- 1 -              Rev 903/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 903/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. Č., odvjetniku u S., protiv tuženika A. e. d.o.o. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. Ž., odvjetniku u Odvjetničkom društvu D., T., B. & K. d.o.o., Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-526/2019-2 od 5. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-740/2017-23 od 6. rujna 2019., u sjednici održanoj 8. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-526/2019-2 od 5. svibnja 2020. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-740/2017-23 od 6. rujna 2019. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nezakonit i nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 7. srpnja 2015., slijedom čega da radni odnos tužitelju nije prestao i nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na posao, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Polazeći od odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a kod činjenice da je protiv drugostupanjske presude revizija podnesena na temelju odredbe čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa čl. 68. i čl. 76. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara da pobijana presuda nema jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati. Naprotiv drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužitelja odgovorio na sve odlučne žalbene razloge kako one koji se odnose na navodno počinjene povrede odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom tako i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude vrši preocjenu izvedenih dokaza (veći dio revizije sadržajno je prepisan tekst žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude!) sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a. Pritom revidenta treba podsjetiti da prema odredbi čl. 8. ZPP-a, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, što znači da je ocjena dokaza pridržajna za sud, a ne stranke.

 

Predmet spora je dopuštenost otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 7. srpnja 2015., sve pozivom na odredbu čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR), a time i osnovanost zahtjeva za vraćanje tužitelja na rad.

 

Prema toj odredbi poslodavac može otkazat ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Prema odredbi čl. 119. st. 1. ZR prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Odredbom stavka 2. tog članka propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

 

 

Polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu: izvršni direktor, uz obavljanje poslova prokuriste, na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 28. svibnja 2013., a koji ugovor

 

- da je tuženik otkazao tužitelju odlukom o otkazu ugovora o radu od 7. srpnja 2015., a zbog skrivljenog ponašanja radnika, time

 

- da je konkretno postupanje tužitelja: neobavješćivanje sebi nadređenog o činjenici da radovi koji su trebali biti napravljeni na temelju ugovora sa trgovačkim društvom E. o., a plaćeni su, nisu bili izvedeni sukladno ugovoru; odobravanje isplate računa za radove koji nikada nisu napravljeni; sam potpisivao ugovor iako je bio potreban supotpis druge ovlaštene osobe,

 

- da tuženik nije prethodno upozorio tužitelja na povrede ovih obveza iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja, a da je tužitelj u zahtjevu za zaštitu prava podnesenom protiv odluke o otkazu iznio svoju obranu

 

pravilna je ocjena iz pobijane presude da su se u okolnostima konkretnog slučaja ostvarile pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu tužitelju uvjetovanog njegovim skrivljenim ponašanjem sve u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, zbog čega je takav otkaz zakonit i dopušten. Naime suprotno shvaćanju tužitelja, njegovo konkretno postupanje u izvršavanju poslova njegovog radnog mjesta, a kako ono vezano za neinformiranje sebi nadređenog o činjenici neizvršenih, sukladno ugovorenim poslovima od strane trgovačkog društva E. o., a koji su bili plaćeni, tako i odobravanjem isplate računa za poslove koji nikada nisu izvedeni, tj. sklapanjem ugovora u ime tuženika, a bez zahtijevanog supotpisa druge ovlaštene osobe od strane tuženik, doista imaju značaj povrede obveze iz radnog odnosa i kao takvi jesu skrivljeno ponašanje tužitelja, koje je tuženik pravilno ocijenio razlozima za otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

 

Tužitelj je bio dugogodišnji radnik tuženika, zaposlen na odgovornom radnom mjestu i kao takav je znao tj. morao znati da takvo opisano postupanje, a zbog kojeg mu je otkazan ugovor o radu, tuženik kao njegov poslodavac ne može tolerirati. Upravo u takvim okolnostima, pravilna je ocjena da nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelja prethodno pisano upozori na posljedice takvog postupanja u smislu mogućnosti otkazivanja ugovora o radu, baš kao ni pozvati tužitelja na prethodno iznošenje obrane, a prije otkazivanja ugovora o radu, a kada je bilo izvjesno da je otklanjanje konkretnih povreda, a zbog kojih je otkazan ugovor o radu iznošenjem obrane bilo teško dovesti u sumnju.

 

S druge pak strane je tuženik u ovom postupku dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz tužitelju u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR u smislu da je dokazao da je tužitelj prekršio obveze iz radnog odnosa, pa je bespredmetno ustrajanje tužitelja u tvrdnjama da povrede zbog kojih je terećen i otkazan mu ugovor o radu nije počinio, a kada u tom pravcu postoje suprotna utvrđenja suda.

 

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 8. prosinca 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.