- 1 -              I Kž 431/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 431/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Ane Garačić i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona  ("Narodne novine", broj 110/97. i 27/98. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog F. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. svibnja 2020. godine, broj K-31/2014, u sjednici održanoj 7. prosinca 2020. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog F. M. i njegovog branitelja, odvjetnika D. M.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog F. M. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženici N. G. i F. M. su, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oslobođeni optužbe za kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ/97. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. optuženici su u cijelosti oslobođeni obveze snošenja troškova kaznenog postupka te je određeno da isti padaju na teret proračunskih sredstava. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08. oštećenik J. d.d. S. je radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

 

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi F. M.

 

Državni odvjetnik žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. i čl. 468. st. 3. ZKP/08. te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Optuženi F. M. žali se osobno i po branitelju, odvjetniku D. M. U osobnoj žalbi tog optuženika nisu izrijekom istaknute žalbene osnove pobijanja prvostupanjske presude niti prijedlog u kojem smislu postupiti s pobijanom presudom. Žalba tog optuženika po branitelju podnesena je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a predloženo je da se "takvo postupovno rješenje ukine, a presuda Županijskog suda u Splitu, broj K-31/14, od dana 22. svibnja 2020. godine preinači u dijelu u kojem je nastupila navedena preinaka." Budući da se ove dvije žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog F. M.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog F. M. u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Optuženi N. G. je po branitelju, odvjetniku mr. sc. Ž. G. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

I optuženi F. M. je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, i to osobno i po branitelju, odvjetniku D. M., predloživši da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Obojica optuženika, i to optuženi N. G. u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, a optuženi F. M. u žalbi i u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, zatražili su obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik te optuženici i njihovi branitelji. Sjednici su pristupili optuženi F. M. i njegov branitelj, odvjetnik D. M. Sjednici vijeća nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženi N. G. te branitelj tog optuženika, odvjetnik mr. sc. Ž. G., koji su o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu čl. 475. st. 5. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća optuženi F. M. i njegov branitelj, odvjetnik D. M. izjavili su da ostaju kod podnesene žalbe i odgovora na žalbu državnog odvjetnika te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod svojih prijedloga iz žalbi odnosno iz odgovora na žalbu državnog odvjetnika.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog F. M. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženog F. M.

 

Optuženi F. M. u svojoj žalbi ističe da je zastupnica optužbe na raspravi 15. svibnja 2020. izmijenila činjenični opis kaznenog djela na način da umjesto riječi "studenog 1998." treba stajati "siječnja 1999." Osim toga, da je u činjeničnom opisu kaznenog djela zadržano njegovo svojstvo odgovorne osobe za cijelo inkriminirano razdoblje iako mu je 31. srpnja 1998. prestalo članstvo u nadzornom odboru J. d.d. S. Unatoč takvoj izmjeni koja je, prema mišljenju ovog žalitelja, presudna jer je njome vrijeme počinjenja kaznenog djela u odnosu na njega produljeno za šest mjeseci, prvostupanjski sud odbio je prijedlog obrane da se prekine s raspravom radi vraćanja optužnice na ponovno potvrđivanje. Osim toga, prvostupanjski sud nije donio ni posebno rješenje s pravom žalbe obrane na isto, već je donio samo postupovno rješenje i nastavio postupak. Ovaj žalitelj smatra da je, prvostupanjski sud, postupivši na opisani način, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. te da je ujedno povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu s obzirom na to da je zbog takve izmjene optužnice promijenjeno i vrijeme nastupanja zastare kaznenog progona.

 

Protivno stanovištu izraženom u žalbi optuženog F. M., ocjena je i ovoga suda da opisana izmjena optužnice u činjeničnom opisu kaznenog djela od strane ovlaštenog tužitelja izvršena na raspravi 15. svibnja 2020. ne predstavlja takvu izmjenu koja bi opravdavala postupanje prvostupanjskog suda u smislu čl. 441. st. 2. i 3. ZKP/08. Naime, izmjenom u konkretnom slučaju samo je precizirano vrijeme počinjenja kaznenog djela kako je ono bilo navedeno u činjeničnom opisu kaznenog djela u izvornoj optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj DO-K-1/2000 od 30. lipnja 2000. (listovi 525 do 535 spisa), s naglaskom da su datumi svih naloga za knjiženje troškova nastalih korištenjem kreditne kartice A. E. C. od strane optuženog F. M., a potpisanih od strane optuženog N. G. od samog početka ostali neizmijenjeni u činjeničnom opisu djela iz optužnice. Dakle, kako je datum prvog tako izdanog naloga 11. studeni 1997., a posljednjeg 21. siječnja 1999., izmjena optužnice u uvodnom dijelu činjeničnog opisa kaznenog djela u pogledu vremena njegova počinjenja na način da umjesto "studenog 1998." treba stajati "siječnja 1999.", doista predstavlja preciziranje onoga što je izvorno i bilo opisano i poznato.

