Broj: Kž-1138/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Vladimira Vinje i Mirjane Rigljan kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog Đ. Đ. i dr., zbog kaznenih djela teške krađe i dr., iz članka 229. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – u daljnjem tekstu: KZ/11) u vezi s člankom 228. stavak 1. KZ/11 i dr., odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 20. ožujka 2017. broj: K-608/2013, podnijeli 1. okrivljeni Đ. Đ. i 2. okrivljeni B. J., u sjednici vijeća koja je bila održana 9. siječnja 2018.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaćaju se žalbe 1. okrivljenog Đ. Đ. i 2. okrivljenog B. J., ukida se presuda suda prvoga stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Pred Općinskim sudom u Rijeci bio je proveden postupak u kaznenom predmetu protiv okrivljenih Đ. Đ. i B. J. koji su se optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci od 11. rujna 2013. teretili zbog počinjenja više različitih kaznenih djela.

              Na koncu postupka prvostupanjskom je presudom koja je uvodno naznačena taj sud proglasio krivima obojicu okrivljenika na način da su 1. okrivljeni Đ. Đ. i 2. okrivljeni B. J. proglašeni krivima zbog počinjenja jednog (produljenog) kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11 u vezi s člankom 228. stavak 1. istog Zakona, a koje je djelo činjenično i pravno navedeno u točki 1) izreke prvostupanjske presude.

              Osim ovog, 2. okrivljeni B. J. proglašen je krivim još i zbog počinjenja dva kaznena djela pomaganja u teškoj krađi iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11 u vezi s člankom 228. stavak 1. te s člankom 38. istog Zakona, a što je opet u činjeničnom i pravnom smislu detaljno navedeno u točkama 2) i 3) izreke prvostupanjske presude.

              Za ova je kaznena djela sud 1. okrivljenom Đ. Đ. izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, dok je 2. okrivljenom B. J., nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od kaznenih djela opisanih u točkama 2) i 3) izreke prvostupanjske presude (i to u trajanjima od deset mjeseci te šest mjeseci) izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

              I jednom i drugom okrivljeniku je iza toga prvostupanjski sud izrekao uvjetne osude (članak 56. KZ/11) i odredio da se maločas navedene zatvorske kazne neće izvršavati pod uvjetom da 1. okrivljeni Đ. Đ. ne počini novo kazneno djelo u roku od dvije godine, računajući od pravomoćnosti presude, a 2. okrivljeni B. J. u roku od tri godine, računajući opet od pravomoćnosti presude.

              Za slučaj opoziva uvjetne osude prvostupanjskom je presudom 2. okrivljenom B. J. u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja u razdoblju od 30. srpnja 2013. pa do 1. kolovoza 2013. – članak 54. KZ/11.

              Iza toga je sud odlučivao o oduzimanju imovinske koristi, imovinskopravnom zahtjevu oštećenika te o troškovima postupka.

              Najprije je donesena odluka da se od 1. okrivljenog Đ. Đ. kao nepripadna imovinska korist oduzima iznos od ukupno 15.986,00 kuna, a od 2. okrivljenog B. J. iznos od ukupno 23.236,00 kuna.

              Nadalje, prvostupanjski je sud oštećenika iz djela iz točke 3) izreke prvostupanjske presude (C. o. d.d. iz Z. – P. R.) s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu u skladu s odredbom članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZKP/08).

              I na kraju, odlučujući o troškovima provedenog postupka, prvostupanjski je sud svakoga od okrivljenika obvezao da u smislu odredbe članka 148. stavak 1. ZKP/08 plati paušalni iznos od po 1.000,00 kuna.

              Protiv ove presude žalbe su podnijela obojica okrivljenika.

1. okrivljeni Đ. žali se putem svojeg branitelja G. M., odvjetnika iz R. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni te na koncu žalbe predlaže da se prvostupanjska presuda ili preinači ili ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

S druge strane, 2. okrivljeni B. J. žali se putem svojeg branitelja S. V., odvjetnika iz R. U toj se žalbi ne navode određeno zakonske osnove zbog kojih 2. okrivljenik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude, ali se iz navoda i razloga te žalbe zaključuje da je ona podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U toj je žalbi predloženo da se prvostupanjska presuda preinači i 2. okrivljenika oslobodi optužbe za djela za koja se tereti ili, podredno, da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

              I na jednu i na drugu žalbu svoj je odgovor podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci. U svakom od ta dva odgovora argumentirano se opovrgavaju žalbeni navodi jednog i drugog okrivljenika te se u oba slučaja predlaže da se podnesene žalbe odbiju kao neosnovane.

