Broj: Kžm 4/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M., zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. toč. 1. dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2014. broj KZM-16/13, u sjednici održanoj 18. siječnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. J. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. J. M. proglašen je krivim zbog četiri kaznena djela protiv spolne slobode na štetu kćeri M. M. i to kaznenog djela iz čl. 155. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. toč. 1. KZ/11 (toč. 1. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, tri kaznena djela iz čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. toč. 1. KZ/11 (toč. 2., 3. i 4. izreke) za koja su primjenom čl. 48. st. 2. KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju po jednu godinu i šest mjeseci za svako djelo te kaznenog djela povrede djetetovih prava  na štetu unuke T. M. iz čl. 177. st. 2. KZ/11 (toč. 5. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju čl. 51. st. 2. KZ/11 opt. J. M. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora četiri godine i deset mjeseci u koju je uračunato vrijeme  provedeno u istražnom zatvoru od 6. lipnja 2013. do 4. prosinca 2013.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti 2.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali osobno („nadopuna žalbe“) i putem branitelja B. Š., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajem i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Obje će žalbe biti razmatrane kao jedinstvena žalba optuženika.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 optuženik navodi da su u presudi „…izostali razlozi o odlučnim činjenicama,ona je nerazumljiva i proturječna je sebi i danim razlozima.“, da se „…sastoji od pukog iznošenja procesnog materijala kojima sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama.“ što se obrazlaže zamjerkama o činjeničnoj neutemeljenosti presude pa se pretežno radi o prigovorima činjenične naravi.

Pored toga, a suprotno tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, uključujući i reprodukciju optuženikove obrane kako je zabilježena na zapisniku o raspravi od 23. prosinca 2014., dao je argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i povezuje s dokumentacijom Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica T., dječjeg vrtića V. N.,  Poliklinike za zaštitu djece ... i dokumentacijom koju je optuženik dostavio u prilog obrane.  Poredbom i analizom dokazne građe pozitivno vrednuje iskaz oštećenica M. M. i T. M., dok ne prihvaća obranu optuženika, sve uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića terećenih kaznenih djela te argumentaciju o kazni i razlozima odbijanja dokaznih prijedloga obrane.

Prema tome, nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Optuženik ističe povredu prava obrane te s tim u vezi smjera na tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (povrede  iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08) prigovorima da je optužnica višekratno mijenjana „…uz pomoć suda i sudske zapisničarke (što je sa sudskom neovsnošću)...“, da su dokazni prijedlozi na alibi odbijeni uz paušalno obrazloženje odnosno „…bez ikakvog objašnjenja…“,  da je ispitivanje oštećenice bez obrazloženja provedeno „…putem video zapisa…“  te da ga je sud „…cijelo vrijeme dokaznog postupka …spriječavao…“ u postavljanju pitanja svjedocima.

Pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima odnosno na način da  se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. U odnosu na žalbeni prigovor glede odbijenih dokaznih prijedloga obrane za ispitivanje svjedoka alibija valja reći da je u čl. 418. st. 1. ZKP/08 određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Drugim riječima sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08 pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, premda je u pravu optuženik da su njegovi dokazni prijedlozi za ispitivanje svjedoka (I. i D. K., K. P. i M. M.) odbijeni, ova okolnost sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

