- 1 -              Rev 1723/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1723/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., , OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. V. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica G. T., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-5307/18-2 od 15. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-7260/16-51 od 27. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 8. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana glede merituma spora.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena glede odluke o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 387.087,15 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2011. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i troškove postupka u iznosu od 70.677,12 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2018. do isplate, također po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). S dijelom zahtjeva u iznosu od 48.234,45 kn s pripadajućim zateznim kamatama tužitelj je odbijen (toč. II.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.045,00 kn. Rješenjem prvostupanjska suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina pobliže navedenih u izreci prvostupanjskog rješenja.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke (toč. I.). Isto tako odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 63.240,00 kn (toč. II.). Preinačena je odluka o troškovima postupka u dijelu u kojem tuženik nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.760,00 kn, te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 1.760,00 kn (toč. III.). Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe (toč. IV.), a isto tako odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu (toč. V.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, da se pobijana presuda preinači na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i da se tuženiku dosude cjelokupni troškovi postupka.

 

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode revizije, ističe da istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka ničim nisu obrazložene, kao i da je otkazivanje punomoći od strane tužitelja isprovocirano od strane samog tuženika. Osim ističe se da u dijelu u kojem tuženik pobija odluku o troškovima postupka revizija nije dopuštena.

 

Revizija tuženika glede merituma spora nije osnovana, dok revizija tuženika glede odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je između parničnih stranaka bio sklopljen Ugovor o zastupanju 10. srpnja 2000. kojim je tužitelj kao odvjetnik preuzeo zastupanje tuženika u parničnom predmetu kod Općinskog suda u Zagrebu protiv tuženika N. M., a radi povrata duga od 415.000,00 DEM,

 

- da je navedenim ugovorom tužitelj kao odvjetnik obvezao izvršiti sve radnje kako bi u parničnom postupku ishodio za tužitelja povoljnu presudu,

 

- da je spornim Ugovorom ugovoreno da će tužitelj troškove zastupanja namiriti direktno od tuženika (dakle N. M.) sukladno presudi po okončanju parničnog postupka,

 

- da je isto tako bilo dogovoreno da će tuženik nakon završetka parničnog, te eventualno ovršnog postupka i namirenja naručitelja makar i u dijelu potraživanja, odvjetniku isplatiti ugovorenu naknadu u visini od 20 % ukupno naplaćenog iznosa duga,

 

- da se odvjetnik obvezao ažurno i kvalitetno obavljati sve potrebe radnje u postupku,

 

- da je tužitelj kao odvjetnik od 2000. do 2010. zastupao tužitelja u tom parničnom postupku protiv N. M., kao i da je pristupio na sve zakazane rasprave,

 

- da je u tom postupku N. M. podnio protutužbu radi utvrđenja da su ugovori o zajmu ništetni,

 

- da su na ročištu 21. listopada 2010. stranke pokušale mirno riješiti spora i da je tada tužitelj u razgovoru saznao da se tuženik bez njegova znanja, izvan suda sastajao s N. M.,

 

- da je tužitelj nakon toga otkazao tuženiku punomoć,

 

- da je predmetu P-8681/00 pravomoćno odbijena protutužba tuženika N. M.,

 

- da je prijava tuženika protiv tužitelja odbačena od strane tijela komore, jer u postupanju tužitelja nisu nađeni elementi teže, niti lakše povrede dužnosti i ugleda odvjetništva.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je između parničnih stranaka bio sklopljen Ugovor o zastupanju koji predstavlja ugovor o nalogu u smislu odredbe čl. 749. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO), pri čemu je tužitelj kao nalogoprimac u zastupanju poduzimao radnje u ime i za račun tuženika kao nalogodavca, kao i da je tuženik temeljem tog Ugovora o zastupanju bio u obvezi platiti tužitelju troškove zastupanja po okončanju parničnog postupka br. P-8681/00 i to u omjeru od 20 % od ukupno naplaćenog iznosa duga.

