- 1 -              Rev-x 348/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 348/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. J. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-992/15-2 od 16. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5833/11-47 od 31. listopada 2014., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-2075/2003 od 11. veljače 2003. kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 228.355,20 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je pobliže naznačeno u tom dijelu izreke (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka II. izreke), te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 16.250,00 kn sa zateznim kamatama od 31. listopada 2014. do isplate (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tužitelj upire da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) jer su u obrazloženju drugostupanjske odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 228.355,20 kn sa zateznim kamatama i to po osnovi korištenja tuđe stvari.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik jedan od ovlaštenika na povrat poslovnog prostora u Z. na adresi V. 77,

 

- da je djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Z. od 31. svibnja 2011. koje je pravomoćno 6. prosinca 2004. (list 44-47) tuženiku kao jednom od ovlaštenika povrata imovine vraćena u vlasništvo imovina koja se odnosi na uličnu zgrade i tri dvorišne zgrade u prvom dvorištu (istočna, sjeverna i zapadna) s kojim s neodvojivo povezani suvlasnički dijelovi cijele nekretnine označene sa kčbr. 2504/1 upisane u zk. ul. 2556 k.o. Grad Z. i to:

 

a) poslovni prostor u uličnoj zgradi (lijevo od ulaza u vežu - C. bar) površine 77,66 m2 i skladište površine 13,26 m2,

 

b) podrum (skladišni prostor) u uličnoj zgradi ukupne površine 203,23 m2,

 

c) dvorišna zgrada (zapadna - stolarija) ukupne površine 145,88 m2,

 

d) prizemlje dvorišnih zgrada (sjeverna i istočna) - prodavaonica dijelova površine 101,71 m2 i poslovna prostorija površine 111,32 m2, sveukupne površine 213,03 m2,

 

e) podrum dvorišne zgrade (sjeverni) površine 86,71 m2 i podrum dvorišne zgrade (istočne) površine 106,08 m2,

 

- da iz potvrde od 2. ožujka 2000. (list 56.) proizlazi da je tuženik 1. siječnja 2000. preuzeo od ACM P. d.o.o. podrumske prostorije (kotlovnica za centralo grijanje, podrum ispod prodavaonice i „sklonište“), ukupne veličine 198 m na lokaciji Z., V. 77,

 

- da je kč. br. 2504/1 najamna stambena zgrada i dvije zgrade (lijeva i desna) - prvo dvorište u V. 77 u zk. ul. 2556 k.. Grad Z., uknjižena kao društveno vlasništvo.

 

Prvostupanjski sud na temelju ovih utvrđenja ocjenjuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora jer takvo pravo vlasništva (u korist tužitelja) nikada nije bilo upisano u zemljišnim knjigama. Osim toga, istodobno zaključuje da tužitelj ničim nije dokazao niti visinu tužbenog zahtjeva. Stoga primjenom odredbe iz članka 431. stavak 3. ZPP-a, ukida platni nalog iz uvodno naznačenog rješenja o ovrsi.

 

Drugostupanjski sud pak ističe da za odluku o tužbenom zahtjevu nije od utjecaja činjenica da vlasništvo tužitelja nije bilo upisano u zemljišne knjige jer je odredbom članka 67. u svezi sa člankom 87. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99 i 80/02), propisano da sve pokretne i nepokretne stvari kojima upravlja Grad Zagreb čine njegovu imovinu, a isto je propisano i člankom 33. Zakona o Gradu Zagrebu („Narodne novine“, broj 76/93, 69/95, 14/97 i 36/98), iz čega zaključuje - da bi tužitelj bio aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe u smislu odredbe članka 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) jer se sporna tražbina odnosi na razdoblje važenja tog Zakona (2000. i 2001.).

 

Međutim, neovisno o tome, sud drugog stupnja tužbeni zahtjev jednako ocjenjuje neosnovanim. Ovo iz razloga što, kao i sud prvog stupnja, zaključuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao na koju se točno površinu odnosi obračunata naknada naznačena u izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (zakupnine), s tim da nije bilo moguće utvrditi niti samu visinu tužbenog zahtjeva, kao niti da li bi tuženik, posjedovanjem prostora koji mu je vraćen, ostvario bilo kakvu novčanu korist i u kojem iznosu.

 

Utvrđujući da zbog toga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz osnove upotrebljavanja tuđe stvari u svoju korist, iz članka 219. ZOO-a, nižestupanjski sudovi ukidaju platni nalog.

 

Prema odredbama članka 219. ZOO-a, kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

Revizijski sud bez daljnjega prihvaća razloge koje je u obrazloženju pobijane odluke istaknuo drugostupanjski sud jer je pravilno ispitao i razmotrio, te odgovorio na sva bitna činjenična i pravna pitanja ovog spora.

 

S obzirom da se određeni revizijski navodi svode samo na tvrdnju da već iz same dokumentacije u spisu (što je protivno utvrđenjima nižestupanjskih sudova) proizlazi za koju je površinu obračunata naknada, dakle, na prigovor činjenične naravi zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (članak 385. ZPP), to takvim navodima tužitelj niti ne može dovesti u pitanje materijalnopravnu pravilnost pobijane presude.

 

Osim toga, u odnosu na primjenu materijalnog prava, za istaknuti je da revident samo uvodno navodi da reviziju, između ostalog, podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, budući da takva revizija ne sadrži određene razloge glede primjene materijalnog prava u smislu članka 385. ZPP-a, to je uslijed nedostataka u sadržaju, revizijski sud u tom smislu nije ni mogao ispitivati.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.