- 1 -              Revt 117/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 117/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured O., O., ..., protiv tuženika A. osiguranje d.d., OIB: ..., Z., ..., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u O. društvu G. & partneri d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-5149/13-4 od 27. travnja 2016., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovnog broja P-41/12-18 od 28. ožujka 2013., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-5149/13-4 od 27. travnja 2016., a predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na nalaganje tuženiku isplate tužitelju 58.908,08 kuna za zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2009. do isplate, te je odlučeno o trošku postupka.

 

Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen je tužbeni zahtjev za iznos 58.908,08 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci presude kao i za isplatu zateznih kamata koje na iznos 58.908,08 kuna teku od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po određenoj kamatnoj stopi.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP), a koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP/19), podnio tuženik zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže sudu preinačiti pobijanu odluku. Zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet ovoga spora je regresni zahtjev za naknadu troška liječenja, koje je tužiteljev prednik Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu isplatio zdravstvenim ustanovama, povodom ozljeda koje je pretrpio taj osiguranik tužitelja povodom prometne nezgode, koje su priznate kao ozljeda na radu (isplate izvršene i nezgoda nastala 2009. godine) za koju nezgodu je odgovorna osoba koja je ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti (sklopljenog 2008. godine) bila osigurana kod tuženika, sve temeljem čl. 62. st. 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 85/06 i 76/08 – dalje: ZZOZZNR), a sve s obzirom na to da je tužitelj pravni slijednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

 

Drugostupanjski je sud prihvaćajući tužbeni zahtjev izrazio pravno shvaćanje da, obzirom da se radi o ozljedi na radu, da u konkretno vrijeme Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, koji je vršio plaćanja, nije mogao zahtijevati od tuženika funkcionalnu premiju iz čl. 53. st. 1. toč. 10. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 150/2008) na koju je imao pravo Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, pa da se tako tuženik uplatom te premije nije oslobodio naknade štete u smislu čl. 62. u svezi čl. 57. st. 1. ZZOZZNR-a.

 

Nadalje, utvrđujući činjenicu plaćanja i visine uplaćenih iznosa, drugostupanjski je sud izrazio pravno shvaćanje da su računi koje dostavio tužitelj uz tužbu javne isprave (a koje račune je tužitelj sam izdao i otisnuo pečat da su plaćeni), pa im pridao dokaznu snagu u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a i njima utvrdio navedene stavke.

 

Nastavno na to izraženo pravno shvaćanje tuženik je u reviziji, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavio sljedeća pravna pitanja:

 

"1. Da li je tužitelj dužan dokazati odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štete, a samim time i za troškove liječenje?

 

2. Da li je interna dokumentacija tužitelja, odnosno potvrda koju sam sebi izdaje valjan dokaz, te uopće dokaz o izvršenom plaćanju računa?

 

3. Da li potvrde o izvršenom plaćanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu izdane od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (tužitelja) predstavljaju javnu ispravu prema odredbi čl. 230. ZPP-a?".

 

Obrazlažući važnost postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident navodi odluke sudova u kojima je izraženo pravno shvaćanje nepodudarno s onim u pobijanoj odluci i to Županijskog suda u Splitu Gž-399/15, Gžo-396/11, Županijskog suda u Zagrebu Gžn-1743/12, Gžn-2628/11, Gž-4135/14, Županijskog suda u Osijeku Gž-3068/12, Županijskog suda u Bjelovaru Gž-260/13, Županijskog suda u Dubrovniku Gž-664/15, Županijskog suda u Šibeniku Gž-908/2013, Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1269/12, Pž-1439/11, Pž-8911/13, Pž-9177/12, Pž-8737/12, Pž-1580/12, Pž-9074/12.

 

Ovaj sud ocjenjuje da se drugo i treće postavljeno pravno pitanje svodi na propitivanje – ima li račun tužitelja o pruženoj usluzi liječenja njegova osiguranika u bolničkoj ustanovi značaj javne isprave u dijelu u kojemu je sam tužitelj naznačio da je račun plaćen, te u pogledu toga pitanja ovaj sud prepoznaje nedosljednost sudske prakse na koju ukazuje tuženik u reviziji.

 

Dakle, prvenstveno je za odgovoriti na pitanje koje se odnosi na mogućnost da se gore navedeni i opisani račun tužitelja smatra javnom ispravom, pri čemu – bar za sada, u okviru tako postavljene problematike (a osobito uzimajući u obzir odgovor ovoga suda, koji se dolje pruža) – ostaje neodlučno (što je potencirano citiranim pitanjima revidenta) je li plaćanja u smislu takvih potvrda učinio sam tužitelj ili njegov pravni prednik.

 

O tako prepoznatom pravnom pitanju je revizijski sud izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovnog broja Rev-977/2016 od 19. studenog 2019. koje u bitnome glasi:

 

"(…) račun o kojemu je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge ("bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu") - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. U samo toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan (…)".

 

Slijedom navedenog za zaključiti je da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci nepodudarno sa citiranim pravnim shvaćanjem ovoga suda, slijedom čega je, temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao pod toč. I. izreke.

 

Pri ponovnom će odlučivanju drugostupanjski sud, vezan izraženim pravnim shvaćanjem revizijskog suda, uz eventualno razmatranje drugih dokaza koji eventualno prileže spisu u pogledu utvrđivanja nastanka štete i njezine visine (u koju se ocjenu postojanja i utvrđivanja, jer se radi o pitanju činjenične naravi, ne može upuštati ovaj, revizijski sud), donijeti novu, zakonitu odluku.

 

S obzirom na to da je reviziju valjalo prihvatiti u odnosu na drugo i treće postavljeno pravno pitanje, davanje odgovora na prvo revizijom postavljeno pravno pitanje ukazuje se neodlučnim za odluku u sporu, zbog čega se ovaj sud nije upuštao u davanje odluke po tom pitanju.

 

Odluka o trošku revizijskog postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.