REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

Psp. 220/18

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužiteljice B. G. iz S., O.: …,
zastupane po pun. R. V., odvj. u S., protiv tuženika M. A. iz
S., O.: …, zastupanog po pun. M. Ž., odvj. u Splitu,
radi smetanja posjeda, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19.
listopada 2020. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 7.
prosinca 2020. godine,

r i j e š i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tuženik točno neutvrđenog datuma, a za što je
tužiteljica saznala dana 1. prosinca 2018. godine, samovlasno počinio
smetanje posjeda na način da je samoinicijativno, bez znanja tužiteljice,
promijenio bravu na nekretnini – zajedničkom stanu u S. na adresi
… upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu,
ZK odjel S., označen kao čest. zem. 2659/1 Z. U. 21904, k.
o. S., šifra katastarske općine 329835, dvorište, zgrada mješovite
uporabe površine 6586 m2, anagrafske oznake … u naravi:
- 534/100000 suvlasničkog dijela, stan br. 159, dvosobni, oznaka S-1C-13-
2s-159, na 13-om katu u stambeno-poslovnoj zgradi, neto korisne
površine 78,67 m2 koji se sastoji od ulaznog prostora, dnevnog boravka s
blagovanjem, kuhinje, wc-a, kupaonice, hodnika, dvije sobe, lođe,
spremišta 31, garažno parkirališnog mjesta 20;

te je time onemogućio pristup tužiteljici, čime je zasmetao tužiteljicu u
njenom posljednjem mirnom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine
– stana i spremišta, te se nalaže tuženiku da uspostavi prijašnje
posjedovno stanje kakvo je bilo prije čina smetanja, na način da tuženik
vrati suposjed tužiteljici predajom ključeva za bravu na ulaznim vratima
stana na adresi u S., 9 te predajom ključeva za bravu na
spremištu broj 31, te mu se ujedno zabranjuje svako takvo ili slično
smetanje posjeda ubuduće, sve u roku od 3 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja rješenja pa
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2

Psp. 220/18

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi
tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

Obrazloženje

Dana 6. prosinca 2018. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili brak 6. rujna 2008. godine u M.,
tužiteljica da je suvlasnica i suposjednica ½ dijela nekretnine u S., u naravi stana
položenog u zgradi površine 78,67 m2 te spremišta i garažno parkirališnog
mjesta, sve s osnova bračne stečevine budući da je konkretna nekretnina kupljena za
vrijeme trajanja bračne zajednice između stranaka. Tužiteljica i tuženik da su čitavo
vrijeme u samostalnom, neposrednom i mirnom suposjedu predmetnog stana, dana 8.
studenog 2018. godine u zajedničkom stanu da je došlo do nasilja u obitelji, o čemu je
istog dana sastavljen optužni prijedlog. Prekršajni sud u Splitu da je dana 8. studenog

2018. godine pod brojem 16-Pp J-4262/18 donio rješenje kojim je tužiteljici određena
mjera opreza zabrane približavanja… Tužiteljica da je kao žrtva obiteljskog nasilja
dodatno stigmatizirana i kao počiniteljica prekršaja, izrečenom mjerom s obzirom na
činjenicu da je prebivalište tužiteljice upravo na adresi …da nije životno
očekivati da se u limitiranom prostoru stana može ispuniti izrečena mjera opreza,
tužiteljica da je bila prisiljena privremeno napustiti svoj dom do pravomoćnosti rješenja
Prekršajnog suda. Zbog izrečene mjere opreza tužiteljica da je privremeno spriječena
obavljati faktičnu vlast na predmetnoj nekretnini, što ne inplicira gubitak posjeda. Dana

