., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika V. d.o.o., M. B., ..., kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u Z., ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4240/2014-5 od 14. travnja 2015., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/2010-83 od 4. siječnja 2012., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4240/2014-5 od 14. travnja 2015., te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/2010-83 od 4. siječnja 2012., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Dopuna revizije tuženika od 4. listopada 2016., odbacuje se, kao nepravovremena.

 

III. Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1,600.000,00 EUR u točki 1. izreke, u točki 2. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na navedenu glavnicu, u točki 3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 631.721,90 kn, i u točki 4. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 197.845,55 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/10 od 4. siječnja 2012. u točkama 1., 3. i 4. izreke.

 

U točki II. izreke drugostupanjske presude preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-795/10 od 4. siječnja 2012. u točki 2. izreke na način da je suđeno:

 

„Nalaže se tuženiku isplatiti zatezne kamate koje na iznos od 1,600.000,00 EUR teku od 7. siječnja 2010. po stopi od 17% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena“.

 

U točki III. izreke odbijen je, kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 97.987,50 kn.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju i dopunu revizije (4. listopada 2016.), na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja a revidentu dosuditi troškove postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da on ne može u žalbenom postupku preinačavati tužbeni zahtjev, pa ni kondemnatorni u deklaratorni, u kome pravcu ukazuje revizija, te navodi da je tužitelj razlučni vjerovnik koji ima pravo odvojenog namirenja, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o asignaciji, pa predlaže istu odbiti.

 

Revizija je osnovana, a dopuna revizije nepravovremena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se podnosi u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude.

 

Prijepis drugostupanjske presude tuženiku je dostavljen 11. svibnja 2015., a tuženik je dopunu revizije podnio podneskom od 4. listopada 2016., dakle, po proteku prekluzivnog roka iz čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Stoga je dopunu revizije, kao nepravovremenu valjalo odbaciti temeljem čl. 392.b st. 1. u vezi čl. 389. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1,600.000,00 EUR sa zateznim kamatama na navedeni iznos, koji temelji na, po njemu, ugovoru o asignaciji, zaključenom između tužitelja, tuženika i treće osobe V. d.o.o. (u ovom postupku umješača na strani tuženika).

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

U reviziji, prema odredbi čl. 386. ZPP-a, stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a, počinjenu pred drugostupanjskim sudom, zbog kojih je revizija dopuštena, a vezano za bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 179. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 123/12 –dalje: SZ), tuženik navodi da presuda u izreci glasi na kondemnatorni nalog za plaćanje, a ne na utvrđenje postojanja tražbine u stečajnom postupku i plaćanje zakonskih zateznih kamata do isplate, što je protivno zakonu, jer otvaranje stečajnog postupka predstavlja zapreku za daljnji tijek kamata. Ističe da stečajni vjerovnik ne može nakon otvaranja stečajnog postupka u parničnom postupku ostvarivati građanskopravnu zaštitu kondemnatornim zahtjevom, pa smatra da okolnost da je prije otvaranja stečajnog postupka donesena prvostupanjska presuda ne omogućuje drugostupanjskom sudu odlučivanje o žalbi protiv prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku, sada stečajnom dužniku, platiti tužitelju-stečajnom vjerovniku određenu svotu, jer je SZ-om propisano načelo istovremenog i razmjernog namirenja stečajnih vjerovnika, što znači da se stečajni vjerovnici razvrstavaju u isplatne redove (čl. 71. SZ-a) i namiruju s utvrđenim tražbinama, diobama, nakon pritjecanja gotovinskih sredstava. Stečajni vjerovnik, prema daljnjim navodima revizije, koji je prije otvaranja stečajnog postupka pokrenuo parnicu, kao u ovom slučaju, nakon što je parnica prekinuta i nastavljena, zato što mu je tražbina u stečajnom postupku osporena, može prema odredbi čl. 180 SZ-a, protiv stečajnog dužnika nastaviti parnicu samo s deklaratornim tužbenim zahtjevom radi utvrđenja tražbine osnovanom, a po pravomoćnosti takve presude o parničnom postupku stečajni vjerovnik može zahtijevati od stečajnog suda da ga razvrsta u njemu pripadajući isplatni red, sukladno čl. 181. SZ-a.

