1                            Poslovni broj: Gž-1178/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1178/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, po sucu Igoru Rakiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. M. iz Z., … OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., …, OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici iz O. društva H. i …d.o.o., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: … od 23. listopada 2019., 7. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: … od 23. listopada 2019.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom sud prvog stupnja je tuženiku naložio da tužiteljici isplati iznos od 5.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 13. travnja 2018. do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 968,75 kuna sa zateznim kamatama od 23. listopada 2019. do isplate, sve u roku od petnaest dana (toč. I. izreke). Djelomično je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu za iznos od 35.0000,00 kuna, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu preko dosuđenoga, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke).

 

Protiv te presude pravovremene i dopuštene žalbe podnose tužiteljica i tuženik.

 

Tužiteljica žalbu podnosi protiv dijela toč. II. izreke prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 35.000,00 kuna te zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno primjenio odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade. Smatra kako ovako neprimjereno nizak iznos naknade štete nije u skladu niti s postojećom sudskom praksom u sličnim slučajevima. Osporava i odluku o troškovima postupka jer je u cijelosti dokazala osnovu potraživanja, dok je sud prvog stupnja cijenio samo uspjeh s visinom tužbenog zahtjeva. Stoga, predlaže da se u pobijanom dijelu preinači prvostupanjska presuda i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženika obveže da tužiteljici u cijelosti naknadi troškove postupka, uvećane za trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik žalbu podnosi protiv toč. I. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga. U bitnome navodi, kako je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice i postojanje zakonskih pretpostavki za podnošenje tužbe. Smatra kako je trebalo odbiti tužbu iz razloga što je nesporno da je tuženik objavio zatraženi zahtjev za ispravak u cijelosti. Ukazuje kako je sud prvog stupnja propustio uzeti u obzir da utuženi navodi iz predmetnog članka nisu uopće podobni tužiteljici prouzročiti štetu jer iznesene informacije predstavljaju izravno prenošenje predmetnog intervjua, bez ikakvih dodataka i preinaka. Također, navodi kako je sud prvog stupnja krivo utvrdio postojanje pretpostavki za povredu prava osobnosti, odnosno da je pogrešno utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje nakladnika od odgovornosti iz čl. 21. st. 4. toč. 3. Zakona o medijima jer je autor članka imao razloga vjerovati kako su objavljene informacije točne, a niti jedan navod iz spornog članka na koji se tužiteljica poziva nije kreiran od strane autora, već je vjerna reprodukcija izjava koje je dao intervjuirani N. D.. Upućuje i na odredbu čl. 7. st. 2. i 3. Zakona o medijima te na odredbe čl. 27. Zakona o medijima, čl. 38. Ustava Republike Hrvatske te čl. 9. i 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nadalje, navodi kako iz okolnosti predmetnog slučaja jasno proizlazi kako eventualna šteta nije nastala u tolikoj mjeri potrebnoj da bi tužiteljici bila dosuđena pravična novčana naknada, a sud prvog stupnja je propustio utvrditi kako i čime je točno povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice. Ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Osporava i odluku o troškovima postupka te predlaže da se pobijana presuda preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

 

Sa žalbama je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

 

Odgovori na te žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznos od 40.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate, a za koju štetu navodi da joj je prouzročena 20. siječnja 2018. objavom članka na portalu … pod naslovom „… Grozim se vjernika kao što su Ž. M. i sram me i neugodno mi je kada me netko trpa u isti koš s njom“ u kojem su iznesene netočne, neistinite i štetne informacije o tužiteljici i to: „nedavno se Ž. M. obrušila i na vlasnike kućnih ljubimaca, zasmetale su joj fotografije na kojima su članovi obitelji u krevetu sa svojim psima...“, „ona je povela hajku protiv pravih ljubitelja životinja“, „svi koji šire vjeru, pa tako i gđa. M. moraju u tome biti primjer, u suprotnom je riječ o lažnom moralu i običnom prodavanju magle, što će vjernici prije ili kasnije prepoznati“.