1. prosinca 2018. godine tužiteljica da je zajedno sa zajedničkim malodobnim djetetom –
kćeri G., rođenoj 2010. godine, iz zajedničkog stana htjela preuzeti i zajedničkog
psa budući da je kćer stranaka upravo taj vikend provodila sa tužiteljicom. Dolaskom na
adresu tužiteljica da se, ne želeći postupati protivno izrečenoj mjeri opreza, sa kćerkom
popela na 13-i kat do stana u S. kako bi kćerka preuzela psa. Budući da nakon dužeg
zvonjenja nitko nije otvorio vrata stana, tužiteljica da je pokušala svojim ključem
otključati ulazna vrata na stanu, međutim, da je konstatirala da ključ ne otvara ulazna
vrata stana budući da je tuženik samovoljno, samoinicijativno, bez obavijesti i bez
predavanja novog ključa tužiteljici kao suvlasnici i suposjednici stana, promijenio bravu.
Tužiteljica da je utvrdila da je tuženik na isti način postupio i u pogledu brave na
spremištu broj 31, što je utvrdila neposrednim dolaskom pred šupu i bezuspješnim
pokušajem otvaranja šupe. Čin smetanja tužiteljica da je utvrdila neposrednim
opažanjem, bezuspješnim pokušajem da otvori ulazna vrata stana i spremišta broj 31,
sve na adresi u S. Radi navedenog tužiteljica predlaže da sud donese
rješenje kao u izreci.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže da
sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužiteljice na plaćanje troškova parničnog
postupka. Navodi da je točno da su stranke supružnici i da su za vrijeme trajanja braka
stekli u vlasništvo predmetnu nekretninu, tuženik da nikada nije osporavao da se radi o
bračnoj stečevini i da tužiteljica po zakonu ima pravo suvlasništva na ovim nekretninama
za ½ dijela neovisno o tome što je tužitelj uknjižen kao isključivi vlasnik stana. Tužiteljica
da nikada nije iskazivala želju da se uknjiži kao suvlasnica za ½ dijela i da nikada nije
sudjelovala u vraćanju kredita kojim sredstvima je stan kupljen. Predmetni stan da su
stranke zajedno koristile sa djetetom stranaka sve dok tužiteljica nije samovoljno
napustila i stan i dijete, nakon nekoliko dana da je poslala prijateljice po stvari u stan,
one da su stvari i odnijele. Tuženik da nije izvršio čin smetanja posjeda i da nije mijenjao
bravu na ulaznim vratima stana, čim je dobio tužbu da je pozvao tužiteljicu da provjeri
može li sa ključem kojega ima otključati vrata, na što nije dobio odgovor. Ukoliko
tužiteljica nema ključ, da joj je predložio da će joj napraviti novi te da javi kome i gdje da
ga preda. Tužiteljica da je želeći razvod braka, pored tog postupka, pokrenula i druge
brojne suvišne i neosnovane postupke protiv tuženika, želeći ga prikazati nečasnim,

3

Psp. 220/18

neodgovornim partnerom i ocem te obiteljskim nasilnikom, vjerujući da će tako dobiti
"bolju poziciju" u postupku razvoda braka, što tuženik smatra štetnim za stranke i
njihovo dijete. Prije nego što je tuženik znao da je tužiteljica pokrenula ovaj postupak,
saslušan kao stranka u postupku pred ovim sudom, da je ustvrdio da bravu nije
promijenio i objasnio zbog čega tužena, ako je pokušala ući u stan, misli da to nije mogla
napraviti. Nadalje, navodi da nije tuženik taj koji je zabranio tužiteljici daljnje korištenje
stana niti je poduzeo bilo kakvu radnju kojom bi joj priječio suposjed stana, to da joj je
zabranjeno sudskom odlukom.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz matice vjenčanih za
stranke; preslike osobne iskaznice tužiteljice; optužnog prijedloga PU SD, II. PP broj 511-12-24-P-1-897/18 od 8. studenog 2018.
godine; zapisnika Prekršajnog suda u Splitu broj 16 Pp J-4262/18 od 8. studenog 2018.
godine; rješenja Prekršajnog suda u Splitu u tom predmetu od 8. studenog 2018. godine;
žalbe tužiteljice protiv tog rješenja; medicinske dokumentacije za tužiteljicu; prepiske
stranaka putem e-maila; fotografija priloženih od strane tuženika; izvatka iz matice
rođenih za tužiteljicu; dokumentacije iz predmeta Prekršajnog suda u Splitu 16 Pp J-
4262/18 sa presudom u tom predmetu od 6. prosinca 2018. godine; dopisa tužiteljice PU
SD od 28. veljače 2019. godine sa ispisima SMS poruka i fotografijama;
saslušanjem parničnih stranaka; dijela zapisnika iz predmeta ovog suda R1 Ob-960/18;
predmeta ovog suda broj Psp-33/19; presude ovog suda broj P Ob. 23/19 od 30. ožujka

