Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 1149/2020-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1149/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz V., OIB .., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz ZOU Ž. Č. i D. Č. iz Š., protiv tuženika S. masa iza stečajnog dužnika T.-A. d.d. Š., u stečaju, kojeg zastupa stečajni upravitelj stečajne mase B. M. iz Z., OIB .., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj -337/2015-2 od 6. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-488/14 od 16. siječnja 2015., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda u Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj -337/2015-2 od 6. srpnja 2015. i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-488/14 od 16. siječnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije tužitelja odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 4. veljače 2014. o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu i tuženiku nalaže vraćanje tužitelja na poslove koje je obavljao prije donošenja navedene odluke ili na druge odgovarajuće poslove. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovno suđenje nadležnom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizija je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, uz tvrdnje revidenta da je zbog te bitne povrede bezuspješno u žalbi pobijao i prvostupanjsku presudu, s tim da je ista povreda učinjena i u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nižestupanjske presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama (glede socijalnih kriterija koji se primjenjuju u postupku davanja poslovno uvjetovanog otkaza), zbog čega pobijane presude nije moguće ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu uz vraćanje tužitelja na prijašnje radno mjesto ili na odgovarajuće poslove.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu od 1. lipnja 2013. po kojem je obavljao poslove tehnologa u organizacijskoj jedinici „Procesno održavanje“,

 

- da je otkazivanje tužiteljevog ugovora o radu, kao i ostalih 47 radnika tuženika, bilo uvjetovano teškim gospodarskim prilikama zbog kojih je tuženik bio prisiljen provesti reorganizaciju poslovanja i donošenjem novog pravilnika o sistematizaciji poslova, smanjiti broj radnika koji izvršavaju poslove istog radnog mjesta, tako da je umjesto za 8 radnika koji su obavljali poslove tehnologa, po novoj sistematizaciji tuženik imao potrebu za 4 takva radna mjesta, na koja je izvršio preraspodjelu radnika,

 

- da je tužitelj ostao u grupi od 60 radnika koji su bili višak i za čijim radom više nije bilo potrebe, te da je tuženik pokrenuo i proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem o zbrinjavanju viška ranika i potom donio Program zbrinjavanja sa kojim se, u odnosu na 47 radnika, suglasio Hrvatski zavod za zapošljavanje (suglasnost nije dana u odnosu na 13 radnika starijih od 60 godina),

 

- da je tuženik imao u vidu okolnosti da je tužitelj osoba u dobi od 58 godina starosti i s 26 godina radnog staža, da nema djece i drugih uzdržavanih članova obitelji te da kod istog ne postoji profesionalna nesposobnost za rad niti opasnost od nastanka invalidnosti.

 

Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključivši, što je u cijelosti prihvatio i sud drugog stupnja, da su kod tuženika bile ostvarene sve pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz tužitelju jer je racionalizacijom poslovanja iz gospodarskih i organizacijskih razloga, prestala potreba za radom na njegovom radnom mjestu, da je odluka o otkazu donesena sukladno odgovarajućim zakonskim odredbama, kao i da je tuženik pri donošenju iste poštovao zakonske kriterije u odnosu na odabir radnika koje će zadržati na poslu pa i time što je na poslu zadržao Z. U., koji je mlađi i ima manje radnog staža od tužitelja, te da s obzirom na daljnji kriterij socijalno-ekonomskih prilika, tuženik nije povrijedio navedene zakonske.

 

U odnosu na zakonske kriterije u odnosu na odabir radnika koje će zadržati na poslu, prvostupanjski sud, u bitnome, ističe još i to da te zakonske odredbe ne pretpostavljaju niti traže od tuženika da pukom matematičkom računicom usporedbe starosti i godina staža daje poslodavcu obvezu da na radu zadrži radnika koji je nešto stariji i ima nešto više radnog staža od nekog drugog usporednog radnika, stoga ističe da se tuženiku ne može odreći autonomno pravo da između radnika približno istog socijalno-ekonomskog položaja, izabere onog kojeg će zadržati na poslu, a kojemu će otkazati ugovor.