 

U odnosu na pitanje može li drugostupanjski sud odlučivati o žalbi ako je nad stečajnim dužnikom nakon donošenja prvostupanjske presude otvoren stečajni postupak, u situaciji ako je odlučeno o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, tj. je li u toj situaciji drugostupanjski sud dužan ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i omogućiti tužitelju da uskladi tužbeni zahtjev s odredbom čl. 180. SZ-a ili je u mogućnosti odlučiti o žalbi bez obzira na činjenicu otvaranje stečajnog postupka, ovaj sud se početno izjasnio u odluci Rev-x-1052/2013 od 11. prosinca 2013. Prema pravnom shvaćanju iznesenom u toj odluci „drugostupanjski sud nije mogao postupati kao da nad dužnikom nije otvoren stečajni postupak i tako u cijelosti zanemariti činjenicu otvaranja stečajnog postupka, ali i vjerovnikovu dužnost preuzimanja parnice te možebitno nastupanje predmnijeve odustanka od prava na vođenje parnice“, te je „takvim pristupom drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a na koju se odnose postupovnopravna pitanja zbog kojih je revizija dopuštena (čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 179. SZ-a)“.

 

Međutim,  kasnijom odlukom ovoga suda broj Rev-x-341/13-2 od 9. prosinca 2015., promijenjena je navedena praksa ovog suda, a prema izmijenjenom shvaćanju ovoga suda iznesenom u toj odluci „u žalbenom postupku drugostupanjski sud je pravilno ispitao zakonitost prvostupanjske presude koja se žalbom pobija, a prvostupanjski sud je pravilno odlučio kondemnatornom presudom o kondemnatornom tužbenom zahtjevu. Takav kondemnatorni zahtjev za isplatu u sebi sadrži deklaratorni zahtjev za utvrđenje postojanja te tražbine. Tek nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom i nakon dostavljanja predmeta drugostupanjskom sudu nad tuženikom otvoren je stečajni postupak. Žalbeni sud je u postupku povodom žalbe vezan granicama raspravljanja i činjenicama utvrđenim u prvostupanjskom postupku, te mora odlučivati u granicama žalbe. Stoga, činjenica naknadnog otvaranja stečajnog postupka (za vrijeme trajanja drugostupanjskog postupka) nije mogla biti od utjecaja na odluku drugostupanjskog suda o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude.

 

Nakon otvaranja stečajnog postupka, prema pravnom shvaćanju ovoga suda iznesenom u citiranoj odluci, pojedini stečajni vjerovnici, pa tako i tužitelj, ne mogu protiv dužnika tražiti osiguranje ili ovrhu na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu niti na drugoj imovini dužnika (čl. 98. st. 1. SZ). Naime, stečaj je generalna ovrha, pa je isključena individualna ovrha. Stoga, suprotno tvrdnjama tuženika, s obzirom na sve navedeno, tužitelj na temelju prvostupanjske presude ne može zahtijevati niti dobrovoljno niti prisilno namirenje tražbine utvrđene tom presudom, već može (samo i jedino) tražiti od stečajnog suca ispravak tablice ispitanih tražbina (u smislu odredbe čl. 181. st. 2. SZ)“.

 

O navedenom pravnom pitanju izjasnio se i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na 28. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, održanoj 3. svibnja 2017., koji je izrazio isto pravno shvaćanje, izraženo u gore navedenoj odluci ovoga suda. Prema pravnom shvaćanju VTS-a „Drugostupanjski sud - nakon nastavljanja parničnog postupka prekinutog uslijed otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, koji je otvoren nakon donošenja prvostupanjske presude - odlučuje o žalbi neovisno o tome je li tužitelj kao vjerovnik prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku, odnosno je li upućen na parnicu i to po općim pravilima o odlučivanju u povodu tog pravnog lijeka, ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom na stanje stvari kakvo je bilo u vrijeme zaključenja glavne rasprave.“

 

U konkretnom predmetu, tužitelj je, kao stečajni vjerovnik, prijavio svoju tražbinu u stečajnom postupku, a ista je označena (utvrđena) kao osporena tražbina četvrtog višeg isplatnog reda, te je stečajni vjerovnik - tužitelj od strane stečajnog upravitelja i upućen na parnicu radi utvrđenja navedene tražbine (smatrajući da ne postoji činjenična ni pravna osnova za isplatu) tužitelja-stečajnog vjerovnika.

 

Slijedom navedenog, neosnovano se revident poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 179. SZ-a.

 

Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da su tužitelj, tuženik i umješač na strani tuženika sklopili Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 2. prosinca 2009. (dalje Sporazum), koji neovisno o njegovom nazivu sadržajno predstavlja ugovor o asignaciji iz čl. 130. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO),

- da su u čl. 3. Sporazuma utvrdili da preostala obveza naručitelja (ovdje umješača) za plaćanje prema izvođaču (ovdje tužitelju) iznosi 1.600.000,00 eura,

- da je u čl. 4. Sporazuma naručitelj (umješač) ovlastio banku (tuženika) da izvršava plaćanja prema izvođaču na njegov račun u N. L. banci,

- da je u čl. 5. određeno da će se „plaćanja banke prema izvođaču izvršavati do trenutka smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1.200.000,00 eura, odnosno do izdavanja garancije na iznos od 1.200.000,00 eura prema izdanom pismu namjere“,

- da banka nije izdala garanciju na navedeni iznos od 1.200.000,00 eura,

- da je tuženik sa računa umješača temeljem Sporazuma isplatio tužitelju 400.000,00 eura nakon čega je prestao izvršavati plaćanja iako su na račun naručitelja pristizala novčana sredstva,

- da je naručitelj pisanim putem 4. siječnja 2010. obavijestio tuženika da je „stavio izvan snage predmetni Sporazum“.