2020. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice, inače bivše tuženikove
supruge, radi pružanja posjedovne zaštite stana u S., sa pripadajućom
spremom (šupom). U ovom postupku za smetanja posjeda raspravljanje je ograničeno
samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog
smetanja (čl.441 Zakona o parničnom postupku NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 i čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09 I 153/09, dalje: ZV). Prema citiranom propisima, isključeno je raspravljanje o
pravu na posjed ili pravnom temelju posjeda kao i o poštenju posjednika.

U svom iskazu tužiteljica navodi da su ona i tuženik brak zaključili 6.9.2008.
godine, da ona nije porijeklom iz S. i jedino mjesto koje je u S. imala za život da
je bio predmetni stan sa svojom obitelji. Tuženik i ona da imaju zajedničku kćer staru
sada 9 godina., u predmetni stan da su uselili 1. rujna 2017. godine, živjeli zajedno sa
kćeri u stanu, da je došlo do problema u braku i u srpnju 2018. godine da je podnijela
tužbu za razvod braka te da je krenuo postupak radi odlučivanja s kim će mldb. kćer
živjeti. Navodi da su, zbog kćeri, nastavili živjeti zajedno u stanu iako nisu bili u bračnoj
zajednici, dakle, da su bili u istom stanu ali kao bračni drugovi odvojeni, te da su boravili
u istoj sobi a kćer da je koristila drugu sobu. Sve njene stvari da su bile u ovom stanu,
kako osobne stvari tako i namještaj i njeni pokloni, sve za život. Navodi da je do
problema došlo jer je tuženik uporno htio da odustane od razvoda braka i da se pomire,
tri dana da su trajali napadi na nju, da bi je konačno uhvatio za glavu i tresao, dakle, da
je došlo do fizičkog nasrtaja i u pogledu toga da je vođen postupak pred Prekršajnim
sudom u Splitu što je sve poznato i priloženo spisu. Tada da joj je izrečena mjera opreza,
nepribližavanja tuženika i nje ispod 2 metra udaljenosti, navodi da joj nije bilo zabranjeno
bilo živjeti u stanu i pored ove mjere opreza da je ona mogla stanovati u istom stanu
samo da se nije smjela približavati tuženiku ispod 2 metra. Međutim, sutkinja iz tog
prekršajnog postupka da ju je savjetovala da bi do okončanja tog postupka bilo dobro da
se skloni iz stana, dakle, ne da odseli, nego da ne bude tu dok se ovo ne riješi, radi svoje