Već je prethodno navedeno da je prvostupanjski sud obrazložio odbijanje dokaznih prijedloga obrane, kao što je to i navedeno u pobijanoj presudi (str. 9), a k tome je sud prvog stupnja podrobno analizirao, uz ostale, i dokaze koji su provedeni upravo po prijedlogu obrane glede alibija (svjedoci A. M., M. H., A. M., A. I., I. i Z. P., V. L., dokumentacija str. 11 presude). Iz stanja spisa proizlazi da je optuženik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, dok je iz prvostupanjske presude jasno razvidno koji su dokazi izvedeni i na kojima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, pa prigovori na račun odbijanja dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja, dok će  činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi pravilnosti sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neutemeljeno optuženik prigovara da je uskraćen odnosno ograničavan u pravu na ispitivanje svjedoka. Iz zapisnika o provedenim raspravama razvidno je da je optuženik pored branitelja i sam aktivno sudjelovao u postupku ispitivanjem svjedoka i vještaka te stavljanja primjedbi na njihove iskaze, a nema podataka da je predsjednik vijeća odnosno vijeće odlučivalo o zabrani pitanja ili odgovora sukladno čl. 420. st. 3. ZKP/08. Ispitivanje ošt. M. M. (kao svjedoka žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa)  putem audio-video uređaja utemeljeno je na zakonskoj odredbi čl. 292. st. 4. ZKP/08 što je sud prvog stupnja i naznačio na zapisniku o raspravi od 26. kolovoza 2014. (list 299 spisa), na kojoj su bile prisutne stranke i branitelj uz mogućnost postavljanja pitanja svjedoku, a jednako vrijedi i za ispitivanje ošt. T. M. kojem su također prisustvovale stranke i optuženikov branitelj.

Konačno, u pravu je optuženik da je državni odvjetnik u više navrata tijekom postupka mijenjao optužnicu, što je njegova zakonska ovlast. Posljednja je izmjena izvršena prije završetka dokaznog postupka, usmeno na raspravi 10. prosinca 2014., time da je izmijenjenu optužnicu u pisanoj formi državi odvjetnik uručio optuženiku i branitelju, a sud prvog stupnja je na traženje optuženikova branitelja dopustio prekid rasprave radi pripreme obrane po izmijenjenoj optužnici (list 374-375 spisa). Opisano postupanje prvostupanjskog suda je posve u skladu s odredbom čl. 441. ZKP/08 pa žalbena tvrdnja o sumnji u neovisnost i nepristranost prvostupanjskog suda zbog odnosa prema državnom odvjetniku kao stranci u postupku nema uporišta u stanju spisa.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ponavlja prigovore o odbijanju dokaznih prijedloga, ističe da se osuda temelji samo na „rekla kazala“,  uz zamjerke o vrednovanju personalnih dokaza.

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze te je  temeljitom i savjesnom ocjenom dokazne građe pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela. Razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza oštećenica  te o odbijanju dokaznih prijedloga obrane logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Optuženik negira sva djela tvrdnjom da se seksualna zlostavljanja nisu ni mogla zbiti jer da se u inkriminiranom razdoblju uopće nije nalazio u Z., a da je ošt. M. M. nagovorena na lažno terećenje po drugoj osobi koja se htjela domoći njegove imovine.

Nasuprot tome, opravdano je sud prvog stupnja iskaz ošt. M. M. ocijenio vjerodostojnim jer ima potporu u iskazima svjedoka A. S., A. H., M. S., V. O. kao i ošt. djeteta  T. M. Pored toga, da je optuženik doista bio posve odsutan iz Z. kroz cijelo inkriminirano razdoblje, a da se radi o lažnom, planiranom terećenju njegove kćeri uz pomoć druge osobe, očekivano bi iskaz oštećenice bio upravo tome i prilagođen.

Stoga, konfrontirajući iskaz oštećenice i personalne dokaze koji ga podupiru sa dokumentacijom (str. 11 drugi odlomak presude) i iskazima svjedoka koji su bili u funkciji pružanja alibija optuženiku, pravilno sud prvog stupnja rezonira kako optuženikov povremeni odlazak u Njemačku odnosno Hercegovinu ne isključuje mogućnost da je pri boravku u stanu u Z. višekratno seksualno zlostavljao kćer M. M., dok je iskaz svjedokinje M. H. pokušaj pogodovanja optuženiku zbog ovisnosti o njegovoj skrbi i financijskoj pomoći.