 

Sud prvog stupnja je pobijanom presudom samo djelomično prihvatio kao osnovan takav tužbeni zahtjev i to u iznosu od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a takvu odluku sud prvog stupnja donosi na temelju odredbi čl. 21. st. 6. i 7. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13 – u daljnjem tekstu: ZM) u vezi s čl. 1100., 1103. i 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te u granicama razloga navedenih u žalbama, a pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari te je na tako utvrđeno činjenično stanje u pretežitom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, dok se u manjem dijelu prvostupanjska presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava ali je i u tom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Pri tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

 

U ovoj pravnoj stvari između stranaka nije sporno da je 20. siječnja 2018. na portalu www.100posto.hr, čiji je nakladnik tuženik, objavljen članak pod naslovom „…: Grozim se vjernika kao što su Ž. M. i sram me i neugodno mi je kada me netko trpa u isti koš s njom“, odnosno intervju s N. D., predsjednikom U. S. vjere, u kojem se između ostalog navodi: „nedavno se Ž. M. obrušila i na vlasnike kućnih ljubimaca, zasmetale su joj fotografije na kojima su članovi obitelji u krevetu sa svojim psima...“, „ona je povela hajku protiv pravih ljubitelja životinja“, „svi koji šire vjeru, pa tako i gđa. M. moraju u tome biti primjer, u suprotnom je riječ o lažnom moralu i običnom prodavanju magle, što će vjernici prije ili kasnije prepoznati“. Nesporno je i da je povodom zahtjeva tužiteljice na tom portalu objavljen ispravak tog članka.

 

Između parničnih stranaka je sporno je li objavom navedenog članka tužiteljici nastala neimovinska šteta, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete, kao i postoji li u konkretnom slučaju ekskulpacijski razlog zbog kojeg tuženik nije obvezan naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu te visina tužbenog zahtjeva.

 

Prema odredbi čl. 21. st. 6. ZM-a postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužiteljica, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik.

 

Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a u postupku utvrdio kako je u predmetnom članku sadržana informacija „nedavno se Ž. M. obrušila i na vlasnike kućnih ljubimaca, zasmetale su joj fotografije na kojima su članovi obitelji u krevetu sa svojim psima...“, a koja informacija je sadržana u pitanju postavljenom N. D. i ne predstavlja njegov navod, već isključivo navod autorice članka. Utvrđeno je da su navodi N. D. iz predmetnog članka (intervjua): „ona je povela hajku protiv pravih ljubitelja životinja“, „svi koji šire vjeru, pa tako i i gđa. M. moraju u tome biti primjer, u suprotnom je riječ o lažnom moralu i običnom prodavanju magle, što će vjernici prije ili kasnije prepoznati“. Nadalje je utvrđeno da su predmetne informacije objavljene unutar intervjua koji je prije njegove objave autorizirao N. D. te da je točno takav nakon autorizacije objavljen. Također je utvrđeno da tužiteljica nije autorica članka u kojem je kritizirano spavanje vlasnika pasa u krevetu sa svojim ljubimcima, već je autor tako objavljenih stavova A. T..

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to ono iz čl. 21. st. 6. ZM-a kada je utvrdio da tuženik nije uspio dokazati pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti jer su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 21. st. 7. ZM-a. Ocjena je i ovog suda kako objavljena informacija, odnosno navodi „nedavno se Ž. M. obrušila i na vlasnike kućnih ljubimaca, zasmetale su joj fotografije na kojima su članovi obitelji u krevetu sa svojim psima...“ i „ona je povela hajku protiv pravih ljubitelja životinja“ predstavljaju uvredljive i neistinite navode, a pri objavi kojih tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Naime, informacija – „nedavno se Ž. M. obrušila i na vlasnike kućnih ljubimaca, zasmetale su joj fotografije na kojima su članovi obitelji u krevetu sa svojim psima...“ – sadržana je u samom pitanju koji je autorica teksta uputila N. D. pa je autorica teksta time postupila protivno osnovnim načelima novinarske struke i etike te je svjesno objavila netočnu informaciju, što i prema ocjeni ovog suda pokazuje da autor nije postupio profesionalno, odnosno da nije postupio u dobroj vjeri s obzirom da je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije autorica teksta kojim se kritiziralo spavanje vlasnika psa u krevetu sa svojim ljubimcima, što autorici predmetnog teksta nije moglo ostati nepoznato, odnosno koje navode je mogla jednostavno provjeriti. Iz navedenih razloga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 21. st. 6. ZM-a da bi se tuženik oslobodio od odgovornosti za štetu.