              Prije održavanja sjednice vijeća ovog suda drugog stupnja na kojoj je odlučivano o žalbama protiv prvostupanjske presude, ovaj je sud spis predmeta dostavio Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, kako to nalaže odredba članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – u daljnjem tekstu: ZKP/08).

              U žalbi 1. okrivljenog Đ. bio je stavljen zahtjev da se njega i njegovog branitelja pozove na sjednicu vijeća ovog suda drugog stupnja na kojoj će o žalbi biti odlučivano. Tako je bilo postupljeno, ali se na sjednicu vijeća, unatoč uredno primljenim pozivima, nisu odazvali niti 1. okrivljenik, niti njegov branitelj, a niti zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, tako da je sjednica vijeća bila održana bez nazočnosti stranaka.

              Žalbe su osnovane.

              Za ovaj su sud drugoga stupnja potpuno prihvatljivi žalbeni navodi i jednog i drugog okrivljenika prema kojima se presuda u oba slučaja pretežito temelji na dokazu čija je vrijednost s aspekta vjerodostojnosti, ali i u formalno-pravnom smislu, krajnje upitna.

              Prvostupanjski sud, naime, prema razlozima osporene presude, ne vjeruje okrivljenicima kad tvrde da su pred djelatnicima policije i jedan i drugi tvrdili jedno (tj. priznali počinjenje onoga za što su se sumnjičili), a na raspravi opet drugo (tj. povukli priznanja), ovo iz razloga što su, po njihovim tvrdnjama, na policiji obmanuti.

              I jedan i drugi okrivljenik, današnji žalitelji, u žalbama tvrde da je prvostupanjski sud neopravdano odbio prihvatiti razloge njihovih izmjena iskaza, iako su oni, po navodima obje žalbe, za te izmjene iznosili opravdane razloge.

              Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da sud prvoga stupnja konfrontira (kasnije) poricanje djela od strane 1. okrivljenog Đ. sa iskazom svjedoka G. S., policijskog djelatnika koji je pred sudom u iskazu potvrdio regularnost ispitivanja današnjeg 1. okrivljenika u policiji. Uz to sud tvrdi da je objektivnost i vjerodostojnost iskaza ovog potonjeg svjedoka još i potkrijepljena "….zapisnikom o prvom ispitivanju osumnjičenika s DVD snimkom prvog ispitivanja…." (str. 9 presude).

              Zaključno, sud prvoga stupnja svoje utvrđenje da je 1. okrivljeni Đ. počinio djelo za koje se tereti temelji na – kasnije povučenim – iskazima njega samoga te 2. okrivljenog Janjića, a koji su iskazi bili iznijeti pred djelatnicima policije.

              Time se, dakle, tvrdi u prvostupanjskoj presudi kako su obrane jednog i drugog pred redarstvenim vlastima siguran dokaz o njihovoj kriminalnoj djelatnosti, sve ovo neovisno o činjenici da su i jedan i drugi na raspravi svoje obrane radikalno izmijenili, povukavši u cijelosti ranija priznanja djela.

              Isto se tako poricanje djela od strane 1. okrivljenog Đ. konfrontira i sa negativno ocijenjenim svjedočkim iskazima M. P., V. L. i S. Z. U tim se iskazima u bitnom potvrđuje linija obrane 1. okrivljenika, no na to sud iznosi svoju ocjenu da se tu radi o "….dogovorenom alibiju te nevjerodostojnim i naučenim iskazima…." (također na str. 9 prvostupanjske presude).

              Kako je obrazloženje obojice okrivljenika kad se radi o izmjeni njihovih iskaza identično (obmana od strane djelatnika policije u pogledu njihovog puštanja na slobodu), to i stajalište ovog suda drugog stupnja zbog čega ne prihvaća ocjenu izloženu u osporenoj presudi glede neprihvaćanja tih razloga, vrijedi jednako za oba žalitelja.

