- 1 -              Rev 2168/2018-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2168/2018-5

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja F. H. iz B., Slovenija (OIB: ...) i II. tužiteljice V. A. iz B., Slovenija (OIB: ...), oboje zastupanih po punomoćnici D. K., odvjetnici iz R., protiv tuženika I. d.d. iz R., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., radi utvrđenja da je nizom cesija došlo do promjene obveznog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1056/2016-6 od 28. veljače 2018. kojima je potvrđena presuda sa rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu posl. br. P-4403/2015 od 14. listopada 2015., te rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu posl. br. P-4403/2015 od 23. ožujka 2015., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1056/2016-6 od 28. veljače 2018. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi tužitelja:

 

- na utvrđenje da je „nizom cesija u cijelosti došlo do promjene stranke obveznog odnosa na strani vjerovnika i da su oni (tužitelji)...novi vjerovnici-primatelji tražbine po pravomoćnoj i ovršnoj odluci Temelnega sodišča v Ljubljani, Enota v Ljubljani (Temeljnog suda u Ljubljani, Jedinica u Ljubljani) poslovni broj XI Pg-405/91 od 09.07.1992. i pravomoćnog i ovršnog rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj II R1-320/2002-17 od 15.12.2004. kojim je presuda XI Pg-405/91 od 09.07.1992. Temeljnog suda u Ljubljani Enota u Ljubljani priznata kao domaća, a kojom je tuženik I. h. p. R. obvezan platiti tužitelju Z., splošno gradbeno podjetje u stečaju K. glavnicu od 63.924.163,00 SIT“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - kao i naknaditi mu parnični trošak „od 301.200,00 SIT sa zakonskim zateznim kamatama od 09.07.1992. do isplate“,

 

- na utvrđenje da je „nizom cesija došlo do promjene obveznog odnosa na strani vjerovnika“ i da su tužitelji preuzeli i sporedna prava proizašla iz preuzimanja (pređene) prethodno navedene tražbine - hipoteku na u izreci presude navedenim nekretninama tuženika sa pravom na namirenje iz vrijednosti tih založenih nekretnina,

 

- na utvrđenje da tužiteljima temeljem navedene strane odluke, priznate kao domaće, pripada i pravo vlasništva na prenesenim im tražbinama - ali i da im pripadaju i „ista prava koja su prema tuženiku do ustupanja tražbine opisanih u točki I. presude, imali Z., splošno gradbeno podjetje K. - stečaju, D. c. d.o.o. Lj. ... Lj..., Ul. ..., G. C., d.o.o. Lj. ..., Lj. P. i. ... i R. C. E., P., ... V., ..., L..“,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi im parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom,

 

- kako ga drže: "incidentalni“, na utvrđenje postojanja „pravnog odnosa između“ njih kao cesionara i tuženika kao cesusa „koji se temelji na nizu cesijskih ugovora kojima je prenijeta tražbina iz kreditnih ugovora i iz odluke Temelnega sodišča v Ljubljani, Enota v Ljubljani (Temeljnog suda u Ljubljani, Jedinica u Ljubljani) poslovni broj XI Pg-405/91 od 09.07.1992."

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana i žalba koju su tužitelji podnijeli protiv prvostupanjskog rješenja:

 

a) kojim je odbačen „tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je nizom cesija u cijelosti došlo do promjene stranke obveznog odnosa na strani vjerovnika i da su tužitelji F. H. i V. A., oboje sa prebivalištem u Sloveniji, ..., ... B., novi vjerovnici-primatelji tražbine koju je društvo Z., splošno gradbeno podjetjte K., u stečaju, imalo prema društvu I. d.d., ..., R., Republika Hrvatska, OIB: ... (ranije I., H. p., R.) i to temeljem:

A.              Kreditnih ugovora:

I.              Br. ... od 17.03.1989.g.g.za iznos 1.500.000.000,00 DIN

II.              Br.... od 17.03.1989.g. za iznos 2.700.000,000,00 DIN

III.              Br.... za iznos 14.271.387,20 DIN

IV.              Br.... za iznos 3.912.037,60 DIN.“

 

b) kojim je tužiteljima naloženo „naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 165.000,00...kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana 14. listopada 2015. do isplate“ (dok je „u preostalom dijelu za iznos od 263.125,00 kn zahtjev tuženika za naknadom troška odbijen“).