4

Psp. 220/18

sigurnosti. Dakle, da je ona tako i napravila te da je uzela osobnih stvari koliko stane u
jedan kufer, otišla živjeti kod svoje kume, a kćer stranaka da je ostala u ovom stanu s
tim da ju je viđala samo 2 puta tjedno po 2 sata zbog problema sa tuženikom. Još jedne
prigode da je došla u stan i uzela jednu putnu torbu stvari, a u stanu da su uredno ostale
sve njene preostale stvari koje do danas iz stana nije uzela. Stan da ima ulazna blindo
vrata sa jednom bravom, jedne prigode, za što je saznala 1.12.2018., kada su bili na
natjecanju kćeri stranaka, kćer da je tražila nakon natjecanja da ode s njom do stana i
da uzmu psa, da je inzistirala na tome, da joj je htjela udovoljiti, da nije za tu namjeru
kazala tuženiku, kćer i ona da su došle do stana i kćer da je baš ključem pokušala otvoriti
vrata u čemu nije uspjela dakle, da je bilo jasno da je brava promijenjena. Kćer da je
zvala baku, tuženikovu majku, da je zvala tuženika koji joj je kazao da je on u stanu, a
da nije mogao biti. Sve da je bilo jasno, ona da se udaljila sam se od stana jer u stan nije
mogla ući radi toga što je tuženik promijenio bravu. Stanu da pripada u šupa na minus 2
etaži, kao sprema, tada da nije išla do šupe. Uglavnom, neko vrijeme nakon ovoga da je
otišla sa prijateljicom do stana, a kada je ovdje na sudu i u ovom predmetu čula od
tuženika da nije mijenjao bravu, to je bilo po prilici 5 dana prije ročišta, a nakon što je on
odgovorio na tužbu i to naveo, da su došle do stana te da je ona starim ključem koji je
imala uredno otvorila bravu na ulaznim vratima, tuženik da je bio unutra i počeo vikati na
njih, tako da su se udaljile. Navodi da su pošle do šupe i ključem koji je od te šupe od
ranije imala, da nije mogla otvoriti vrata šupe odnosno bravu. Navodi da je kasnije
pokušala kontaktirati tuženika te da joj je on zabranio da dolazi do stana. Ovaj prekršajni
postupak da još nije pravomoćno okončan, da je donesena prvostupanjska odluka kojom
je tuženik proglašen krivim, ona da je oslobođena krivnje. Navodi da su sada privremeno
regulirali viđanje sa kćeri na način da je 7 dana kod nje, a 7 dana kod oca. Navodi da su
pred ovim sudom u tijeku postupci radi razvoda braka, radi utvrđivanja bračne stečevine
te još neki kazneni postupci. Na posebno pitanje pun tužiteljice tužiteljica ponavlja ono
što je navela i kazuje da je prilikom svakog pokušala odlaska do stana kontaktirala
policiju i o tome iz obavijestila, baš vezano za mjeru opreza koju je imala ranije u
prekršajnom postupku. Navodi dodatno da su na ovom natjecanju kćeri bili ona-
tužiteljica, njena prijateljica, kćer i tuženik sa sinom iz svog prvog braka. Posebno navodi
da je, nakon što je po prvi put izašla iz stana, do predmetnog stana bila tri puta, da se
ne može sjetiti ni datuma ni mjeseca, ali da je uredno o svakom tom putu obaviještena
policija. Navodi da je svaki put ušla u stan, a da jedino u stan nije mogla ući onaj put o
kojem je iskazivala, kada je sa kćeri išla u stan po psa, da o tom putu i namjeri nije
obavijestila policiju, a niti tuženika. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika je li
tužiteljica u nekom od tih navrata o kojima je iskazivala da je dolazila u stan, donijela
neku robu i stavila je na police, tužiteljica je navela da jest, u jednoj prigodi, kada je
donijela kufer robe i stavila ga u stan, a iz stana da je uzela svoju drugu robu u taj kufer
i odnijela, a da se ne sjeća kada je to bilo.