 

Iz gore navedenih utvrđenja također proizlazi da je tužitelj kao odvjetnik svoje obveze iz ugovora o nalogu izvršavao stručno i savjesno, te da je isti imao mogućnost u smislu odredbe čl. 766. st. 1. ZOO otkazati takav Ugovor. Pri tome se posebno navodi da prema odredbi čl. 99. st. 1. ZPP punomoćnik može u svako vrijeme otkazati punomoć, pri čemu je ocjena suda da je tužitelj imao opravdani razlog otkazati punomoć zbog razilaženja sa strankom u pogledu načina vođenja spora.

 

Nižestupanjski sudovi zaključuju da kako je došlo do otkazivanja Ugovora o zastupanju, da tada tužitelj ima pravo od tuženika potraživati troškove zastupanja u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) i to za nesporno obavljene radnje zastupanja tuženika u predmetu P-8681/00 do trenutka otkaza punomoći.

 

U reviziji tuženik prije svega ističe da je drugostupanjski sud presudu donio u vrlo kratkom roku, iako na istom sudu postoje predmeti koji stoje više godina neriješeni. Navedena tvrdnja ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka, niti tuženik u reviziji ukazuje koja je odredba ZPP pri tom povrijeđena.

 

Nadalje u reviziji tuženik ističe da oba nižestupanjska suda uopće ne spominju Ugovor o zastupanju na temelju kojeg tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka, budući da je prema ugovoru isti troškove trebao ostvariti od tuženika, u skladu s pravomoćnom sudskom odlukom.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta nakon što je tužitelj otkazao punomoć za zastupanje tuženiku, došlo je do prestanka Ugovora o zastupanju sklopljenog između parničnih stranaka, pa je u tom smislu neosnovano pozivanje tuženika da tužitelj ne bi imao pravo tražiti naplatu troškova zastupanja od tuženika, već da je to mogao ostvariti jedino od tuženika N. M. u predmetu P.8681/00 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Takvo pravo bi postojalo jedino u slučaju da nije došlo do prestanka Ugovora o zastupanju, a u konkretnom slučaju je nesporno da je tužitelj otkazao punomoć i da je na taj način došlo do prestanka Ugovora o nalogu (zastupanju).

 

Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 212. st. 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje ZOO/05) smatrajući da kako je ugovoreno da će troškove tužitelj naplatiti od tuženika u predmetu P-8681/00, odnosno da bi imao pravo na 20 % stvarno naplaćenog duga od tuženika u ovom predmetu, da tada tužitelj nema pravo na nikakvu naknadu. Citiranom odredbom propisano je da vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika, u slučaju otkaza, ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala protekom roka ili otkazom. Kako je otkazom došlo do prestanka Ugovora o zakupu, to nema nikakve dileme da tužitelju ne pripada pravo na 20% paušalne naknade u odnosu na ono što bi tuženik po pravomoćnoj presudi naplatio od dužnika N. M. No, tužitelju pripada pravo na naknadu za izvršene radnje zastupanja tuženika u predmetu P-8681/00 kod Općinskog građanskog suda, i to prema Tarifi, do trenutka otkaza punomoći od strane tužitelja, jer je upravo tuženik taj koji je dužan platiti troškove svog zastupanja od strane odvjetnika. Time što je u ranijem ugovoru bilo navedeno da će te troškove, obračunate u skladu Tarifom, tužitelj naplatiti od dužnika u predmetu P-8681/00, nakon otkaza Ugovora o zastupanju, znači da to tužitelj više ne može naplatiti od N. M., već je u obvezi upravo tuženik. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik u reviziji ukazuje da se drugostupanjski sud nije očitovao na sve žalbene navode, što bi upućivalo na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP. Ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena navedena bitna povreda, budući se drugostupanjski sud očitovao na sve relevantne žalbene navode.

 

Budući nisu osnovani revizijski razlozi, to je valjalo reviziju tuženika glede merituma spora odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Tuženik u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Stoga niti glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa je valjalo i u tom dijelu odbaciti reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.