 

Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi smatraju da se radi o ugovoru o uputi (asignaciji), da je navedeni ugovor, prema odredbi čl. 336. st. 1. ZOO-a, stvorio prava i obveze za ugovorne strane, da je tuženik sukladno čl. 9. i čl. 10. st. 2. ZOO-a, u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti pažnjom dobrog stručnjaka bio dužan zanemariti opoziv upute od 4. siječnja 2010., koju je uputitelj-umješač uputio tuženiku-uputitelju neposredno, i prihvatom umješačeve upute bio dužan postupiti, jer se prihvat upute prema čl. 141. st. 1. ZOO-a ne može opozvati, a kako je propustio isplatiti tužitelju iznos naveden u predmetnom Sporazumu, a koji je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja (po uputi umješača-uputitelja) prije nego što je gotovo 2,000.000,00 EUR pristiglo na njegov račun kod banke (tuženika), nalaze osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Uz navedeno drugostupanjski sud smatra da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da predmetni Sporazum ne predstavlja punomoć umješača danu tuženiku koju je umješač opozvao, ocjenjujući da sadržaj Sporazuma sasvim određeno upućuje da se radi o ugovoru o asignaciji sklopljenom između tri pravne osobe.

 

Osnovano se tuženik poziva (sadržajno) na revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nižestupanjski sudovi nisu dali valjane razloge o odlučnim činjenicama, a došlo je i do pogrešne primjene materijalnog prava, a koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Nižestupanjski sudovi su za sada pogrešno primijenili odredbe čl. 130., čl. 141. st. 1. čl. 336. st. 1., čl. 9., te čl. 10. st. 2. ZOO-a, kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da je između stranaka zaključen ugovor o asignaciji koji je stvorio prava i obveze za ugovorne strane, jer za takvu ocjenu dokaza nisu naveli dostatne i prihvatljive razloge.

 

Naime, odredbom čl. 130. ZOO-a, reguliran je ugovor o uputi-asignaciji, a njom je propisano da primatelj upute stječe pravo zahtijevati od upućenika ispunjenje tek kada mu ovaj izjavi da prihvaća uputu. Prema toj odredbi, da bi se ostvarila svrha i cilj asignacije, ugovorom o asignaciji moraju se uspostaviti tri pravna odnosa, i to odnos između primatelja upute-asignatara (ovdje tužutelj) i upućenika-asignata (ovdje tuženik), zatim odnos između primatelja uputa-asignatara i uputitelja-asignanta (ovdje umješača) i odnos između uputitelja-asignanta i upućenika-asignata. Opoziv danog ovlaštenja uputitelja upućeniku dopušten je do trenutka u kojem je uputitelj izjavio primatelju upute-asignataru, (čl. 141. st. 1 ZOO-a), da prihvaća uputu uputitelja-asignanta, ili do trenutka kada upućenik-asignat počne s ispunjenjem upute uputitelja, ili je u potpunosti izvrši.

 

Odredbom čl. 313. st. 1. ZOO-a, propisano je da je punomoć (o čemu se ovdje u predmetnom Sporazumu radi po tvrdnji tuženika) ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoćitelj pravnim poslom daje opunomoćeniku, a postojanje i opseg punomoći nezavisni su od pravnog odnosa na temelju kojega je punomoći dana, s tim da opunomoćitelj prema odredbi čl. 316. st. 1. ZOO-a može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć, a opoziv i sužavanje svake punomoći može se učiniti u bilo kojem obliku (st. 2. citirane odredbe). Odredbe o punomoći su opće odredbe o zastupanju temeljem pravnog posla te se primjenjuju kod svih ugovora koji čine pravnu osnovu (kauzu) za davanje ovlasti u obavljanju pravnih poslova za opunomoćitelja (ugovori o nalogu, o djelu, o trgovačkom zastupanju, o posredovanju, o otpremanju, o komisiji, o asignaciji (upućivanju), ali i u onim obveznopravnim odnosima koji nisu zastupanje u užem ili širem smislu riječi, a kod kojih je za obavljanje nekog pravnog posla nužna punomoć (npr. kod prodajnog naloga – čl. 554. ZOO, kod ustupanja potraživanja zbog naplate – čl. 444. st. 2. ZOO-a i sl.).