Tuženik u svom iskazu navodi da je točno da su se vjenčali 6.9.2008.g., živjeli
zajedno u predmetnom stanu sa kćeri G. koja je stara 9 godina, u braku da nije
bilo većih problema, osim uobičajenih trzavica za svaki brak, da bi mu prošle godine
tužiteljica priopćila da se želi razvesti i da je pokrenula postupak, to da ga jest začudio ali
da je to primio kao takvo i da su još neko vrijeme ostali u stanu, a onda da je uslijedio
ovaj problem u pogledu prekršajnog postupka koji još nije pravomoćno okončan. Navodi
da u tom slučaju nije apsolutno ništa skrivio, da se tu radilo o insceniranoj situaciji od
strane tužiteljice koja ga je željela prikazati nasilnikom i pojačati svoje pozicije u pogledu
borbe za skrbništvo nad zajedničkom kćeri. Dakle, od napada na nju da nije bilo ništa, da
je činjenica da je on kasnije u prvom stupnju proglašen krivim ali zbog prekasnog
dostavljanja podneska od strane njegove punomoćnice u tom postupku, da je podnio
žalbu protiv prvostupanjske odluke i da čeka pravomoćnu presudu. Navodi da je izrečena
mjera zabrane približavanja na manje od 2 metra, policija da je stalno provodila kontrolu
provodi li se ta mjera te da je kontaktirala i njega i tužiteljicu. Uglavnom, 8.11.2018.
tužiteljica da je jednostavno otišla iz stana u pratnji svoje prijateljice I. D.,
ponijela sa sobom dvije putne borše, poljubila kćer a iza nje da su ostale neke njene

5

Psp. 220/18

osobne stvari. Navodi da je to bio trenutak kada je ona otišla iz stana u smislu
stanovanja iako je kasnije dolazila u stan, da je dolazila sama, sigurno tri ili četiri puta,
to da zna jer je njen sin iz prvog braka koji je sada star 15 godina, a koji bi tada bio kod
njega u ovom stanu vidio tužiteljicu i to mu kazao. Dana 11.11.2018.g. da su kćer i on
došli kući, u predmetni stan i zatekli prazne ormare u kojima su bile tužiteljičine stvari, iz
stana da je odnijela sve svoje osobne stvari, svu odjeću, obuću, higijenske potrepštine.
Navodi da nije uzela namještaj nego svoje osobne stvari a iz šupe da je uzela svoje
cipele koje nije koristila u toj sezoni. Kćer da je doživjela šok jer majčinih stvari nije bilo
u stanu, to da ih je zateklo, a da je uzela sa sobom čak i laptop u vlasništvu njegovog
sina, da su to preko posrednika od tužiteljice tražili, što da je i napravila. Nadalje, da je
bilo i najava od strane tužiteljice da će doći u stan, da je slala poruke tuženikovoj majci i
da je očito na svoju ruku jedne prigode u stan donijela neku svoju odjeću, iako to po
mišljenju tuženika nije bila njena odjeća, jer da on njene stvari zna. Kada je ona odnijela
sve osobne stvari iz stana, da je on na police koje je ona ranije koristila stavio svoju robu
koju je makla i da je tu stavila odjeću koju je naknadno donijela. Navodi da kategorički
tvrdi da nikada nije promijenio cilindar brave ulaznih vrata stana, da je ono što je
tužiteljica rekla netočno, navodi da je uvijek isti ključ otključavao tu bravu kako za
vrijeme zajedničkog stanovanja tako i danas. Što se tiče šupe, da je promijenio bravu na
šupi, da je inače brava bila stara, u tom trenutku u šupi da nije bilo nikakvih tužiteljičinih
stvari, tu da je bio njegov alat a da se to i danas tamo nalazi. Navodi da se ne može
sjetiti kada je promijenio ključeve na šupi, o tome da je obavijestio sud. Navodim da je
tužiteljica podnijela i jednu kaznenu prijavu protiv njega koja je odbačena.

Temeljem svih izvedenih iskaza, a sud smatra da nije bilo potrebe izvoditi daljnje
dokaze, drži utvrđenim da tužiteljici ne treba pružiti posjedovnu/suposjedovu zaštitu
predmetnog stana sa šupom kao pripatkom tog stana. Naime, sud drži utvrđenim da je
između tužiteljice i tuženika kao bračnih drugova u tom trenutku došlo do problema,
tužiteljica je podnijela zahtjev za razvod braka i problemi u pogledu toga su eskalirali
dana 8. studenog 2018.godine, kada je uredovala policija i podnijela optužni prijedlog
Prekršajnom sudu u Splitu. Dana 8.studenog 2018.godine taj sud je ispitao tuženika kao
okrivljenika u žurnom postupku, o čemu svjedoči zapisnik od 8.studenog 2018.godine u
predmetu Pp J-4262/18, istog dana donesena su rješenja kojim je po službenoj dužnosti
određena mjera opreza zabrane približavanja tužiteljice prema tuženiku i tuženiku prema
tužiteljici, u stanu na adresi S., na udaljenosti od 2 metra ispod koje se ne
smiju približiti jedno drugom i zabrana uspostave ili održavanja veze s istim u R.
H.. Nakon donošenja rješenja, tužiteljica je, kako to navodi prema savjetu
sutkinje, privremeno iselila iz predmetnog stana.