              Nema nikakve sumnje da svaki okrivljenik, a posebice uhićenik, ima svoje vlastite interese u pogledu mogućeg tijeka kaznenog postupka, pa onda on, u skladu s tim interesima, odlučuje o tome hoće li, što će i kako će iznositi pred djelatnicima policije. Isto tako, po prirodi stvari, ova će odluka dobrim dijelom ovisiti od očekivanja te osobe u pogledu daljnjeg tijeka postupka, naročito u slučajevima lišenja slobode.

              Ako se uzme da je po Zakonu izrijekom zabranjeno koristiti metode i sredstva poput obmane, sile, prijetnje i dr., (članak 276. stavak 5. ZKP/08) kako bi se ishodilo priznanje ispitivane osobe, jasno je da se potvrda – ili, obrnuto, opovrgavanje – okrivljenikove tvrdnje da su djelatnici policije na njega djelovali na nedozvoljen način (obmana) i to prije davanja iskaza, neće moći dobiti na način kao što to čini sud prvoga stupnja, naime razgledavanjem video-snimke ispitivanja.

              Ta je snimka sačinjena nakon hipotetskog nedozvoljenog utjecaja policije na ispitanika te su sve, opet hipotetske, nedozvoljene radnje i bile prethodno poduzimane kako bi se dobio upravo onakav iskaz kakav se na snimci vidi. Prema tome, navedena snimka nema utjecaja na konačnu procjenu radi li se o istinitim ili neistinitim tvrdnjama okrivljenika o ovom pitanju.

              Nadalje, ali ne i manje bitno: ispitivanja kakvim su bili podvrgnuti današnji okrivljenici predstavljaju tzv. nekonfrontirane dokaze.

              Oni nisu bili provedeni u skladu s načinom propisanim u odredbama članka 234. odn. 235. ZKP/08, što znači da niti drugi (su)okrivljenik, a niti njegov branitelj, u toj fazi postupanja nisu bili u mogućnosti postavljati pitanja ispitivanoj osobi, a na čijem se iskazu kasnije utemeljuje optužba.

              Na ovo se izrijekom – i s pravom – upozorava u žalbama okrivljenika, naročito u onoj 1. okrivljenog Đ. te se nadalje, isto tako s pravom, ukazuje na to da, opet posebno izraženo u slučaju 1. okrivljenog Đ., nisu predočeni neki drugi relevantni dokazi te teze optužnice u njegovom slučaju.

              Kod toga ovaj sud drugoga stupnja naglašava kako iskaz suokrivljene osobe, načelno gledano, može biti jedinim dokazom za donošenje osuđujuće presude. No, u tom se slučaju svakako mora raditi o kristalno jasnom iskazu, odn. dokazu neupitne kvalitete.

              Ovdje, međutim, nasuprot tome i jedan i drugi žalitelj uporno i kategorički dosljedno poriču ono za što se terete, s tim da sudu nisu bili podastrijeti neki drugi pouzdani dokazi podobni za povezivanje okrivljenika s onim za što se terete, osim iskaza obojice (današnjih) okrivljenika pred djelatnicima policije, a koji su iskazi kasnije na raspravi višekratno, ustrajno bili opovrgavani od strane obojice.

              Zaključno, navodi optužnice, a time i odgovornost okrivljenika za što se njih dvojica terete, imaju biti zasnovani na potpuno sigurnim dokazima, čija vrijednost mora biti sveobuhvatno ocijenjena od strane suda. Posebno se to odnosi na činjenice koje su odlučne odn. relevantne za samo djelo.

U protivnom slučaju, tj. ako se u odnosu na ovo pojavi sumnja, nužno se ima postupiti primjenom zakonskog načela predviđenog u odredbi članka 3. stavak 2. ZKP/08 – in dubio pro reo.

              Zaključno, žalbenim prigovorima jednog i drugog okrivljenika bitna utvrđenja prvostupanjskog suda dovedena su u ozbiljnu sumnju. Posebice se to odnosi na pravilnost zaključka o tome da su radnje koje su i jednom i drugom okrivljeniku stavljene na teret bile dokazane, pa je zbog toga trebalo presudu suda prvoga stupnja ukinuti i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje i odluku.

              U ponovljenom će postupku sud prvoga stupnja prije svega otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom te će na raspravi ponovno izvesti sve neophodne dokaze i ocijeniti ih na način na koji je ukazano od strane ovog suda drugog stupnja te će nakon toga donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku koju je dužan u svim njezinim sastavnim dijelovima valjano i obrazložiti.

U Zagrebu 9. siječnja 2018.