 

              c) Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, posl. br. P-4403/2015 od 23. ožujka 2015., kojim je odbačen „tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

              „što među ostalim znači da tužitelji imaju pravo od tuženika zahtijevati ispunjenje obveza, a tuženik - cessus ima obvezu ispuniti cesionarima postojeće obveze utvrđene sudskom odlukom Poslovni broj: XI Pg-405/91 temeljnoga sodišća v Ljubljani, enota v Ljubljani.“

 

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tužitelji su podnijeli reviziju uz navod da je podnose zbog u suđenju počinjenih bitnih postupovnih povreda i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti osporenu presudu i osporeno rješenje i prihvatiti njihove zahtjeve, podredno ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu i osporeno rješenje ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se te odluke pobijaju revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporenom presudom zahtjevi tužitelja ocijenjeni su neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude ) odbijeni - dok su osporenim rješenjem (potvrđivanjem prvostupanjskog rješenja) u dijelu odbačeni, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „tužitelji imaju pravomoćnu sudsku odluku (presudu Temeljnog sodišća v Ljubljani enota v Ljubljani Poslovni broj: XI Pg-405/91 od 9. srpnja 1992. i presudu Trgovačkog suda u Rijeci, Poslovni broj: R1-320/2002-17 od 15. prosinca 2004.) koja je ovršna isprava u smislu članka 23. Ovršnog zakona (NN 112/12, dalje u tekstu: OZ), kao i priložene ugovore o cesiji koji su također ovršne isprave u smislu gore navedene zakonske odredbe“: tako da „prema tome, tužitelji su svoje pravo koje potražuju tužbenim zahtjevom mogli ostvarivati u ovršnom postupku, a ne nedopušteno ponovno tražiti u parničnom postupku utvrđivanje onog što je već ovršnim ispravama utvrđeno“,

 

- da iz toga proizlazi da na strani tužitelja „ne postoji pravni interes za takvo utvrđenje pokretanjem parničnog postupka“: sve budući da je „odredbom članka 32. OZ-a predviđeno da se ovrha određuje na prijedlog i korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla“,

 

- da je „tuženik odmah prigovorio zastari bilo kakvog potraživanja na temelju presude stranog suda, budući da sva potraživanja utvrđena sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina“ a „kako je odluka stranog suda pravomoćna i ovršna još 1992. jasno je da je potraživanje zastarjelo podnošenjem tužbe u ovom postupku, jer je prošao gotovo dvostruki rok za zastaru“,

 

              - da „već zbog same činjenice zastarjelosti potraživanja i nedostatka pravnog interesa, koji prigovori su tuženika u cijelosti osnovani, nije bilo potrebno utvrđivati da li su potraživanja iz presude Temeljnog sodišća v Ljubljani enota v Ljubljani Poslovni broj: XI Pg-405/91 od 9. srpnja 1992. prenesena na ovdje tužitelje cesijom (niti pravni odnos stranaka u ovom postupku)“,

 

- da je „obzirom na sve izneseno pravilno prvostupanjski sud odlučio kao u izreci presude i rješenja od 14. listopada 2015.“,

 

- da je „pravilno prvostupanjski sud odlučio i kao u rješenju od 23. ožujka 2015. imajući u vidu da tužbeni zahtjev treba biti potpuno određen, tako da se iz njega može jasno vidjeti što tužitelj traži“, a „da pojašnjenje“ iz zahtjeva o kojem je tim rješenjem odlučeno „što među ostalim znači......“ - „ne ukazuje na određen zahtjev nego na objašnjenje“, a što je „protivno sadržaju tužbenog zahtjeva.“

 

U postupku u kojemu su donesene osporene odluke sa takvim shvaćanjem i sadržajem, ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

 

Osporene drugostupanjske odluke (presuda i rješenje) nisu opravdane razlozima iz njihovih obrazloženja.

 

a) o reviziji u odnosu na shvaćanje da je potraživanje tužitelja zastarjelo

 

Tijekom postupka je u više navrata (iako su tužitelji postavili zahtjeve na utvrđenje: dakle, da su određeni odnosi već nastali ili stvoreni) razmatran prigovor zastare tražbine tužitelja, pa su spornim učinjene i činjenice od kojih (ako bi se sa uspjehom takav prigovor i mogao postaviti na formulirane zahtjeve: one deklaratorne iz deklaratorne tužbe, podnošenje koje nije vezano za rok) zavisi odluka o tome prigovoru, a sve obzirom:

 

- na jedino pravilno pravno shvaćanje: da pokretanje postupka za priznanje strane presude na kojoj se temelji neko potraživanje prekida rok zastare iz smisla odredbe čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), identične odredbi čl. 241. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“,

 

- da su tužitelji ustrajali na tvrdnji i ponavljali je (što čine i u reviziji): da je zahtjev za priznanje strane sudske odluke podnesen 8. prosinca 2002., da je rješenje kojim je prihvaćen taj zahtjev pravomoćnim postalo 13. veljače 2007., da je odluka čije je priznanje traženo stekla svojstvo pravomoćne i ovršne 9. prosinca 1992., da sve to proizlazi iz više isprava priloženih spisu - tako da po tim činjenicama o prijepornoj zastari ne može biti riječ, a da je samo omaškom u revizijskoj odluci posl. br. Revt 70/2013-2 od 20. ožujka 2013. i odluci o priznanju strane sudske odluke navedeno da je zahtjev za priznanje strane sudske odluke podnesen 18. prosinca 2002. (iako je i pored toga ta potonja odluka temeljena na shvaćanju da zastara potraživanja o kojoj se radilo nije nastupila).