 

No, neovisno tome, valja reći da odredbom čl. 441. st. 2. ZKP/08. na koju upire ovaj žalitelj nije propisana obveza, već samo mogućnost prvostupanjskog suda da radi izmjene optužnice na traženje stranaka prekine raspravu. Budući da je prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj izmjeni koja bi opravdavala prekid rasprave i određivanje tužitelju roka u kojemu treba podnijeti novu optužnicu, taj je sud pravilno postupio kada je o takvom zahtjevu obrane donio postupovno rješenje i nastavio s raspravom.

 

Premda je optuženi F. M. u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je u činjeničnom opisu kaznenog djela u izreci pobijane presude zadržano njegovo svojstvo odgovorne osobe za cijelo inkriminirano razdoblje iako mu je 31. srpnja 1998. prestalo članstvo u nadzornom odboru društva J. d.d., valja istaknuti da ovdje nije riječ o osuđujućoj, već o oslobađajućoj presudi. Dakle, prvostupanjski sud, donoseći oslobađajuću presudu, nije mogao izmijeniti činjenični opis inkriminacije opisane u optužnici ovlaštenog tužitelja, već je optuženike mogao osloboditi od optužbe samo i upravo za onakav činjenični događaj kako je on opisan u toj optužnici.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. niti je na štetu optuženog F. M. povrijeđen kazneni zakon, zbog čega je žalba optuženog F. M. neosnovana.

 

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., državni odvjetnik ističe da, kada prvostupanjski sud interpretira iskaze svjedokinja M. K. i M. R. na stranici 22. pobijane presude, navodi da su one iskazale da su najprije dobile izvode, a kasnije račune, kao da se to odnosi i na račune po kartici optuženog F. M. Dakle, da prvostupanjski sud tvrdi da su ove svjedokinje navele da je optuženi F. M. dostavljao račune, što da nije istina jer da iz sva tri iskaza ovih svjedokinja proizlazi da su izričito navele da im jedino optuženi F. M. nije dostavljao račune, zbog čega ga je upozoravala financijska služba. Žalitelj smatra da stoga postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza ovih dviju svjedokinja i samih tih iskaza.

 

Istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, interpretirajući što su u svojim iskazima navele svjedokinje M. K. i M. R. u tom dijelu (odlomci 3. i 4. na stranici 22. pobijane presude), prvostupanjski sud ni na jednom mjestu nije naveo da su one u svojim iskazima navele ili da iz njihovih iskaza (po njegovom zaključku) proizlazi da je optuženi F. M. dostavljao račune. Prema tome, potpuno je netočna žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da prvostupanjski sud tvrdi da su ove svjedokinje navele da je optuženi F. M. dostavljao račune.

 

Ni zbog toga što je prvostupanjski sud u nastavnom dijelu obrazloženja pobijane presude (7. odlomak na 22. stranici) naveo da iz iskaza svjedoka Z. K., M. K. i M. R. nespornim proizlazi da je financijska služba J. raspolagala s tim računima, zbog čega da je neutemeljena tvrdnja iz optužnice da optuženi F. M. radi prikrivanja neovlaštenog utroška novca pojedinačne originalne račune nije dostavljao J. ne postoji proturječnost, a kamoli ne znatna, između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza svjedokinja M. K. i M. R. i samih tih iskaza. Naime, u tom dijelu obrazloženja pobijane presude riječ je o iznošenju vlastitog zaključka prvostupanjskog suda o odlučnoj činjenici na temelju izvedenih dokaza. To, međutim, ne predstavlja u žalbi državnog odvjetnika istaknutu bitnu postupovnu povredu, već prigovor pravilnosti ocjene izvedenih dokaza, o čemu će više riječi biti u okviru obrazlaganja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. državni odvjetnik ističe da je pobijana presuda utemeljena i na dokazu koji nije izveden na raspravi, a riječ je o novinskom članku o drugom kaznenom postupku koji nije pregledan u dokaznom postupku, a na koji se prvostupanjski sud poziva u obrazloženju pobijane presude. Žalitelj smatra da je to utjecalo na presudu, pa i vezano uz ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Pa tako ističe da je neprihvatljivo da se prvostupanjski sud kao na ključni argument poziva na novinski članak objavljen u dnevnom listu prije gotovo dvadeset godina, a koji je priložio optuženi M. Osim toga, da su u istome navedeni pogrešni podaci te da je isti prvostupanjskom sudu jedan od argumenata za nevjerodostojnost iskaza svjedokinje N. K.

