- 1 -              Revt 240/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 240/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. B. H. d.d. Z., sada O. d.d., OIB: …, kao pravni slijednik D. B. d.d. D., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., protiv I-tuženika H. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z. i drugotuženika Stečajne mase iza stečajnog dužnika E. d.o.o u stečaju, OIB: …, Z., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, odlučujući o reviziji I-tuženika H. d.d. Z. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3820/06-3 od 4. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2715/2005 od 22. veljače 2006., u sjednici dana 8. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3820/06-3 od 4. veljače 2009. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-2715/2005 od 22. veljače 2006. sudio je:

 

„I. Utvrđuje se da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine zaključen između prvotuženika kao vjerovnika i drugotuženika kao fiducijarnog dužnika dana 30. prosinca 1998. g., potvrđen od strane javnog bilježnika Ž. M. iz Z. dana 30. prosinca 1998. i Sporazum o stjecanju punopravnog vlasništva na nekretninama fiducijarnog dužnika zaključen između prvotuženika kao vjerovnika i drugotuženika kao fiducijarnog dužnika dana 22. veljače 1999. g, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ž. M. iz Z. od 22. veljače 1999.g.

 

II. Nalaže se prvotuženiku da vrati u stečajnu masu nekretnine upisane u ZK. ul. 6348 k.o. P., koje se sastoje iz zemlj. čest. 8166/1 pašnjak R. sa 293640 m2, nekretnine upisane u ZK ul. 6349 k.o., koje se sastoje iz čest. zem. 8166/8, pašnjak R. sa 15.000,00 m2, i šuma R. sa 196443 m2 i nekretnine upisane u ZK ul. 6350 k.o. P., koje se sastoje iz zemlj. čest. 8389/828 šuma R. sa 208.213 m2, i određuje se brisanje prava vlasništva tih nekretnina s imena prvotuženika, u roku od osam dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da sud naloži prvotuženiku da mu izda ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva …, a ukoliko tako ne postupi tu ispravu zamijenit će ova presuda.“

 

Tuženicima je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.200.110,00 kuna (točka III. izreke).

 

Tako je suđeno u sporu radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika.

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-3820/06-3 od 4. veljače 2009. odbio žalbu I-tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude I-tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH ukine presudu Visokog trgovačkog suda RH i predmet vrati nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) ZPP samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja prema toj odredbi postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Prema tvrdnji revidenta bitna povreda je učinjena time što iz obrazloženja presude nije jasno jesu li ispunjeni opći uvjeti za pobijanje pravnih radnji iz čl. 127. i 129. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 44/96, dalje: SZ), odnosno da nije jasno zašto sud drži da se radi o pravnoj radnji inkongruentnog namirenja kojom se oštećuju vjerovnici. Po shvaćanju tuženika pobijanom radnjom kojom je preneseno pravo vlasništva nekretnine u odnosu na koju je tužitelj imao založno pravo ispunjena je obveza prema vjerovniku O. H., a tom radnjom ostali vjerovnici nisu došli u nepovoljniji položaj, jer bi se tražbina založnog vjerovnika (banke) ionako namirila iz te nekretnine.

 

Iz obrazloženja revizijskog razloga slijedi da je I-tuženik sadržajno osporio pravno shvaćanje u pobijanoj presudi glede primjene navedenih odredaba SZ, i iznio svoje viđenje činjenica odlučnih za rješenje spora. Međutim, u obrazloženju prvostupanjske presude su opširno iznesena utvrđenja o svim odlučnim činjenicama koja je prihvatio i drugostupanjski sud, a u pobijanoj presudi je jasno izneseno i pravno shvaćanje glede primjene odredaba čl. 127. i 129. SZ.

 

Posebno se napominje da pogrešan pravni pristup sam po sebi, ako bi i postojao, ne znači ujedno i postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnom pravnom pristupu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika E. d.d.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 127. i 129. SZ.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

-da je dana 30. prosinca 1998. između I-tuženika i II-tuženika sklopljen Sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretninama između prvotuženika kao vjerovnika i drugotuženika kao fiducijarnog dužnika, potvrđen od strane javnog bilježnika Ž. M. iz Z. dana 30. prosinca 1998. radi osiguranja novčane tražbine prvotuženika prema više pravnih osoba i to prema II-tuženiku E. d.o.o. (12.914.035,40 DEM), društvu S. d.o.o. M., društvu E. transporti d.o.o. Z. i društvu K. d.o.o. Z., s ukupnim iznosom tražbina navedenih vjerovnika u iznosu od 24.640.317,22 DEM, s tim da prema tom ugovoru vrijednost nekretnina iznosi 26.391.952,00 DEM,