Prema stavu ovog suda, zaista je u zajedničkom stanu u kojem žive sa
zajedničkim malodobnim djetetom, teško, ako ne i nemoguće, u potpunosti provoditi
određenu mjeru opreza zabrane približavanja na udaljenosti ispod 2 metra. Dakle,
postupanje tužiteljice nakon donošenja mjere opreza je logično i životno, međutim, ono
što je uslijedilo nakon toga, nakon što je tužiteljica u smislu stanovanja napustila
predmetni stan, odmah nakon određene mjere opreza, nije logično i smisleno postupanje
u cilju izbjegavanja problema sa tuženikom. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je
tužiteljica iz stana odnijela svoje osobne stvari, da je zajednička malodobna kćer
stranaka ostala stanovati u predmetnom stanu sa ocem i da je tužiteljica sa njom
kontakte ostvarivala izvan tog stana. Tužiteljica navodi da je prije namjeravanih ulazaka
u stan o tome obavještavala policiju, a da promatrane prigode – 1.prosinca 2018.godine
to nije napravila, dakle, nakon što je bila na kćerinom natjecanju (na kojem su bili
nazočni i njena prijateljica, tuženik i njegov sin iz prvog braka) tužiteljica je na svoju
ruku odlučila sa kćeri otići u predmetni stan i uzeti psa, stvarno nema logike u tome da o
tome ne obavijesti tuženika i da on bude upoznat sa tim namjeravanim činom, o tome
nije obavijestila ni policiju. Dakle, u ovom slučaju je, prema stavu ovog suda, tužiteljica
koja se iz stana privremeno ili trajno (očito sada trajno) iselila, samovoljno odlučila ući u
stan, bez da to zna osoba koja je u posjedu tog stana i sa kojom je u velikim
problemima, vezano i za izrečenu mjeru opreza. To je postupanje tužiteljice koje je samo

6

Psp. 220/18

po sebi logično moglo dovesti do problema između stranaka. Naime, kako je već
tužiteljica odlučila privremeno napustiti stan radi izbjegavanja problema, onda zaista nije
jasno zašto je bilo kada imala potrebu ići u taj stan, jer joj je tuženik mogao preko
posrednika predati bilo što ili organizirati da u stan pristupi u nazočnosti svjedoka i njega
osobno. U ovom slučaju tužiteljica do stana odlazi na svoju ruku, bez ičijeg znanja, u
pratnji malodobnog djeteta, te po svom navodu one ne mogu otključati ulazna vrata
stana, dakle, navodi da je tuženik promijenio cilindar te brave. Tuženik pak navodi
odnosno tvrdi da to nije napravio, tužiteljica nema dokaza da je ovo tuženik napravio i da
u stan nije mogla ući jer je brava na ulaznim vratima bila promijenjena. Bez obzira je li
to tuženik napravio, sve i da je promijenio bravu na ulaznim vratima stana, on ne bi
prema stavu ovog suda počinio time smetanje posjeda stana, jer tužiteljica u
posjedu/suposjedu stana više nije ni bila. Ona iz stana nije udaljena odlukom suda,
odluka suda nije bila u pravcu njenog iseljenja iz stana, nego nepribližavanja stranaka
jedno drugom na udaljenosti manjoj od 2 metra u tom stanu, tužiteljica je sama, moguće
i na sugestiju sutkinje u prekršajnom postupku, odlučila stan privremeno napustiti, dok
razvod braka ne bude okončan i dok situacija u pogledu razvoda i bračne stečevine ne
bude okončana. Na to tužiteljica nije bila prisiljena i sama je donijela takvu odluku,
dakle, od tog trenutka ona više nije bila ni u posjedu ni suposjedu predmetnog stana i
tuženik je prema stavu ovog suda i mogao, da je to htio, promijeniti cilindar brave
ulaznih vrata, ne čineći time smetanje posjeda stana na štetu tužiteljice. Svejedno, sud
je stava da tužiteljica ničim nije dokaza da je tuženik promijenio cilindar brave ulaznih
vrata stana, za što bi ona saznala 1.prosinca 2018.godine, jer to ne proizlazi ni iz jednog
izvedenog dokaza, tako nešto jednostavno nije dokazano i u tom dijelu sud poklanja
vjeru iskazu tuženika kao logičnom i uvjerljivom. Za ponoviti je, da je tuženik to i
napravio, ponovno time ne bi počinio smetanje posjeda tužiteljice, jer je ona prestala biti
u posjedu predmetnog stana, svojom odlukom, prestala je u tom stanu stanoviti i stan
koristiti na bilo kakav način. Sve i da je u tom stanu ostavila i naknadno unijela neke
svoje stvari, ponovno to ne bi bilo izvršavanje posjedovnih čina na stanu sa njene strane,
ona stan više nakon iseljenja nije koristila i u stanu nije stanovala, nije obavljala
posjedovne čine, svojom odlukom, neposredno nakon donošenja mjere opreza. Nikada i
nigdje, ni u kakvom postupku tuženik nije izjavio da je promijenio cilindar brave ulaznih
vrata stana, sud drži da to nije napravio, odnosno ničim nije dokazano da jest, a ako
stranka tvrdi da to nije napravila, onda je na tužitelju u ovakvim postupcima teret
dokazivanja da jest, to tužiteljica ničim nije dokazala. Svom odgovoru na tužbu tuženik je
priložio mail poruku njegove punomoćnice punomoćnici tužiteljice od 28. prosinca 2018.
godine (autentičnost koje nije bila sporna) iz koje proizlazi da tuženik tvrdi kako nije
promijenio cilindar, te predlaže da tužiteljica provjeri je li moguće svojim ključem
otključati ulazna vrata predmetnog stana, a ukoliko je tužiteljica svoj ključ izgubila
tuženik nudi da će joj isti napraviti odnosno kopirati i predati. Tužiteljica na ovaj mail nije
odgovorila, ista je navela da je naknadno bila do stana i da je mogla svojim ključem
otključati bravu ulaznih vrata stana. Ovim što je tužiteljica naknadno provjerila da može
svojim ključem otključati ulazna vrata stana, ista nije dokazala da je ranije tuženik
promijenio bravu i kasnije vratio staru bravu odnosno cilindar.

Tuženik tijekom postupka navodi da je tužiteljica nakon izrečene mjere opreza iz
stana otišla sama i ispraznila ormar od odjeće, prilaže fotografiju praznog ormara od 11.
studenog 2018. godine, a da je naknadno, samovoljno donijela u isti ormar neke tuđe
stvari, također prilaže fotografiju, očito istog ormara, od 28. veljače 2019. godine,
razvidno je da su po policama vidljivi odjevni predmetni, u manjoj količini, ovaj navod
tuženika čini se logičnim, sud drži utvrđenim da je tužiteljica nakon donesene mjere
opreza odnijela svoju odjeću i osobne stvari iz predmetnog stana, te da je očito
naknadno, bez pristanka tuženika, u stan unijela neke odjevne predmete. Ovo ne daje
zaključak da je ona vršila posjedovne čine u tom stanu nakon iseljenja iz istog, time što
je u ormaru zatečena i unesena neka odjeća, pa sve i da je nakon iseljenja ostavila nešto
svoje odjeće, a ne naknadno unijela u stan odnosno ormar. Dakle, za navesti je i to da su
stranke na posljednjem održanom ročištu za glavnu raspravu na dan 19.listopada