 

Premda je žalitelj u pravu kada ističe da se u obrazloženju pobijane presude poziva i na novinski članak koji na raspravi nije izveden kao dokaz, time nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju on upire, odnosno ta okolnost nije utjecala na presudu. Naime, taj se novinski članak u obrazloženju pobijane presude (stranica 21., pasus 6. koji se završava na stranici 22.) spominje samo kao konstatacija prvostupanjskog suda, bez iznošenja bilo kakvog zaključka prvostupanjskog suda, bilo u pogledu njegove dokazne snage, bilo u pogledu ocjene vjerodostojnosti bilo kojeg izvedenog dokaza, uključujući i iskaz svjedokinje N. K. Što se tiče ovog potonjeg, valja istaknuti da po ocjeni ovoga suda ni iz jednog dijela obrazloženja pobijane presude, pa čak ni posredno, ne proizlazi da je prvostupanjski sud svoju ocjenu o vjerodostojnosti iskaza svjedokinje sada pokojne N. K. utemeljio i na tom novinskom članku.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik ističe da je, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, postupanje optuženika bilo dogovorno i sinkronizirano. Tvrdi da to proizlazi iz iskaza svjedokinje M. R., tada tajnice optuženog N. G., koja da je navela da je po njegovom nalogu dostavila zahtjev za izdavanje kreditne kartice, a potom ju je predala optuženom F. M., kao i to da su optuženici bili poslovni suradnici i znanci u kolegijalnim odnosima. Navedeno da proizlazi i iz činjenice da je optuženi M. troškove u privatne svrhe činio u dugom razdoblju od godine i sedam mjeseci, što je optuženi G. opetovano prihvaćao, čak i nakon što je optuženi M. prestao biti član nadzornog odbora društva te je stalno izdavao i potpisivao naloge da se takvi, već po mjestu nastanka očito privatni troškovi luksuznog života u velikim iznosima, podmiruju iz sredstava J. unatoč nepostojanju računa koje su drugi zaposlenici bili obvezni prilagati. Konačno, da je čak optuženi G. s optuženim M. brodom dolazio na H. na sjednicu nadzornog odbora društva, o čemu da su svjedočili B. P. i Z. K.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da okolnost da iz iskaza svjedokinje M. R., tada tajnice optuženog N. G. proizlazi da su optuženici bili poslovni suradnici i znanci u kolegijalnim odnosima sama po sebi nikako ne upućuje na zaključak da je postupanje optuženika u odnosu na inkriminirano im kazneno djelo bilo dogovorno i sinkronizirano. Naime, kako su optuženici u inkriminirano vrijeme obavljali visoko pozicionirane funkcije u istom trgovačkom društvu, i to optuženi G. funkciju predsjednika uprave, a optuženi M. funkciju člana nadzornog odbora, oni su po samoj prirodi stvari bili poslovni suradnici i znanci, a jednako tako je i za očekivati da su, s obzirom na važnost svojih funkcija i s njima povezanih ovlaštenja i dužnosti, trebali biti i u kolegijalnim odnosima. Nadalje, svjedokinja M. R. je jednako tako iskazala da je po nalogu optuženog G. vezano uz izdavanje kreditne kartice postupila i u odnosu na drugog člana nadzornog odbora trgovačkog društva J. d.d., Z. M. Prema tome, ni u tom dijelu postupanje optuženog G. naspram optuženog M. nije bilo drugačije naspram njegovog postupanja prema drugom članu nadzornog odbora društva u bilo kojem smislu koji bi, makar na razini indicija, ukazivao na dogovor u optuženicima inkriminiranom smislu.

 

Nadalje, okolnost da je optuženi M. kreditnu karticu (koja mu je izdana po nalogu optuženog G. u jednakom postupku kao i drugom članu nadzornog odbora, Z. M.) koristio u vremenskom trajanju i na način kako mu je inkriminirano ne može se pripisati optuženom G. Ovo tim više kada se ima u vidu jedan detalj koji proizlazi iz iskaza svjedokinje M. R. Ona je, naime, u svome iskazu, između ostaloga, navela da joj je poznato da je optuženi G. usmeno tražio od optuženog M. da vrati karticu, a kako je ovaj nije vraćao, optuženi G. joj je naložio da mu pošalje dopis da vrati karticu te ju je optuženi M. nakon nekog vremena i vratio. Dakle, da je postupanje optuženika bilo dogovorno i sinkronizirano, kako to tvrdi državni odvjetnik, onda zasigurno optuženi G. ne bi postupio na opisani način.