 

Također i navod svjedoka N. D. „da je ona povela hajku protiv pravih ljubitelja životinja“ iako predstavlja vrijednosni sud tog svjedoka ima uvrjedljiv karakter te ne predstavljaju informacije za koje postoji opravdani interes javnosti, odnosno takve informacije nisu društveno korisne pa je i u tom pogledu sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 21. st. 7. ZM-a.

 

Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo i to ono iz čl. 21. st. 4. toč. 2. ZM-a kada je utvrdio odgovornost tuženika i za navod N. D.: „svi koji šire vjeru, pa tako i gđa. M. moraju u tome biti primjer, u suprotnom je riječ o lažnom moralu i običnom prodavanju magle, što će vjernici prije ili kasnije prepoznati“, a koji navodi po ocjeni ovog suda predstavlja izražavanje kritičkog mišljenja, odnosno izražavanje svojih osobnih vrijednosnih stavova N. D., koje je on i autorizirao pa u tom pogledu ne postoji odgovornost tuženika.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, vezano uz odluku o pravičnoj novčanoj naknadi sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 1100. u vezi s čl. 19. ZOO-a kada je utvrdio kako utvrđene okolnosti predmetnog slučaja i to prvenstveno sadržaj predmetnih uvredljivih, neistinitih navoda, koji su tužiteljicu jako uzrujali, osjećala se loše te je morala svojim poslovnim partnerima, prijateljima i znalcima objašnjavati da nije istina ono što je tako objavljeno, opravdavaju dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti tužiteljice (pravo na ugled i čast). Nesporno je kako je povodom zahtjeva tužiteljice objavljen ispravak, međutim, navedeni članak nije uklonjen te se još uvijek nalazi na internetskoj stranici www.100posto.hr i kao takav i dalje je dostupan pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako takvom objavom nije u cijelosti otklonjena šteta.

 

Visinu pravične novčane naknade pri tome je sud prvog stupnja utvrdio u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno sadržaj objavljenih uvredljivih, netočnih navoda, poteškoće i neugodnosti koje je zbog toga imala tužiteljica u privatnom ali i poslovnom životu (jako se uzrujala, osjećala se loše, morala je objašnjavati poslovnim partnerima, prijateljima i znancima da ono što je objavljeno nije istina, odnosno da nije mrziteljica pasa), činjenicu da je tužiteljica ipak javna osoba, kao i da je ispravak objavljen na predmetnom portalu, a koje sve okolnosti u njihovoj ukupnosti opravdavaju dosudu pravične naknade u iznosu od 5.000,00 kuna, koja je i po ocjeni ovog suda primjerena svim navedenim okolnostima.

 

              Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a kada je tuženika obvezao da tužiteljici naknadi 12,5% utvrđenih troškova. Naime, uzimajući u obzir da je tužiteljica uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva (utvrđena je odgovornost tuženika za štetu) i sa 12,5 % visine postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 56,25%, a uspjeh tuženika 43,75%, sud prvog stupnja je pravilno od postotka uspjeha tužiteljice oduzeo postotak tuženika te tužiteljici u konačnici pravilno priznao 12,5% utvrđenih troškova tužiteljice koji su bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. ZPP-a u vezi s Tbr. 7. toč. 1., 9. toč. 1., 50. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbe tužiteljice i tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredaba čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima žalbenog dijela postupka temelji se na odredbama čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su žalbe tužiteljice i tuženika u cijelosti odbijene kao neosnovane.

 

 

U Puli – Pola 7. prosinca 2020.

 

 

Sudac

 

          Igor Rakić