 

-da je dana 22. veljače 1999. između istih stranaka sklopljen Sporazum o stjecanju punopravnog vlasništva fiducijarnog vjerovnika na nekretninama fiducijarnog dužnika, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ž. M. iz Z. od 22. veljače 1999.,

 

-da je Općinski sud u Pagu na prijedlog I-tuženika upisao u zemljišne knjige prijenos prava vlasništva rješenjem broj Z-131/99 od 26. veljače 1999., a rješenjem br. Z-132/99 odredio je brisanje zabilježbe o tome da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja tražbine, te je I-tuženik postao punopravni vlasnik predmetnih nekretnina,

 

-da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad II-tuženikom podnesen sudu dana 14. travnja 1999., a rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-90/99.od 3. travnja 2000. je otvoren stečajni postupak.

 

U postupku je utvrđeno:

 

-da je upravo tužitelj predložio otvaranje stečajnog postupka nad II-tuženikom i u tom postupku prijavio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj na ispitnom ročištu dana 18, ožujka 2004.,

 

-da je na dan sklapanja sporazuma o zasnivanju založnog prava ukupna tražbina I-tuženika prema II-tuženiku (glavna tražbina, kamate, troškovi) iznosila 12.914.035,40 DEM,

 

-da je u vrijeme poduzimanja radnji II-tuženik bi o nesposoban za plaćanje.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev jer su ocijenili da su ispunjene pretpostavke za pobijanje navedenih pravnih radnji stečajnog dužnika E. d.o.o. po pravilima za pobijanje pravnih radnji inkongruentnog namirenja vjerovnika po čl. 127. i 129. SZ.

 

Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova fiducijarnim prijenosom prava vlasništva u svrhu osiguranja namirenja tražbine očito je bila volja stranaka Sporazuma pogodovati prvotuženika u namirenju njegove tražbine u odnosu na druge vjerovnike i oštetiti te vjerovnike u ostvarenju načela ravnomjernog namirenja. Prvotuženik je svoju tražbinu namirio prije ostalih vjerovnika, pa je samim time pogodovan i poremećen je ravnomjerni red namirenja.

 

U odnosu na žalbene navode da su istekli rokovi u kojima je tužitelj mogao pobijati pravnu radnju drugostupanjski sud je odgovorio da je pravna radnja poduzeta tek podnošenjem zahtijeva za uknjižbu fiducijarnog prava vlasništva. Taj datum je mjerodavan za nastupanje pravnih posljedica poduzete pravne radnje, jer se prema odredbi čl. 119. u svezi s čI. 34. st. 4. i st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01) vlasništvo na nekretninama stječe upisom u zemljišne knjige.

 

Prema shvaćanu ovoga suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nisu pogrešno primijenjene odredbe čl. 127. i 129. SZ zbog razloga navedenih u reviziji.

 

U rješenju spora su, s obzirom na vrijeme poduzimanja pravnih radnji i činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, mjerodavne odredbe SZ koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja pravnih radnji koje su predmetom pobijanja u ovom parničnom postupku, dakle odredbe čl. 127. i 129. Stečajnog zakona (Narodne novine broj 44/96, dalje: SZ).

 

Prema odredbi čl. 127. st. 1. SZ pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama SZ.

 

S obzirom na to da je odredbama SZ uređen različiti režim pobijanja pravnih radnji ovisno o tome radi li se o radnjama kongruentnog ili inkongruerntnog namirenja, a I-tuženik je tijekom postupka i u reviziji tvrdio da se radi o radnji kongruentnog namirenja, ovaj sud je prvenstveno ocijenio karakter pobijane radnje te je našao pravilnim shvaćanje iz pobijane presude da se radi o pravnoj radnji inkongruentnog namirenja.

 

Naime, prema odredbi čl. 128. st. 1. SZ pravna radnja kongruentnog namirenja je ona radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje na način i u vrijeme u skladu sa sadržajem njegova prava.

 

S druge strane, prema odredbi čl. 129. st. 1. SZ pravna radnja inkongruentnog namirenja je ona pravna radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje, koje on nije imao pravo zahtijevati ili nije imao pravo zahtijevati na taj način ili u to vrijeme.

 

Pravna radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje, koje on nije imao pravo zahtijevati ili nije imao pravo zahtijevati na taj način ili u to vrijeme, može se pobijati (…) ako je poduzeta tijekom trećega ili drugoga mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, a dužnik je u to vrijeme bio nesposoban za plaćanje (st. 1. toč. 2.). Smatrat će se da je vjerovnik znao da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao za okolnosti na temelju kojih se nužno moralo zaključiti da se njome vjerovnici oštećuju (st. 2.).