 

Ni okolnost da je optuženi G. opetovano, pa čak i nakon što je optuženi M. prestao biti član nadzornog odbora društva, potpisivao naloge sa zamolbom financijskom sektoru društva za priznanje troškova učinjenih po kreditnoj kartici optuženog M., protivno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, ne upućuje na dogovorno postupanje optuženika. Uz ono što je navedeno u prethodnom odlomku obrazloženja ove odluke treba još dodati sljedeće. Optuženi G. je u svojoj obrani objasnio da je upravo revizor taj koji je prilikom godišnje revizije krajem 1998. predložio da se troškovi F. M. za koje nije bilo pripadajućih računa, a koji su već ranije plaćeni, razvrstaju u određenu grupu troškova te da se knjiže na način da se sastave nalozi u kojima će ti troškovi biti prikazani kao troškovi promidžbe J., tako da je on kao predsjednik uprave društva i potpisao takve naloge, i to mehanički, imajući povjerenja u ljude koji su ih sastavljali. Ovakva njegova obrana potvrđena je iskazom svjedokinje M. R. Ona je, naime, navela da je revizorska kuća koja je vršila reviziju poslovanja J. predložila da se problem nedostavljanja računa nastalih korištenjem kreditne kartice optuženog M. riješi na način da se ispišu dopisi kao da su troškovi koje je imao i koji su isplaćeni optuženom F. M. nastali radi promidžbe J.

 

Imajući u vidu prethodno izloženo, ne mogu se prihvatiti kao osnovane ni žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je svijest optuženog G. o nezakonitosti vidljiva i iz sadržaja njegovih naloga za knjiženje financijskom sektoru u kojima moli da se priznaju navedeni troškovi F. M. plaćeni American Express karticom koji su nastali radi promidžbe i prosperiteta J., a kako nije dostupan originalni račun, da spomenuti dopis služi umjesto toga.

 

Naposljetku, ni okolnost zajedničkog putovanja optuženika privatnom jahtom optuženog F. M. iz S. na H. na sjednicu nadzornog odbora J., koju nisu osporili ni sami optuženici, ne upućuje na zaključak o njihovom dogovornom postupanju u inkriminiranom im smislu. Budući da je u odnosu na tu okolnost prvostupanjski sud iznio vrlo uvjerljive i životno logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to se i ovaj žalitelj upućuje na iste radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (stranica 11. pobijane presude).

 

Državni odvjetnik je u pravu kada u svojoj žalbi ističe da je optuženi G. u svojoj obrani naveo da on nije dao kreditnu karticu optuženom M., a da suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka B. P. i M. R., ali i iz obrane optuženog M. Naime, svjedok B. P. porekao je da je on dao karticu optuženom M., dok iz iskaza svjedokinje R. i obrane optuženog M. proizlazi da je optuženom M. tu karticu dala tajnica optuženog G. K tome, u spisu postoji dopis od 24. rujna 1998. na kojemu je rukopisom optuženog G. napisano M., pošalji F. dopis o potrebi vraćanja kartice“, što ni sam optuženi G. nije osporio. Međutim, neprihvatljivo je žalbeno inzistiranje državnog odvjetnika na tome da je obrana optuženog G. neutemeljena u cijelosti zbog okolnosti da se ista u tom dijelu razlikuje od drugih izvedenih dokaza i obrane optuženog M.

 

Državni odvjetnik u svojoj žalbi nadalje ističe da je neutemeljena i tvrdnja obrane optuženog G. da je naloge za knjiženje troškova optuženog M. izdao odjednom, sve zajedno, na sugestiju revizora budući da je iz datuma naloga vidljivo da je te naloge izdavao i potpisivao sukcesivno, ne samo tijekom 1997., nego i tijekom 1998., a pet naloga i nakon što je optuženi M. 31. srpnja 1998. prestao biti član nadzornog odbora. U svezi s tim ističe da i iz iskaza svjedokinje M. Lj., tada referentice protokola proizlazi da su ti nalozi izdavani sukcesivno te da je i svjedokinja M. R. navela da je te naloge ispisivala periodično, svaka dva do tri mjeseca, kada je dobivala izvješća o utrošenim sredstvima.

 

Istaknutim žalbenim navodima državni odvjetnik daje vlastitu interpretaciju obrane optuženog G. nastojeći prikazati da je ista u pogledu činjenice načina izdavanja i potpisivanja naloga za knjiženje troškova nastalih korištenjem kreditne kartice od strane optuženog M. u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima. Međutim, bez uspjeha. Naime, iz obrane optuženog G. ne proizlazi, kako to nastoji prikazati ovaj žalitelj, da je on odjednom potpisao sve inkriminirane mu naloge, već to da je sukcesivno, dakle, u više navrata potpisivao naloge koji su se odnosili na troškove nastale u određenom razdoblju.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da je optuženi G. ustrajao u odobravanju troškova optuženog M. i nakon upozorenja nadležnih službenika, o čemu da su svjedočile M. R., sada pokojna N. K. te M. K. Pa tako ističe da je svjedokinja M. R. navela da je krajem 1997. revizija upozorila na financijske nepravilnosti vezano uz plaćanje računa po kartici optuženog M. jer on nije dostavljao račune, dok svi ostali jesu, pa da se o tome razgovaralo kod optuženog G. i u financijskoj službi, dok je svjedokinja N. K. navela da je optuženi G. zabranio da se njoj daje uvid u računovodstvenu dokumentaciju premda je bila članica uprave društva za financijsko-računovodstvene poslove, kao i to da je naknadno interna kontrola utvrdila da je optuženi M. karticu koristio u privatne svrhe. Nadalje, da je svjedokinja M. K. navela da je postojao problem knjiženja troškova optuženog M. koji su nastali korištenjem kartice jer nisu dobivali račune kao osnovu za knjiženje, na što je upozorila svoga nadređenoga I. B. Ovaj potonji da je potvrdio da ga je M. K. upozorila da optuženi M. ne dostavlja račune, o čemu da su upozorili tajnicu optuženog G. Državni odvjetnik smatra da je optuženi G. time postupio protivno Statutu i drugim internim aktima društva, time da ni uprava nije donijela odluku o davanju kartice, dok okolnost da je poslovna kartica J. bila dana i drugom članu nadzornog odbora, Z. M. nije od značaja budući da je on nije zloupotrijebio. Tim više što su svi ostali koji su koristili karticu dostavljali račune, a to jedini nije činio optuženi M.

 

U odnosu na istaknute žalbene tvrdnje prije svega treba reći da je u ovom kaznenom postupku kao nesporno utvrđeno da optuženi G. izdavanjem kreditne kartice optuženom M. nije prekršio nijednu odredbu Statuta, a ni poslovnika o radu uprave i nadzornog odbora društva J. d.d., kao niti Zakona o trgovačkim društvima. Osim toga, iz iskaza svjedokinje N. M. S., voditeljice pravne službe i prokuristice društva J. d.d. proizlazi da je postupak dobivanja kreditne kartice bio neformalan, odnosno da nije postojao nijedan unutarnji propis kojim bi se reguliralo izdavanje kreditne kartice te opseg osoba koje je mogu dobiti, tako da su kartice imali, ne samo direktori pojedinih sektora i pojedini članovi nadzornog odbora, već i referenti koji bi zbog posla morali odlaziti u inozemstvo, kao i predstavnici Jadroplova u inozemstvu. Ova svjedokinja je također navela da predsjedniku uprave za izdavanje kartice nije bilo potrebno nikakvo posebno odobrenje od strane uprave ili nadzornog odbora niti je bila ikakva tajna tko je kartice dobio, dok je svjedok A. B. naveo da je izdavanje kreditnih kartica vodećim ljudima društva bilo uobičajeno.

 

Uzevši u obzir navedeno, potpuno je neprihvatljiva i žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da okolnost da je poslovna kartica J. bila dana i drugom članu nadzornog odbora, Z. M. nije od značaja jer da je on nije zloupotrijebio. Naime, ako je (kako bi to proizlazilo iz stanovišta državnog odvjetnika) izdavanje kreditne kartice jednome članu nadzornog odbora društva (Z. M.) bilo sukladno zakonu i internim aktima društva, potpuno je neprihvatljivo da bi jednako takvo postupanje u odnosu na drugog člana nadzornog odbora društva bilo protivno svemu navedenome. Osim toga, potpuno je neprihvatljivo da se onome koji je izdao, odnosno naložio izdavanje kreditne kartice (optuženom G.) unaprijed pripisuje način korištenja te kartice od strane onoga kojemu je izdana (optuženi M.).

 

Nadalje, točno je da iz iskaza svjedoka M. R., M. K. i I. B. proizlazi da je, kada je uočeno da optuženi M. ne dostavlja račune nastale korištenjem kreditne kartice, o tome upozorena služba optuženog G. Međutim, iz njihovih iskaza također proizlazi da je s time bio upoznat i cijeli financijski sektor društva te se na razini čitavog tog sektora nastojalo pronaći prihvatljivo rješenje te situacije. Dakle, optuženi G. nije ništa skrivao niti prešućivao u pogledu toga, već je u rješavanje te situacije bio uključen zajedno sa svojim suradnicima. Pri tome valja imati na umu i odnos među organima društva u kojima su tada bili optuženici i s tim u vezi mogućnost utjecaja optuženog G. na postupanje optuženog M. Naime, nadzorni odbor (dakle, organ društva čiji je član u to vrijeme bio optuženi M.) je taj koji nadzire rad uprave (dakle, organa čiji je predsjednik u to vrijeme bio optuženi G.). Naposljetku, dobra namjera optuženog G. da se takva situacija nepostojanja računa nastalih korištenjem kreditne kartice od strane optuženog M. riješi na pravno i financijski najprihvatljiviji način jasno proizlazi iz činjenice da je on potpisao naloge za knjiženje tih troškova navedene u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude upravo na prijedlog revizora, u kojem dijelu je njegova obrana potvrđena iskazom svjedokinje M. R.

 

Što se tiče navoda sada pokojne svjedokinje N. K. da je naknadno interna kontrola utvrdila da je optuženi M. karticu koristio u privatne svrhe, valja reći da tijekom cijelog dokaznog postupka unatoč višekratnim zamolbama, kako prvostupanjskog suda, tako i vještaka, od strane društva J. d.d. nije dostavljena brojna zatražena relevantna dokumentacija, pa tako ni to navodno izvješće interne kontrole na koje se u svom iskazu pozivala imenovana svjedokinja. Nadalje, ispitana u svojstvu svjedoka V. M., koju je upravo sada pokojna N. K. u svome iskazu označila kao osobu koja je u to vrijeme provodila internu kontrolu, navela je da je ona negdje 1998. prebačena u službu tzv. interne kontrole, no da ista nije zaživjela te da ne zna je li interna kontrola ikada napravila bilo kakvo izvješće vezano uz troškove koje je učinio F. M. S druge strane, sama svjedokinja K. je u svome iskazu navela da su joj bila dostupna revizorska izvješća te da iz njih nije vidjela da je bilo kakvih primjedbi u vezi korištenja kreditne kartice od strane optuženog M.

 

Nadovezujući se na ovo potonje, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio i da ni iz revizorskih izvješća renomiranih revizora za 1997. i 1998. ne proizlazi postojanje bilo kakvih nepravilnosti u pogledu svrsishodnosti troškova optuženog M. Pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbenom tvrdnjom državnog odvjetnika da izvješće revizora P. W. od 25. lipnja 1998. o obavljenoj reviziji društva J. pokazuje stanje na dan 31. prosinca 1997. pa da stoga nije moglo obuhvatiti predmet optužnice jer je, bez obzira na vrijeme troškova, optuženi G. počeo izdavati naloge za plaćanje tek 11. studenog 1997. te je u 1997. izdao još samo jedan nalog, i to 30. prosinca 1997., dok je sve ostale naloge za plaćanje izdavao tijekom 1998. te jedan u siječnju 1999. Naime, izvješće ove revizorske kuće odnosi se, kako je to naveo i sam žalitelj, na razdoblje do zaključno 31. prosinca 1997. Međutim, žalitelj (očito svjesno) zanemaruje da u spisu postoji i izvješće revizora o stanju za 1998., a riječ je o izvješću revizorske kuće K. od 9. kolovoza 1999. Iz obaju ovih izvješća proizlazi da su izvješća uprave načinjena sukladno Zakonu o računovodstvu i međunarodnim računovodstvenim standardima (o čemu su se u svojim nalazima i mišljenjima očitovali stalni sudski vještaci za financije i računovodstvo A. B. i J. B.).

 

Ne slažući se s ocjenom prvostupanjskog suda da iskaz sada pokojne svjedokinje N. K. nije vjerodostojan, žalitelj navodi da je ona iskazala da joj je optuženi G. onemogućavao obavljanje njezinog posla i uskraćivao informacije, tako da mu je neshvatljivo da je prvostupanjski sud zanemario materijalni dokaz tvrdnji svjedokinje K. u vidu zapisnika sa sjednica Upravnog odbora J. na kojima je ona govorila o neprofesionalnom odnosu predsjednika uprave i I. B. prema njoj.

 

Istaknutim žalbenim navodima državni odvjetnik ustraje u tome da je iskaz sada pokojne svjedokinje N. K. trebalo ocijeniti kao vjerodostojan, no argumentacija kojom to obrazlaže, osim što je uopćena, nije ni u kakvoj konkretnoj vezi s postupanjem koje se optuženicima inkriminira optužnicom, već se iz iste samo može razabrati kakav je inače bio odnos između optuženog G. i te svjedokinje.

 

Ovaj žalitelj nadalje ističe da su neutemeljeni navodi prvostupanjskog suda na stranicama 13. do 15. pobijane presude kojima se prikazuje da je troškove nastale korištenjem kreditne kartice od strane optuženog F. M. podmirivala tvrtka A. A. S. A. L. Žalitelj, naime, tvrdi da je prema dokumentaciji, knjigovodstveno-financijskim vještačenjima po vještacima S. G. i A. B. te iskazima svjedoka N. M. S., Z. T., Z. K., ali i obrani optuženog G. iz istrage iste u konačnici podmirilo društvo J. d.d.

 

Pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ni istaknutim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika. Budući da se ovaj drugostupanjski sud u potpunosti slaže s razlozima prvostupanjskog suda u tom dijelu, ocjenjujući ih logičnima i životno uvjerljivima, žalitelja se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranice 13. do 15. pobijane presude), time da će se ovdje istaknuti samo još neki elementi koji proizlaze iz stanja spisa predmeta, i to upravo iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku A. B., na koji se poziva i sam žalitelj. Naime, taj je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju od 4. srpnja 2019. (listovi 1201 do 1232 spisa), naveo da je sve te troškove platilo društvo J. d.d. društvu A. A. S. A. L.. L., koja agencija je iste troškove podmirila kartičnoj kući A. E. S. E. L. England, kod koje kartične kuće je agencija A. A. S. A. L. L. u ime i po nalogu društva J. d.d. ishodila kreditnu karticu na ime F. M.; da je obveznik plaćanja tih troškova prema A. E. bilo društvo A. A. S. A. L. L., a toj agenciji društvo J. d.d. Međutim, isti je vještak u prvoj pisanoj dopuni svog vještačenja od 27. siječnja 2020. (listovi 1449 do 1454) objasnio da na pitanja tko je, kada i kome platio te troškove, u kojoj su valuti plaćeni ti troškovi, tko je naložio i odobrio njihovo plaćanje i tko je bio u obvezi plaćanja troškova prema A. E. – društvo J. d.d. ili A. A. S. A. L. ne može dati računovodstveno utemeljen (vjerodostojan) odgovor zbog nedobivanja od strane društva J. d.d. za to potrebne dokumentacije. Ovakvo svoje mišljenje vještak A. B. ponovio je i u drugoj pisanoj dopuni svog vještačenja od 20. veljače 2020. (listovi 1472 do 1478 spisa) navevši da dokumentacija na temelju koje je izradio svoj nalaz i mišljenje može biti samo podloga za donošenje određenih pretpostavki, ali ne i dostatna i vjerodostojna za donošenje ispravnih zaključaka i mišljenja. Do jednakih je zaključaka došla i stalna sudska vještakinja za računovodstvo i financije J. B. (pisani nalaz i mišljenje od 3. travnja 2020. na listovima 1560 do 1563 spisa).

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u ovom postupku nije dokazano da je društvo J. d.d. platilo troškove nastale korištenjem kreditne kartice od strane optuženog F. M., da nema ni podataka o tome tko je pozvao društvo J. d.d. na njihovo plaćanje, tko je naložio to plaćanje te da li je ono izvršeno i kada, odakle i kome.

 