 

Tužitelj je u žalbi, što ponavlja i sada u reviziji, naveo da kod tuženika i nadalje postoji potreba za obavljanjem poslova na kojima je on radio jer je na te poslove raspoređen Z. U., s tim da u odnosu njega, kao i H. Š., koje je tuženik zadržao na poslu, tužitelj ima prednost pa da tuženik osporenim otkazom nije poštivao zakonske kriterije prema kojima se donosi odluka o tome kojeg će od više radnika, koji obavljaju istovrsne poslove, poslodavac zadržati na poslu.

 

Ocjenjujući prije istaknute žalbene navode, u obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud ističe slijedeće:

 

„Naime, tuženik je ovlašten u cilju što boljeg i uspješnijeg organiziranja svog rada i poslovanja uspostaviti novu sistematizaciju radnih mjesta i u skladu s njom izvršiti preraspodjelu radnika na pojedina radna mjesta, naravno poštujući njihovu stručnu spremu, znanje i sposobnosti, te starosnu dob, godine provedene na radu i obveze uzdržavanja koje terete radnika. A kako je zbog navedenih gospodarskih i organizacijskih razloga otpala potreba za radom tužitelja, to je bio ostvaren opravdani razlog za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu (…).“

 

U reviziji se navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge, odnosno objašnjenje zbog čega na poslovima na kojima je radio prije spornog otkaza (održavanje dizalica) nije zadržan tužitelj već je poslodavac zadržao dvojicu mlađih radnika, s manje radnog staža i bez obveza uzdržavanja.

 

Slijedom navedenog, polazeći od sadržaja obrazloženja pobijanih odluka, u  navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila je obveza suda prvog stupnja ispitati i raspraviti izričitu tvrdnju tužitelja da tuženik nije poštivao odredbe članka 106. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - u daljnjem tekstu: ZR) i to na način da u odnosu na točno imenovane radnike koji su ostali na poslu, utvrdi i potom ocijeni - jesu li na radu kod tuženika zadržani radnici u odnosu na koje bi tužitelj imao prednost ostati na poslu. Tek na temelju usporedbe prava konkretnih radnika na ostanak na radu s tužiteljem koji nije zadržan, sud može pravilno ocijeniti jesu li poštovani rečeni minimalni zakonski kriteriji, u protivnom bi odredba članka 106. stavak 3. ZR-a bila „lišena svog korisnog učinka“ i time bi u stvarnosti bila izigrana („zanijekana“).

 

Međutim, o toj bitnoj okolnosti ni pobijana niti prvostupanjska presuda nemaju razloga (a razlozi prvostupanjske presude u odnosu na radnika U. nisu jasni) već se samo na općenit način obrazlaže cilj i svrha zakonskih odredbi o socijalnim kriterijima iz članka 106. stavak 3. ZR-a i potom navodi da je tuženik postupio sukladno zakonu i glede tih kriterija. Zato nije moguće ispitati jesu li radnici na koje u prvostupanjskom i u žalbenom postupku upućuje tužitelj, doista imali prednost ostati na radu u odnosu na tužitelja.

 

Kako je istaknuto, radi se o odlučnoj činjenici za rješenje ovog spora, a budući da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o tome, to valja zaključiti da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koja uvijek postoji ako presuda nema razloga u odlučnim činjenicama.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će, sukladno uputama iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP), ponovno ispitati i raspraviti osnovanost ili neosnovanost tužiteljeve tvrdnje o neprimjenjivanju socijalnih kriterija iz članka 106. stavak 3. ZR-a, te njegovoj (navodnoj) prednosti u odnosu na imenovane radnike, nakon čega će u okviru cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novu, pravilno obrazloženu i zakonitu odluku.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 394. stavak 1. ZPP-a, valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu