Poslovni broj: 24 Pž-1532/2019-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 24 Pž-1532/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika P.-L. d.o.o., OIB ..., Z., protiv 1. tuženika-protutužitelja T. Š., OIB ..., vlasnik obrta T.-B, P. i 2. tuženika-protutužitelja I. Š., OIB ..., vlasnika obrta B. S., P., oba zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & Partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5023/2011 od 12. prosinca 2018., 7. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj Povrv-5023/2011 od 12. prosinca 2018. u točki I. i u dijelu točke II. u kojem je naloženo tužitelju-protutuženiku naknaditi prvotuženiku- protutužitelju parnični trošak u iznosu od 24.010,80 kn, u roku od osam dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj Povrv-5023/2011 od 12. prosinca 2018. u točki III. i dijelu točke II. njene izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika-protutužitelja da mu tužitelj- protutuženik isplati iznos od 49.846,67 kn (četrdesetdevettisućaosamstočetrdesetšest kuna i šezdesetsedam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 15. rujna 2010. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena u roku od osam dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika-protutužitelja da mu tužitelj- protutuženik naknadi trošak u iznosu od 31.099,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena od 12. prosinca 2018. do isplate.

3. Nalaže se tužitelju-protutuženiku platiti tuženiku-protutužitelju zakonske zatezne kamate na trošak od 24.010,80 kn od 12. prosinca 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika S. B. iz Z., poslovni broj Ovrv-139/2011 od 27. svibnja 2011. kojim je naloženo tuženicima platiti tužitelju u roku od osam dana iznos od 178.648,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena od 18. svibnja 2011. do isplate kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.260,70 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena od 27. svibnja 2011. do isplate te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U točki II. naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi prvotuženiku-protutužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 55.110,00 sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena od 12. prosinca 2018. do isplate, u roku od osam dana. U točki III. prihvaćen je protutužbeni zahtjev kojim je naloženo tužitelju-protutuženiku platiti prvotuženiku-protutužitelju iznos od 49.846,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. rujna 2010. do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena u roku od osam dana.

Protiv presude žalbu je podnio tužitelj-protutuženik. Presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom presudu preinačiti i prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev, a protutužbeni odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Tuženici-protutužitelji nisu dali odgovor na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud kod odlučivanja o proututžbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo.

U odnosu na tužbeni zahtjev.

Iz spisa tj. iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva bilo potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 544.044,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. svibnja 2011. temeljem ugovora o operativnom leasingu.

Među strankama nije sporno da su imale zaključen ugovor o operativnom leasingu i da je tužitelj tuženicima predao na korištenje predmet leasinga i to vozilo IvecoTrakker ... 8x4, godina proizvodnje 2007. Nije sporno niti da je ugovor o operativnom leasingu raskinut 9. rujna 2010. kao i da je tužitelj istog dana preuzeo predmet leasinga, vozilo IvecoTrakker ... 8x4, godina proizvodnje 2007. Nije sporno niti da je tužitelj nakon preuzimanja vozila isto ponovo prodao tvrtki E. d.o.o.

Među strankama je sporno jesu li tuženici izvršenim uplatama i predajom vozila tužitelju u cijelosti isplatili svoju obvezu prema tužitelju temeljem ugovora o operativnom leasingu.

Tijekom postupka provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku O. d.o.o. na okolnost je li tužiteljevo potraživanje podmireno te ako nije, u kojem iznosu nije podmireno. U svom mišljenju vještak je zaključio da su tuženici po Ugovoru o operativnom leasingu br. 100-06937-2007, zaključenim 20. travnja 2007., na dan 15. rujna 2010. više uplatili iznos od 49.846,67 kn.

Budući da tužitelj nije prigovarao Nalazu i mišljenju vještaka kojeg je primio 21. ožujka 2016., pravilno je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog, postavljen tek na ročištu održanom 15. studenog 2018., da se ponovi vještačenje i dalje ne iznoseći konkretne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka O. d.o.o, te odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U odnosu na protutužbeni zahtjev:

Prvotuženik je nakon provedenog vještačenja, podneskom od 22. travnja 2016., podnio protutužbu radi isplate preplaćenog iznosa od 49.846,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2010. do isplate.

Tužitelj-protutuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja iz protutužbe.

Prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Prema općem zastarnom roku od pet godina, budući da ne postoje posebni zastarni rokovi, zastarijevaju tražbine iz stjecanja bez osnove.

Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

U konkretnom slučaju, iznos od 49.846,67 kn je prešao u imovinu tužitelja bez osnove najkasnije na dan 15. rujna 2010. jer je vještak u svom mišljenju naveo da je tuženik upravo na dan 15. rujna 2010. (dan raskida ugovora) bio u preplati prema tužitelju za iznos od 49.846,67 kn.

Kako je protutužbeni zahtjev postavio tek podneskom od 22. travnja 2016., to je protekao zastarni rok od pet godina.

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prigovor zastare ocijenio neosnovanim i prihvatio protutužbeni zahtjev kao osnovan.

Pogrešna je i odluka o troškovima postupka.

Pravilnom primjenom čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1., čl. 158. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, prvotuženiku-protutužitelju je odmjeren trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) kako slijedi:

Prema v.p.s. od 544.044,04 kn do 24. svibnja 2012. tuženiku pripada trošak sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a zajedno s PDV-om od 25% i to za sastav prigovora (Tbr. 8.1) u iznosu od 5.440,00 kn i za sastav podneska od 23. listopada 2012. u iznosu od 5.440,00 kn.

Prema v.p.s. od 178,648,48 kn tuženiku pripada zajedno s PDV-om od 25% trošak sastava podneska od 13. prosinca 2012. u iznosu od 3.128,00 kn (Tbr. 8. t. 1.), trošak zastupanja na ročištu 14. studenoga 2012. u svojstvu tuženika u iznosu od 1.564,00 kn (Tbr. 9. t. 2.), zastupanja na ročištu od 23. travnja 2014. u svojstvu tuženika u iznosu od 3.128,00 kn (Tbr. 9. t. 1.), zastupanja na ročištu od 15. studenoga 2018. u svojstvu tuženika u iznosu od 3.128,00 kn (Tbr. 9. 1.), dakle ukupno 21.828,00 kn i 2.182,80 kn što je 10% za zastupanje više osoba u istom postupku (Tbr. 36.), dakle ukupno 24.010,80 kn.

U odnosu na stopu zatezne kamate na trošak valja istaći da je prvostupanjski sud sudio po stopi koja nije u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a jer je, u točki II. izreke, na trošak, sudio kamate te kod stope pomiješao stopu koja je vrijedila prije 1. kolovoza 2015. i onu nakon toga. Stoga je ovaj sud u točki II.3. izreke dosudio kamatu na trošak primjenom ispravne stope.

Trošak protutužbe tuženiku nije priznat jer u tom dijelu nije uspio u sporu.

S obzirom na sve navedeno presuđeno je primjenom čl. 368. st. 1.ZPP-a kao u točki I. izreke ove presude i temeljem čl. 373. st. 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 7. prosinca 2020.

Sudac

Kamelija Parać