 

Sukladno tome, ako je taj prigovor zastare već prihvaćen relevantnim za odluku o predmetu spora i ujedno učinjen spornim - glede činjeničnog stanja na kojemu je temeljen, drugostupanjski sud je trebao o navedenim tvrdnjama tužitelja, o tome da li ih prihvaća istinitim - ili neosnovanim, istaći svoje razloge - i nije imao osnove zadovoljiti se samo uopćenim i neprovjerljivim zaključkom „kako je odluka stranog suda pravomoćna i ovršna još 1992.“ te da je zbog toga „jasno“ da je prijeporno potraživanje „zastarjelo podnošenjem tužbe u ovom postupku, jer je prošao gotovo dvostruki rok za zastaru“, k tome bez da je naveo (obzirom na niz zahtjeva tužitelja, različitog sadržaja i dosega) o kojem se to potraživanju radi.

 

To pogotovo ne kraj navoda prvostupanjskog suda da „nije ulazio u ocjenu osnovanosti istaknutog prigovora zastare, a osobito, jer je s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja odnosa cesije takav prigovor irelevantan za odlučivanje u ovom sporu“.

 

b) o reviziji u odnosu na shvaćanje o nedostatku pravnog interesa

 

Prije svega iz osporene presude nejasnim ostaje o kojem je zahtjevu tužitelja odlučeno na temelju zaključka „o nedostatku pravnog interesa“, a sve obzirom da je pravni interes potreban za dopuštenost tužbe - kao procesna pretpostavka za traženje sudske zaštite, a u situaciji nepostojanja koje pretpostavke tužba (a ne tužbeni zahtjev) se odbacuje - a ne odbija tužbeni zahtjev.

 

Ništa manje bitno, nejasnim ostaje i iz čega je crpljen taj zaključak „o nedostatku pravnog interesa“ te da su „tužitelji svoje pravo koje potražuju tužbenim zahtjevom mogli ostvarivati u ovršnom postupku, a ne nedopušteno ponovno tražiti u parničnom postupku utvrđivanje onog što je već ovršnim ispravama utvrđeno“ - kraj nedvosmislenog navoda tužitelja (koji nije razmotren i glede kojeg stoga nisu istaknuti razlozi kako je ocijenjen) da je bio pokrenut ovršni postupak radi prinudnog ostvarenja tražbine iz navedene strane odluke, pa u svezi toga i parnični - te da su ovaj postupak pokrenuli jer u ovima nisu ostvarili niti mogli ostvariti traženu zaštitu upravo zbog onog što sada nastoje dobiti u ovome postupku (na potrebu pokretanja kojeg im je „ukazao“: Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Pž-2811/10 od 27. lipnja 2012., Trgovački sud u Rijeci u postupku posl. br. Ovr-574/08, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 19. srpnja 2012. posl. br. Pž-29922/10-4, Trgovački sud u Rijeci u postupku Ovr-353/2010 i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Pž-2811/10-5 od 27.6.2012. i u odluci Pž-6242/2006 od 9. siječnja 2007.).

 

Konačno, osporena odluka nije obrazložena potrebnim razlozima ni glede u njoj izraženog shvaćanja „da pojašnjenje“ iz zahtjeva o kojem je pobijanim rješenjem odlučeno: „što među ostalim znači......“ - „ne ukazuje na određen zahtjev nego na objašnjenje“, a što (da) je „protivno sadržaju tužbenog zahtjeva.“

 

Sud ima pravo na svoje shvaćanje, na svoju ocjenu ponašanja ili radnji stranaka, može i određeni predloženi dokaz ocijeniti irelevantnim za odluku o predmetu spora, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim - za utvrđenje činjenice zbog koje je predložen, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, kao što može određenu ispravu držati vjerodostojnom ili istinitom, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje: u slobodi ocjene dokaza i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

Valja kod toga uvažiti da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga osporena odluka ne može ispitati - gledano prema izloženom pravnom shvaćanju revizijskog suda, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelji pravilno ukazuju, valjalo je, odlukom iz izreke, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti tu osporenu odluku (presudu i rješenje) i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o žalbi tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Pritom je uputno razmotriti i da li su i koliko (prema smislu i zbog procesnih posljedica primjene odredaba čl. 109. ZPP-a i značaja vrijednosti predmeta spora za dopuštenost poduzimanja pojedinih procesnih radnji) zahtjevi tužitelja, prema onome kako su formulirani i složeni - i njihovoj brojnosti te ponavljanju, pa i sa sadržajem u kojemu su uključena traženja činjeničnih utvrđenja, određeni i time razumljivi i podobni za suđenje, pogotovo još i kada se u njima koristi paušalni izričaj “nizom cesija” - iako svaka od tih “cesija” (kako ih tužitelji drže) predstavlja samostalnu osnovu tih zahtjeva ili njihova dijela.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.