Oštećenica se o ponašanju optuženika izravno požalila  A. S. i M. S. te o istome saznanja ima i A. H. V. Upravo je svjedokinja M. S. otvoreno i bez ustezanja na raspravi opisala kako je po saznanju za djela oštećenicu savjetovala da se obrati centru za socijalnu skrb (dalje u tekstu: CZSS) što je oštećenica učinila te potom podnijela i kaznenu prijavu. Pored toga, iako svjedokinja V. O. u početnom dijelu iskaza na raspravi govori da joj se oštećenica „…nikada nije osobno žalila…“ na koji dio iskaza se u žalbi poziva optuženik, istovremeno zanemaruje nastavak njenog iskaza. Spomenuta je svjedokinja u iskazu pred državnim odvjetnikom opisala primitak SMS poruka oštećenice kojima se požalila na optuženikovo ponašanje što, po predočenju na raspravi, svjedokinja nije opovrgnula. Prema tome, protivno smjeranju žalitelja, iskaz ove svjedokinje također govori u prilog iskaza ošt. M. M., poglavito povezano sa iskazom M. S. kako joj je oštećenica rekla da se povjerila V. O. poslavši joj poruku telefonom.

Nadalje, kada se ima na umu da je optuženik negirao i radnje kaznenog djela povrede djetetovih prava, a da ošt. T. M., unuka optuženika, svojim iskazom potvrđuje da je optuženik pred njom verbalno i fizički zlostavljao njenu majku (ošt. M. M.), što je u suglasju sa opisom prilika u obitelji prezentiranim u iskazu ošt. M. M., time da je A. H. V. slikovito opisala reakciju oštećenice kada bi vidjela oca jer je „…problijedila kao krpa i …izgledala kao da ga se boji…“ pravilno je prvostupanjski sud cjelokupni iskaz ošt. M. M. pozitivno ocijenio.

Unatoč teškoćama u odgoju djeteta (ošt. T. M.) sa kojima se kao samohrani roditelj suočila ošt. M. M., prema iskazu N. K., djelatnice CZSS Z., ošt. M. M. je pouzdana i suradljiva osoba protiv koje nije nikada pokrenut ni postupak lišenja poslovne sposobnosti pa je bez uspjeha i nastojanje optuženika da diskreditira oštećenicu navodima da je osoba s posebnim potrebama neprikladna za odgoj djeteta, a time i psihološkim teškoćama koje su „…mogle utjecati na motiv lažnog iskazivanja u ovom postupku.“

Prema izloženom, žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te je osnovano sud prvog stupnja odbio daljnje provođenje personalnih dokaza na alibi optuženika, a zaključak o očuvanoj, potpunoj ubrojivosti optuženika utemeljio na nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještačenja.

Iz navedenih je razloga neutemeljena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u vezi i zbog povrede kaznenog zakona koja se u žalbi ističe kao posredna povreda uz prigovor o mogućoj primjeni instituta produljenog kaznenog djela iz čl. 52. KZ/11.

Naime, ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bila ostvarena povreda kaznenog zakona. Prvostupanjski sud je ispravno i zakonito optuženika osudio za realni stjecaj pet kaznenih djela. To stoga što su kaznena djela protiv spolne slobode počinjena nakon stupanja na snagu KZ/11, kojim zakonom je primjena instituta produljenog kaznenog djela kod kaznenih djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode isključena prema izričitoj zakonskoj odredbi u čl. 51. st. 2. KZ/11.

Državni odvjetnik nije zadovoljan kaznom, smatra da su otegotne okolnosti podcijenjene, neosuđivanost i narušeno zdravlje neosnovano utvrđene olakotnim okolnostima i da nije ni bilo osnova za primjenu odredbi o ublažavanju kazne.

Nasuprot tome optuženik prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano otegotnim cijenio okolnosti „…koje čine sastavni dio bića kaznenih djela…“.

Razmotrivši odluku o kazni ovaj sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne primjereno vrednovane, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora, tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora. Neosuđivanost optuženika u korelaciji sa njegovom visokom životnom dobi i narušenim zdravljem opravdava primjenu odredbi o ublažavanju kazne, a pravilno je otegotnim cijeniti optuženikovu upornost u kriminalnoj djelatnosti kroz razdoblje preko jedne godine na štetu djeteta vrtićkog uzrasta koje k tome odrasta u necjelovitoj obitelji, bez oca. Stoga osuda na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci u dovoljnoj mjeri odražava odnos olakotnih i otegotnih okolnosti i nema mjesta strožem kao ni blažem kažnjavanju te će se tom kaznom ostvariti svrha iz čl. 41. KZ/11.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. siječnja 2018.