Poslovni broj: 88 Pž-6090/2017-4

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 88 Pž-6090/2017-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Cvitković, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Uprava tuženika u sastavu: 1. M. S., predsjednik uprave, iz Z., OIB ...; 2. V. L., članica uprave, iz V. G., OIB ...; kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica iz V., protiv tuženika P. d.d. zatvoreni AIF s javnom ponudom za ulaganje u nekretnine u likvidaciji, OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnica A. Đ. B., odvjetnica iz Z., radi poništenja odluke glavne skupštine o određivanju naknade za upravljanje Fondom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-172/2015-11 od 2. siječnja 2017., ispravljena rješenjem istog suda od 9. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-172/2015-11 od 2. siječnja 2017., ispravljena rješenjem istog suda od 9. listopada 2020. te se sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odluka glavne skupštine tuženika - društva P. d.d., zatvoreni AIF s javnom ponudom za ulaganje u nekretnine, sa sjedištem u V., donesena na glavnoj skupštini dana 28. kolovoza 2015., koja odluka glasi :

„Odluka o određivanju naknade za upravljanje Fondom

Naknada Društvu za upravljanje obračunava se 2,5% na godišnjoj razini, a plaća se u mjesečnim obrocima. Naknada se obračunava na osnovu tržišne kapitalizacije izračunane kao ponderirana prosječna cijena trgovanja na redovnom tržištu Burze d.d. u prethodnom mjesecu. Tako isplaćena naknada tokom godine će se na kraju obračunskog razdoblja korigirati na više ili na niže prema ukupnoj ponderiranoj prosječnoj cijeni na redovnom tržištu Burze d.d na bazi cijele godine. Ovako izglasana naknada počinje se naplaćivati od 01. 01. 2016. (prvog siječnja dvije tisuće šesnaeste)“.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju.“

 

II. Nalaže se tužiteljima u roku od osam dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 35.000,00 kn.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda utvrđena je ništetnom odluka glavne skupštine tuženika – društva P. d.d., zatvoreni AIF s javnom ponudom za ulaganje u nekretnine, sa sjedištem u V., donesena na glavnoj skupštini dana 28. kolovoza 2015., koja glasi:

„Odluka o određivanju naknade za upravljanje Fondom

Naknada Društvu za upravljanje obračunava se 2,5% na godišnjoj razini, a plaća se u mjesečnim obrocima. Naknada se obračunava na osnovu tržišne kapitalizacije izračunane kao ponderirana prosječna cijena trgovanja na redovnom tržištu Burze d.d. u prethodnom mjesecu. Tako isplaćena naknada tokom godine će se na kraju obračunskog razdoblja korigirati na više ili na niže prema ukupnoj ponderiranoj prosječnoj cijeni na redovnom tržištu Burze d.d. na bazi cijele godine. Ovako izglasana naknada počinje se naplaćivati od 01. 01. 2016. (prvog siječnja dvije tisuće šesnaeste)“.

Odlukom o trošku naloženo je tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 63.125,00 kn (točka II. izreke).

Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv presude pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da žalbeni sud preinači pobijanu presudu na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev uz dosudu parničnih troškova tuženiku ili da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje pred drugim sucem pojedincem.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku odluku.

Žalba je osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 90/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest utvrđenje ništetnom Odluke o određivanju naknade za upravljanje Fondom, donesene od strane glavne skupštine trgovačkog društva P. d.d., zatvoreni AIF s javnom ponudom za ulaganje u nekretnine iz V., na glavnoj skupštini 28. kolovoza 2015.

Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka tvrdio da je navedena odluka glavne skupštine nezakonita, zbog toga što je protivna odredbama Zakona o alternativnim investicijskim fondovima i pravilima tuženika, jer je pravilima tuženika i ugovorom između tuženika i
društva G. I. d.o.o. iz Z. koje upravlja tuženikom, ta naknada određena kao postotak od neto vrijednosti imovine tuženika.

Prvostupanjski je sud uvidom u pravila tuženika i presliku Ugovora o upravljanju od 16. kolovoza 2010. te njegovih izmjena iz 2011. i 2013. godine utvrdio da je naknada za upravljanje određena u postotku (prvotno 2,5%, potom 2,2% i konačno 1,9%) od prosječne godišnje neto vrijednosti imovine Fonda, uvećano za porez ako postoji porezna obveza, te da se naplata depozitnoj banci plaća mjesečno na godišnju osnovicu koju čini ukupna imovina Fonda umanjena za iznos obveza Fonda s osnove ulaganja (financijske obveze), uvećano za poreznu obvezu ako ista postoji. Navedena naknada određena je sukladno odredbi čl. 256. st. 2. Zakona o alternativnim investicijskim fondovima („Narodne novine“ broj 16/13 i 143/14 – dalje: ZAIF) kojom je propisano da se naknade koje društva za upravljanje alternativnim investicijskim fondovima naplaćuju alternativnim investicijskim fondovima utvrđuju pravilima AIF-a te prospektom AIF-a kada je to primjenjivo. Stoga, budući da je navedenom zakonskom odredbom propisano da se naknada za upravljanje određuje jedino pravilima Fonda, a da sukladno odredbi čl. 123. st. 1. t. 1. ZAIF-a glavna skupština može odlučivati o eventualnom povećanju naknade određene pravilima i to glasovima koji predstavljaju ¾ temeljnog kapitala zastupljenog na glavnoj skupštini, što konkretno nije bio slučaju, jer je predmetnom odlukom naknada smanjenja na način da bi osnovicu predstavljala tržišna kapitalizacija Fonda prema cijeni dionica ostvarenih na burzi, te je to učinjeno običnom većinom glasova, prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan temeljem odredbe čl. 360. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13 i 110/15 – dalje: ZTD) jer se radi o nezakonitoj odluci glavne skupštine. Odluka o naknadi troškova postupka donesena je na temelju čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakonu o sudskim pristojbama.