2020. godine učinile nespornim da je tužiteljica odselila u Z. te da u predmetnom

7

Psp. 220/18

stanu živi tuženik sa zajedničkim djetetom. Tuženik napominje da ima saznanja da
tužiteljica ima namjeru na duže od 6 mjeseci odseliti izvan granica EU, ovo tužiteljica nije
zanijekala. Iz presude ovog suda broj P Ob.23/2019 od 30.ožujka 2020.godine koja je
pravomoćna dana 4.prosinca 2019.godine, a koju je sud generirao iz sustava e-spis,
razvidno je da je odlučeno da će zajednička kćer stranaka mldb. G. A.
stanovati sa tuženikom – ocem na adresi predmetnog stana, uz obvezu tužiteljice-majke
da mjesečno doprinosi za uzdržavanje mldb. G.. I iz ove presude proizlazi da
tužiteljica sada živi u Z., dakle, za zaključiti je da u predmetnom stanu tužiteljica nije
živjela i ne živi sve od trenutka kada se iz stana odselila početkom studenog

2018.godine, te se nema namjeru u stan vraćati, u stanu čitavo vrijeme stanuju tuženik i
zajednička kćer stranaka. Za ponoviti je da tužiteljica nije dokazala da je tuženik
promijenio cilindar brave ulaznih vrata stana, a sve i da je to učinio, kako tužiteljica više
nije bila u posjedu predmetnog stana, tuženik time nije počinio smetanje posjeda, kako
stana, tako ni šupe. Time što je tuženik po svom priznanju promijenio bravu na vratima
spreme – šupe kao pripatka stana, on, prema stavu ovog suda nije počinio smetanje
posjeda te šupe, jer tužiteljica nije dokazala da je vršila prije toga posjedovne čine na toj
šupi te da joj je time onemogućeno korištenje šupe. U svakom slučaju, ona je mogla
dobiti i novi ključ te spreme od tuženika, kao što joj je on nudio i ključ ulaznih vrata
stana, ako je svoj ključ izgubila. Inače, nema nikakvog materijalnog traga tome da bi
tužiteljica nakon 1.prosinca 2018.godine, a do podnošenja ove tužbe, uputila tuženiku ili
poruku ili dopis vezano za promjenu cilindra brave, da je toga bilo, a što bi bilo logično
postupanje.

Odredbom čl. 21. st. 3 ZV-a propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje
protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a
najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Dakle, radi se o prekluzivnom roku
na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Među strankama nije sporno da je tužiteljica ovu
tužbu podnijela unutar tog prekluzivnog roka. Svaki posjednik stvari ima pravo na zaštitu
od samovlasnog smetanja posjeda, samovlast je zabranjena, pa suglasno tome svatko
ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda. Samovlasno smetanje posjeda
je uznemiravanje posjednika u posjedovanju ili oduzimanje posjeda bez njegove volje.
Sud zaključuje da tuženik nije počinio smetanje posjeda predmetnog stana i šupe, za što
bi tužiteljica saznala dana 1.prosinca 2018.godine, tužiteljici nije trebalo pružiti
posjedovnu zaštitu, radi navedenog valjalo je odlučiti kao u tč. I. izreke ovog rješenja, a
sve temeljem odredbi čl. 20., 21. i 22. ZV-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o
parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08,57/11, 25/13 i 70/19 dalje: ZPP), tuženiku pripada jednokratna nagrada za
prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je punomoćnik poduzeo, u iznosu
od 2.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 500,00 kn, što zbrojeno daje iznos od 2.500,00
kn, koliko je tužiteljica dužna na ime parničnog troška obvezana isplatiti tuženiku.

U Splitu, 7. prosinca 2020. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

8

Psp. 220/18

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu u
Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 8 dana, od dana
dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja
nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je
dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužiteljice
- pun. tuženika