 

Pretpostavke za pobijanje moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmet ovog spora je pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika poduzete u više „koraka“ i to sklapanjem sporazuma navedenih u presudi i konačno podnošenjem zahtjeva za upis stjecanja punopravnog vlasništva fiducijarnog vjerovnika na nekretninama fiducijarnog dužnika. Upisom u zemljišne knjige je u konačnici stečajnom vjerovniku omogućeno namirenje stjecanjem punopravnog vlasništva na nekretninama. Stečajni dužnik (II-tuženik) je time omogućio I-tuženiku namirenje duga po osnovi kredita na način koji taj vjerovnik nije imao prije poduzimanja navedenih radnji (inkongruentno namirenje).

 

Time što je tražbina I-tuženika prema II-tuženiku eventualno i bila osigurana hipotekama na nekretninama opisanim u presudi, u tom slučaju je I-tuženik imao pravo odvojenog namirenja svoje novčane tražbine iz založenih nekretnina, ali bez stjecanja prava vlasništva na nekretninama. Pravo odvojenog namirenja mu ostaje i nakon pobijanja predmetne pravne radnje.

 

Posebno valja naglasit da je u ovom slučaju ugovoreno osiguranje, a potom i namirenje stjecanjem punopravnog vlasništva na nekretninama stečajnog dužnika radi osiguranja tražbine raznih vjerovnika u ukupnom iznosu od 24.640.317,22 DEM, od čega osigurana tražbina I-tuženika prema stečajnom dužniku iznosi „svega“ 12.914.035,40 DEM, dok je u preostalom dijelu riječ o tražbinama trećih osoba (S. d.o.o. M., E. d.o.o. Z. i K. d.o.o. Z.), a Sporazumom je utvrđeno da vrijednost nekretnina iznosi 26.391.952,00 DEM.

 

Riječ je dakle o pravnoj radnji kojom je I-tuženiku omogućeno osiguranje, a potom i namirenje tražbine, koje on nije imao pravo zahtijevati prije poduzimanja te radnje, stjecanjem punopravnog vlasništva na nekretnini barem dvostruko veće vrijednosti od njegove tražbine (inkongruentno namirenje).

 

Poduzimanjem navedenih pravnih radnji poduzetih prije otvaranja stečajnoga postupka I-tuženik je stavljen u povoljniji položaj (pogodovanjem vjerovnika), pa tu radnju mogu pobijati stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama SZ.

 

Tužitelj je, suprotno revizijskim navodima, aktivno legitimiran pobijati predmetne radnje jer spada u kategoriju stečajnih vjerovnika u smislu odredbe čl. 70. st. 1. SZ, prema kojoj je stečajni vjerovnik osobni vjerovnik koji je u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka imao novčanu tražbinu prema stečajnom dužniku. Upravo je tužitelj i podnio prijedlog za pokretanje stečajnog postupka, prijavio je potom u stečaju tražbinu kao stečajni vjerovnik, a tražbina mu je u stečaju priznata.

 

Neosnovano je i revizijski navod da je pravna radnja poduzeta u vrijeme koje ne ulazi u posljednja tri mjeseca prije otvaranja stečajnog postupka, pa da nema mjesta pobijanju po čl. 129. st. 1. toč. 2. SZ.

 

Naime, pravna radnja stečajnog dužnika je poduzeta u nekoliko koraka radi osiguranja, a potom i namirenja tražbine I-tuženika, a posljednja radnja u nizu, na temelju koje je I-tuženik i namiren upisom punopravnog prava vlasništva u zemljišne knjige, je učinjena podnošenjem zahtjeva za upis, na temelju kojeg je Općinski sud u Pagu upisao u zemljišne knjige prijenos prava vlasništva rješenjem broj Z-131/99 od 26. veljače 1999.

 

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad II-tuženikom je podnesen sudu dana 14. travnja 1999., dakle riječ je o radnji koju je, s obzirom na vrijeme poduzimanja, dopušteno pobijati po čl. 129. st. 1. toč. 2. SZ.

 

S obzirom na iznesene razloge, te imajući na umu utvrđenje da je poduzetom radnjom pogodovan I-tuženik u odnosu na ostale stečajne vjerovnike, a poremećen je i redoslijed namirenja, kao i da je radnja poduzeta u roku iz čl. 129. st. 1. toč. 2. SZ, u vrijeme kad je stečajni dužnik bio nesposoban za plaćanje, slijedi da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 127. i 129. SZ.

 

Stoga je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nisu počinjene povrede odredaba postupka na koje je ukazano revizijom, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.