Tuženik u žalbi u bitnome navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao na njegove tvrdnje iz podneska od 16. studenog 2016. glede nepostojanja pravnog interesa tužitelja za vođenjem predmetnog postupka pa da je slijedom toga tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom. Nadalje, navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao o svim navodima iznesenim tijekom prvostupanjskog postupka pa tako niti o tužiteljevoj tvrdnji o načelnoj nemogućnosti mijenjanja osnovice za obračun naknade, koje shvaćanje tuženik smatra pogrešnim kao i zaključak prvostupanjskog suda o nenadležnosti glavne skupštine za donošenje odluke za izmjenu pravila i statuta. Tuženik smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu čl. 123. t. 1. ZAIF-a kada zaključuje da glavna skupština ne može odlučivati o smanjenju naknade jer iz činjenice da glavna skupština tu naknadu može povećati, proizlazi da istu može smanjiti ili promijeniti način njezinog izračuna. Takvo tumačenje valjalo bi, prema shvaćanju tuženika, prihvatiti i zbog položaja dioničara kao vlasnika uloženog kapitala. Tuženik ističe da prema trenutnom stanju stvari tuženik ostvaruje ogromne gubitke dok društvo koje njime upravlja, zahvaljujući naknadi, ostvaruje dobit. Također, u konkretnom slučaju dioničari koji drže oko 70% temeljnog kapitala onemogućeni su temeljem čl. 123. t. 8. ZAIF-a promijeniti upravu svog društva i time utjecati na poslovanje i raspolaganje njihovim kapitalom, dok manjinski dioničar C. d.o.o. s oko 14% temeljnog kapitala kao jedini osnivač uprave AIF-a to može činiti u bilo kojem trenutku. Tuženik smatra da bi navedene nedostatke Zakona o alternativnim investicijskim fondovima valjalo ispraviti drugačijim (modernim) metodama tumačenja zakona te predlaže da ovaj sud, ako ne dijeli takav pristup, da prije donošenja odluke povodom žalbe podnese zahtjev Sudu EU u Luksemburgu za tumačenjem sporne odredbe ZAIF-a.

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede na koje tuženik ukazuje u žalbi.

Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud onemogućio tuženika u raspravljanju, jer da se nije očitovao na njegove tvrdnje iz podneska od 16. studenog 2016. (tuženik pritom vjerojatno misli na podnesak od 15. studenog 2016. koji je predan na ročištu 17. studenog 2016.) glede nepostojanja pravnog interesa tužitelja za vođenjem predmetnog postupka. Žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije onemogućio tuženika u raspravljanju jer je podnesak od 15. studenog 2016. tuženik predao sudu i protivnoj strani na ročištu koje je održano 17. studenog 2016. te je na navedenom ročištu strankama omogućeno raspravljanje.

Neočitovanje suda na iznesene prigovore tuženika moglo bi se također podvesti pod žalbeni razlog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, kojom je propisano da će se sud u obrazloženju presude izjasniti, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka. Ocjena je ovog suda da navedeni žalbeni razlog nije ostvaren, jer činjenica da je prvostupanjski sud odlučio o glavnom tužbenom zahtjevu podrazumijeva da je utvrdio postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenjem predmetnog postupka pa se o navedenom pitanju nije trebao posebno izjašnjavati (pitanje pravnog interesa ne može niti biti predmet raspravljanja pred drugostupanjskim sudom povodom žalbe protiv odluke o glavnoj stvari).

Drugo je, međutim, pitanje materijalno pravnog ovlaštenja za pobijane odluke glavne skupštine, što predstavlja žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i koji žalbeni razlog ovaj sud ocjenjuje osnovanim.

Tužitelji su u konkretnom slučaju podnijeli predmetnu tužbu navodeći da oni čine upravu tuženika odnosno predsjednika i članicu uprave društva G. I. društvo s ograničenom odgovornošću za upravljanje investicijskim fondovima, Z., koje upravlja tuženikom sukladno čl. 115. ZAIF-a pa su kao takvi ovlašteni sukladno čl. 362. st. 1. t. 5. ZTD-a pobijati odluku glavne skupštine tuženika.