 

Punomoć se daje „pravnim poslom“ pa se ona može „dobiti“ na temelju jednostrane izjave volje (jednostranim pravnim poslom), ali i ugovorom (dvostranim pravnim poslom) a razlika je samo u tome što kod jednostranog pravnog posla punomoć ima značaj ovlasti opunomoćenom da u ime i za račun onoga koji je dao ovlast može poduzimati pravne radnje a kod punomoći kao dvostranog pravnog posla punomoćnik ima obvezu tako i djelovati.

 

Ugovorom o nalogu (čl. 763. st. 1. ZOO-a) obvezuje se i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene pravne poslove, a nalogoprimac je, prema odredbi čl. 765. st. 1. ZOO-a dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi, a nalogodavac prema odredbi čl. 779. st. 1. ZOO-a može odustati od naloga, dok prema odredbi čl. 780. st. 1. ZOO-a nalogoprimac može otkazati nalog kad hoće, samo ne u nevrijeme.

 

Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, priloženih isprava i iskaza stranaka i svjedoka, za izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, prema ovome sudu nisu dati dovoljni razlozi za zaključak da predmetni Sporazum sadrži uputu (asignaciju) iz čl. 130. ZOO-a, a ne samo punomoć odnosno ovlaštenje umješača danu tuženiku za određenu radnju, koju je umješač kasnije opozvao, zbog čega tuženik nije mogao postupiti po Sporazumu, za sada nije prihvatljiva jer sami sadržaj Sporazuma ne bi upućivao na uputu, s obzirom da je u čl. 2. Sporazuma utvrđeno postojanje međusobno zaključenog ugovora o izvođenju radova između izvođača i naručitelja, postojanje preostale obveze za plaćanje naručitelja prema izvođaču u iznosu od 1.600.000,00 Eura, te da će plaćanje iznosa od 1.200.000,00 Eura biti osigurano bankarskom garancijom, o čijem izdavanju je izdano pismo namjere, u čl. 4. Sporazuma naručitelj (umješač) je ovlastio banku (tuženika) da sa njegova računa (ne sa svog računa, tj. sredstava s računa banke) izvršava plaćanja prema izvođaču na njegov račun u N. L. banci, a u čl. 5. je određeno da će se „plaćanja banke prema izvođaču izvršavati do trenutka smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1.200.000,00 Eura, odnosno do izdavanja garancije na iznos od 1.200.000,00 Eura prema izdanom pismu namjere“.

 

Iz sadržaja navedenih odredbi Sporazuma proizlazilo bi da je tuženik (banka) dobila samo bezuvjetno ovlaštenje naručitelja (umješača) za isplatu iznosa od 400.000,00 Eura („plaćanja banke prema izvođaču izvršavati do trenutka smanjenja obveze naručitelja prema izvođaču na iznos od 1.200.000,00 EURA“), zbog čega, obzirom da je naručitelj isto opozvao i raskinuo Sporazum, zaključci nižestupanjskih sudova o bezuvjetnom i neopozivom nalogu odnosno asignaciji, za sada nisu prihvatljivi. Nižestupanjski sudovi, pri iznošenju navedene ocjene dokaza propustili su cijeniti je li tuženik, kao poslovna banka, ugovorna strana međusobnih poslovnih obveza iz odnosa naručitelja i umješača, odnosno tvrtke V. d.o.o. i izvođača tj. tužitelja i može li se tuženik vezati za njihove međusobne pravne poslovne odnose. Izneseno shvaćanje nižestupanjskih sudova o ugovoru o uputi nije prihvatljivo ovome sudu pogotovo što su ga sudovi temeljili i na iskazu direktorice tužitelja, iako je ona izjavila da banka (tuženik) nije željela potpisati prvobitnu verziju ovog ugovora u kojem je stajalo da se radi o ugovoru o asignaciji, zbog čega je i vraćen iz banke i kasnije potpisan kao „Sporazum o uređenju međusobnih odnosa“ i potpisan od strane direktora umješača, ovlaštene osobe u banci i direktora tužitelja, ali su nižestupanjski sudovi, nasuprot tome, iz iskaza direktorice tužitelja i predsjednika uprave tuženika utvrdili kako se radi o ugovoru o asignaciji, a propustili su objasniti zašto nisu prihvatili, u navedenom dijelu, iskaz navedenog svjedoka i kako su na izneseni način taj dio iskaza cijenili kroz sadržaj čl. 5. Sporazuma.

 

Kako su nižestupanjski sudovi, prema navedenom, pogrešno primijenili čl. 130. i čl. 141. st. 1. ZOO-a na tužbeni zahtjev tužitelja, i uz to počinili bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, to je primjenom odredbe čl. 394. st. 4. u svezi čl. 385. st. 1. ZPP-a bilo nužno ukinuti obje pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Imajući u vidu navedeno, u nastavku postupka nakon što se otkloni navedena bitna povreda moći će se donijeti zakonita odluka.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.