- 1 -              Revd 224/2020-2

Broj: Revd 224/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja A. C. I. C. d.d., OIB: …, O., kojeg zastupa punomoćnik, odvjetnik M. D. u Odvjetničkom društvu D. i partneri d.o.o. Z., protiv I-tuženika L. U. P., kojeg zastupa punomoćnica M. Ž., odvjetnica u P. i II-tuženika I. P., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1811/2016-17 od 2. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-33/2015-94 od 22. srpnja 2016., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e:

I.              Prijedlog svih tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1811/2016-17 od 2. rujna 2019. se odbacuje.

II.              Zahtjev I-tuženika L. U. P. za naknadu troškova odgovora na prijedlog se odbija.

Obrazloženje

Tužitelj A. C. I. C. d.d. je podneskom od 28. listopada 2019. da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1811/2016-17 od 2. rujna 2019. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

Prvotuženik L. U. P. je odgovorio na prijedlog i predložio odbaciti prijedlog kao nedopušten.

Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten u odnosu na sva naznačena pravna pitanja.

Tužitelj je predložio dopuštenje revizije radi tri postupovnopravna pitanja koja su određeno naznačena uz navođenje odredaba zakona na koja se odnose, te koja su važna za rješenje ovog spora, ali u odnosu na ta pitanja nisu izneseni razlozi važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

Tužitelj je predložio dopuštenje revizije i radi tri materijalnopravna pitanja koja su određeno naznačena uz navođenje odredaba zakona na koja se odnose, te koja su važna za rješenje ovog spora.

Međutim, u odnosu na pitanje „Da li se relevantnim trenutkom za stjecanje bez osnove u slučaju koristi nastalih ulaganjem u pomorsko dobro smatra trenutak kada je ulaganje izvršeno ili trenutak kada je investitor izgubio posjed nad nekretninom, odnosno kada je druga strana stekla posjed nekretnine i eventualne koristi od posjeda istih“ nisu izneseni razlozi važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

Nadalje, materijalno pitanje koje glasi „Da li je pasivno legitimirana osoba radi stjecanja bez osnove za ulaganja učinjena na nekretninama koje predstavljaju pomorsko dobro uvijek i isključivo Republika Hrvatska ili pasivno legitimirana može biti bilo koja osoba koja ima pravo upravljanja takvim pomorskim dobrom, odnosno koja ostvaruje koristi od ulaganja izvršenih u pomorsko dobro?“ nije važno za rješenje ovog spora, jer je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što tužitelj nije dokazao vrstu i obim ulaganja, a s tim u vezi visinu novčanog tužbenog zahtjeva za naknadu po osnovi ulaganja. U obrazloženju presude je navedeno da nije bilo moguće utvrditi početno stanje pomorskog dobra prije ulaganja, kao ni količinu i vrijednost ugrađenih materijala i vrijednost radova, uz ostalo i zbog toga što to nije bilo moguće utvrditi prema stanju na terenu, a izgradnja infrastrukture je izvršena bez građevinskih i drugih dozvola nadležnih tijela na temelju kojih bi se eventualno moglo utvrditi početno stanje nekretnine te na terenu provjeriti vrsta i obim ulaganja prema parametrima iz projektne dokumentacije.

Podredno se napominje da pitanje nije važno niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer se pobijana presuda ne temelji na shvaćanju različitom u odnosu na shvaćanje u odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-73/09 od 2. ožujka 2020. koje glasi: „Suprotno tome ovaj sud smatra da se pojam imovine u smislu čl. 210. ZOO-a treba tumačiti u svjetlu obveznog prava i da se pod imovinom ne smatra samo pravo vlasništva i druga stvarna prava već i svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe.“

Naime, obrazloženje pobijane presude upravo polazi od toga da pojam imovine u smislu čl. 210. ZOO-treba tumačiti i u svjetlu obveznog prava i da se pod imovinom ne smatra samo pravo vlasništva i druga stvarna prava, odnosno da se pod pojmom imovine smatra i pravo po osnovi ulaganja u pomorsko dobro.

Pitanje koje glasi „Da li se osobom koja ostvaruje koristi od pomorskog dobra smatra osoba koja ostvaruje koncesijsku naknadu?“, a kojim tužitelj pita tko je pasivno legitimiran u sporu radi naknade po osnovi izvršenih ulaganja u pomorsko dobro nije važno za rješenje ovog spora, jer je tužbeni zahtjev odbijen prvenstveno zato što tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

Pitanje nije važno i zbog toga što rješenje ovog spora ne ovisi o odgovoru na naznačeno pitanje. Predmetni spor se vodi radi isplate novčane naknade za ulaganja izvršena u pomorsko dobro, pa je za spor odlučno čija se imovina povećala izvršenim ulaganjima i na koji način ulagači mogu ostvariti novčanu protuvrijednost izvršenih ulaganja. Za rješenje spora nije odlučno tko ostvaruje gospodarske koristi od pomorskog dobra.

Nadalje, pitanje nije važno ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer su presude drugostupanjskih sudova na koje je ukazano u prijedlogu ukidne presude, a u konačnici u pravomoćnim presudama Županijskog suda u Puli-Pola nema suprotne prakse tog suda o pravnom pitanju pasivne legitimacije u sporu radi isplate novčane naknade za izvršena ulaganja u pomorsko dobro (Županijski sud Pula-Pola broj Gž-1811/2o16 od 2. rujna 2019.).

Slijedom navedenih razloga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog i riješiti kao u izreci.

Zahtjev I-tuženika za naknadu troškova odgovora n prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni za rješenje o prijedlogu (čl. 164. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 8. prosinca 2020.