- 1 -              Rev-x 1172/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1172/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. a.d. u stečaju, po stečajnom upravitelju Agenciji za osiguranje depozita, B., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i p. d.o.o. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-526/13-2 od 21. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9197/03-49 od 27. rujna 2012, u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Djelomično se odbija revizija tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-526/13-2 od 21. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9197/03-49 od 27. rujna 2012. u dijelu pod toč. I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.000.000,00 kn.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Djelomično se odbacuje revizija tužitelja kao nedopuštena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-526/13-2 od 21. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9197/03-49 od 27. rujna 2012. u toč. II. izreke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade protuvrijednosti nekretnina (pobliže opisanih u toč. I. izreke) u iznosu od 2.000.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1992. do isplate, kao i za naknadu parničnog troška, dok je pod toč. II. izreke tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 131.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14- Odluka USRH, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

U odnosu na dio revizije koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu revizija nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka revizija nije dopuštena.

 

U odnosu na glavni zahtjev:

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Istaknute bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP (u svezi s čl. 2., 3., 5., 7., 10., 219. i 220. ZPP) u reviziji nisu pobliže obrazložene, zbog čega ih ovaj sud nije ni uzeo u razmatranje (čl. 386. st. 2. ZPP).

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja (pa i na temelju kojih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica je ocijenjeno postojanje osnove  zahtjeva tužitelja) - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Navodima - kojima kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi postupovnih odredaba ZPP dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o činjenicama odlučnim za odluku o tužbenom zahtjevu, sve uz izraz shvaćanja da sudovi nisu imali razloga na temelju provedenih dokaza i uz njihovu pravilnu ocjenu odbiti tužbeni zahtjev, revident u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju i ističe prigovore provedenoj ocjeni dokaza te iznosi svoje (i to uopćene) stavove o toj ocijeni - kojima nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

 

Tužitelj pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog za provođenje i drugih dokaza, a da je time što je isti odbio učinio bitnu postupovnu povredu.

 

Smatra tužitelj da je sud time što nije prihvatio prijedlog tužitelja za provedbu predloženih dokaza nezakonitim postupanjem uskratio stranci mogućnost raspravljanja, čime je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

Međutim, tužitelju je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženice, odnosno time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i što je time nezadovoljan ne može s osnovom temeljiti stav o povredi učinjenoj po sudu.

 

Treba kod toga cijeniti i da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa da postupanjem prema tim ovlastima i time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njegov zahtjev - već (da) je morao istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade protuvrijednosti nekretnine upisane u zk.ul. 624 k.o. O. u visini od 2.000.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1992., pozivom na odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije potpisanog 29. lipnja 2001. u B.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev imajući na umu odredbe čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 20/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), odredbe Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 52/91 i 5/92 - dalje: Uredba/91), čl. 3. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 40/92 - dalje: Uredba/92) i odredbe Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije (čl. 2. st. 1. podstavak (a) tog aneksa).

 

Pritom su nižestupanjski sudovi zaključili da su odredbama Ugovora o pitanjima sukcesije samo određena načela za rješavanje odnosa između država proizašlih iz bivše države SFRJ, zbog čega nema mogućnosti izravne primjene Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije već je potrebno sklopiti dodatne ugovore kojima će se konačno riješiti uzajamna prava i obveze između država potpisnica tog Ugovora, dok se zbog pretvaranja prava korištenja u pravo vlasništva tuženice na predmetnoj nekretnini ne može tužitelj sa uspjehom pozivati na odredu čl. 362. st. 1. ZVDSP budući da je pravo korištenja prestalo prije 1. siječnja 1997. kada je navedeni zakon stupio na snagu. Također sudovi zaključuju da nema pravne osnove za zahtjevom za naknadu štete, jer tužitelj nije dokazao opće pretpostavke odgovornosti za štetu.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju kako je Ugovor o pitanjima sukcesije kao međunarodni ugovor po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava i zakona Republike Hrvatske i kao takav da se izravno ima primijeniti bez potrebe sklapanja dodatnih ugovora s državama sljednicama bivše SFRJ, kao i da je taj ugovor derogirao sve dotadašnje zakonske uredbe, odnosno zakonske propise.

 

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi su odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Prije svega, a u odnosu na navedeni revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava, nužno je reći da je ovaj sud o navedenim pravnim pitanjima već izrazio svoje pravno shvaćanje, kao npr. u odluci Rev-1292/12-2 od 11. ožujka 2015., a identično takvo stajalište zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-5808/2013 od 20. lipnja 2017; U-I-1777/2003 od 17. ožujka 2009.), kao i Europski sud za ljudska prava (Zahtjev br. 73035/14 - Mladost Turist A.D. protiv RH).

 

Kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi Aneksom G Ugovora o pitanjima sukcesije samo su ugovorena temeljna - okvirna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju zaštite stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.).

 

To upravo i proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa ugovora kojom je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

 

Zato navedena odredba čl. 4. Aneksa Ugovora o pitanjima sukcesije ne daje pravo tužitelju potraživati od tuženice novčanu protuvrijednost predmetne nekretnine.

 

Zakonom o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" - broj 2/04) u čl. 7. je propisano da taj ugovor, zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa G tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država sljednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih tim Ugovorom. Dakle, izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa G Ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država sljednica.

 

Prema čl. 2. st. 1. podst. a) Aneksa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

 

Prema odredbi čl. 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Dakle, nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za imovinu ili ne.

 

Uzimajući u obzir sve navedeno, za zaključiti je da se ne radi o povredi Ustava Republike Hrvatske na koje upućuje revident, a niti Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 1. Protokola broj 1. o pravu na mirno uživanje vlasništva, niti o povredi prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. navedene Konvencije.

 

Slijedom rečenog, neosnovani su revizijski navodi kojima se obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka:

 

S obzirom na to da tužitelj reviziju podnosi i protiv odluke o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Su-Iv-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. To zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva.

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima nije dopuštena, pa ju je na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u vezi s odredbom čl. 392. st. 1. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu te odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.