Odredbom čl. 362. st. 1. t. 5. ZTD-a propisano je da odluke glavne skupštine može pobijati svaki član uprave, odnosno izvršni direktori i član nadzornog, odnosno upravnog odbora ako bi provođenjem odluke učinio radnju koja je kažnjiva, nezakonita ili za koju bi morao odgovarati za štetu.

Prema odredbi čl. 3. t. 5. ZAIF-a:

Zatvoreni AIF je pravna osoba osnovana u obliku dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću koju osniva UAIF i kojom UAIF upravlja u njezino ime i za njezin račun u skladu s odredbama ovoga Zakona, prospekta kada je to primjenjivo, pravila i statuta ili društvenog ugovora toga AIF-a, a čiji udjeli na zahtjev imatelja udjela nisu otkupivi iz imovine zatvorenog AIF-a. Zatvorenim AIF-om može upravljati vanjski ili unutarnji UAIF.

Prema odredbi čl. 3. t. 11. ZAIF-a:

Društvo za upravljanje alternativnim investicijskim fondovima (UAIF) je pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koja, na temelju odobrenja Agencije, obavlja djelatnost upravljanja jednim ili s više AIF-ova. UAIF može poslovati kao vanjski ili unutarnji UAIF.

Prema odredbi čl. 115. ZAIF-a:

(1) Zatvoreni AIF s vanjskim UAIF-om osnovan u obliku dioničkog društva nema upravu kao zaseban organ društva, jer obveze i ovlasti koje prema Zakonu o trgovačkim društvima obnaša uprava dioničkog društva, kod zatvorenih AIF-ova obnaša uprava UAIF-a koji upravlja tim zatvorenim AIF-om.

(2) UAIF vodi poslove zatvorenog AIF-a i zastupa ga u svim pitanjima, osim onih u kojima je za zastupanje zatvorenog AIF-a ovlašten nadzorni odbor zatvorenog AIF-a.

Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da tužitelji koji su u predmetnoj tužbi naznačeni kao uprava u sastavu: 1. M. S., iz Z. i 2. V. L. iz V. G., nisu aktivno legitimirani za pobijanje odluka glavne skupštine tuženika, već je to jedino društvo G. I. d.o.o. iz Z. koje upravlja tuženikom kao vanjski UAIF i zastupa tuženika u svim pitanjima. Da je tome tako, proizlazi i iz priloženog izvatka iz sudskog registra za društvo tuženika (str. 10. do 13. spisa) u kojem su M. S. i V. L. naznačeni kao predsjednik uprave i član uprave društva G. I. d.o.o., a ne kao članovi uprave tuženika.

Slijedom navedenog, budući da tužitelji M. S., iz Z. i V. L. iz V. G. ne čine upravu tuženika, s obzirom na to da tuženik u smislu čl. 115. st. 1. ZAIF-a nema upravu kao zaseban organ, prvostupanjski je sud na temelju pogrešne primjene čl. 362. st. 1. t. 5. ZTD-a izveo pogrešan zaključak o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva kojim se pobija Odluka glavne skupštine od 28. kolovoza 2015. o određivanju naknade za upravljanje Fondom.

Pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je ocijeniti neosnovanim tužbeni zahtjev pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačio pobijanu odluku na način kako je to navedeno u izreci.

Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka. Tuženik koji je u konačnici uspio u sporu ima pravo na naknadu parničnih troškova u skladu s utvrđenom vrijednošću predmeta spora od 849.485,15 kn (ročište od 17. studenog 2016.) te sukladno odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. st. 2. ZPP-a i odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa), i to za: odgovor na tužbu u iznosu od 8.500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife); zastupanje na ročištu od 24. kolovoza 2016. u iznosu od 8.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife); sastavljanje podneska od 19. rujna 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife s obzirom na to da se ne radi o jednom od podnesaka izričito navedenih u Tbr. 8. t. 1. Tarife); zastupanje na ročištu od 17. studenog 2016. u iznosu od 8.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife); ročište za objavu u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. t. 3. Tarife); sastavljanje žalbe protiv presude u zatraženom iznosu od 8.500,00 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife u vezi s čl. 164. ZPP-a), ukupno iznos od 35.000,00 kn.

Tuženik nema pravo na naknadu troška sastavljanja podneska od 15. studenog 2016. s obzirom na to da je navedeni podnesak predan na ročištu održanom 17. studenog 2016. pa je na navedenom ročištu tuženik mogao iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze kao što je to učinio i navedenim podneskom pa se slijedom toga navedeni podnesak ocjenjuje kao nepotreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Nadalje, neosnovan je tuženikov zahtjev za naknadu putnih troškova i troškova izbivanja iz pisarnice jer navedeni troškovi nisu ničim dokazani u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, dok zahtjev za naknadu troškova sudskih pristojbi nije određeno postavljen po osnovi i visini sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a. Stoga je u navedenom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka ocijenjen neosnovanim te je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 7. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća
Ana Cvitković