Državni odvjetnik nadalje tvrdi da ne postoje dokazi o poslovnoj svrsi troškova, pa tako ističe da je i sam optuženi G. u svojoj obrani naveo da ni J. ni on kao odgovorna osoba nisu angažirali optuženog M. za obavljanje nikakvih poslova promidžbe niti da mu je o tome što poznato. K tome, da je optuženi M. bio član nadzornog odbora, a članovi nadzornog odbora, sukladno ZTD-u, ne obavljaju poslove promidžbe za trgovačko društvo, time da je J. u tu svrhu zapošljavao brojne zaposlenike, kako u sjedištu, tako i u inozemstvu, a sastanci optuženog M. u Italiji s osobama iz Italije, Hrvatske i drugih zemalja bili su uobičajeni poslovi konzula Republike Hrvatske u Italiji, za koju dužnost je optuženi M. bio plaćen te nisu imali nikakve veze s J.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da bi, kako to proizlazi iz svih triju financijsko-knjigovodstvenih vještačenja provedenih u ovom predmetu, jedini vjerodostojan dokaz o svrsi troškova učinjenih korištenjem kreditne kartice od strane optuženog F. M. bili originalni računi kojih, međutim, nema. Prema tome, činjenica nepostojanja tih računa nikako se ne može tumačiti na štetu optuženika, odnosno na način da, ako tih računa nema, ti troškovi samim time nisu bili učinjeni u poslovne svrhe društva J. d.d. jer je to protivno načelu in dubio pro reo.

 

Nadalje, činjenica da je optuženi G. u svojoj obrani u istrazi  naveo da mu nije poznato ništa o tome je li optuženi M. radio na promidžbi J. te da ga ni on ni uprava nisu angažirali ni za kakvu promidžbu ne znači, kako to nastoji sugerirati državni odvjetnik u svojoj žalbi, da optuženi M. doista nije obavljao te poslove. Osim toga, valja imati na umu i navode obrane optuženog G. s rasprave od 11. travnja 2011. kojima su ti navodi njegove obrane iz istrage relativizirani. Taj je optuženik, naime, na toj raspravi naveo da pretpostavlja da je sigurno bilo poslova koje je optuženi M. obavljao za J. u Italiji i izvan nje, no da se on za to nije nešto posebno interesirao jer je imao drugih obveza, ali da je točno da je predstavnik J. u M. bio prebačen zbog određenih problema u V., tako da je M. ostao nepokriven pa je upravo optuženi M. zasigurno obavljao taj dio poslova koje je do tada obavljao predstavnik J. u M.

 

Ni činjenica da Zakonom o trgovačkim društvima nije izričito propisano da članovi nadzornog odbora obavljaju poslove promidžbe za trgovačko društvo ne može se tumačiti na način da ih optuženi M. stvarno nije obavljao. Naprotiv, upravo je zakonska dužnost članova nadzornog odbora društva štititi i zastupati interese društva, u što su svakako uključeni i takvi poslovi.

 

Naposljetku, ni okolnost da je J. za tu svrhu, odnosno za obavljanje poslova promidžbe društva imao posebne zaposlenike ne isključuje da je takve poslove obavljao i optuženi M. kao član nadzornog odbora, koji je u inkriminirano vrijeme obnašao i dužnost generalnog konzula Republike Hrvatske u Italiji. Ovo tim više kada se ima u vidu da je, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, J. upravo 1997. svog predstavnika iz M. prebacio u V., tako da je M. kao najveći ekonomski centar ostao nepokriven, pa je optuženi M. preuzeo veliki dio poslova predstavnika J. i tako svojim angažmanom doprinosio sklapanju komercijalnih poslova i aktivnostima za dobrobit i opstanak tog društva.

 

Stoga su neprihvatljive i žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da je iz podataka pribavljenih od J. u ponovljenom postupku u vezi postojanja i poslova predstavnika društva u M. i V., a s obzirom na njihovu vrstu i malu udaljenost između V. i M., očito da optuženi M. nije obavljao te poslove niti je preseljenje predstavnika iz M. u V. imalo bilo kakav utjecaj na aktivnost optuženog M. koji za to nije bio kvalificiran. Ovo osobito kada se imaju u vidu i iskazi brojnih svjedoka koji su iskazivali o angažmanu i značaju djelovanja optuženog M. u promoviranju J. i stvaranju povoljnih uvjeta za poslovanje tog društva u inozemstvu u vrijeme kada je on istodobno obnašao i funkciju člana nadzornog odbora J. i dužnost generalnog konzula Republike Hrvatske u Italiji - P. Č., I. B., M. B., L. R., I. R., A. K. i D. S., a koje je prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnima. Budući da su saznanja navedenih svjedoka i ocjena vjerodostojnosti njihovih iskaza vrlo detaljno izneseni u obrazloženju pobijane presude, a s istima se u cijelosti slaže i ovaj sud, isti se ovdje neće ponavljati, već se žalitelja upućuje na taj dio obrazloženja pobijane presude (stranice 16. do 20.).

 

Stoga su neosnovane i daljnje žalbene tvrdnje državnog odvjetnika kojima on, pozivajući se na to što su iskazali ovi svjedoci i dajući svoje tumačenje njihovih iskaza te ocjenu njihove vjerodostojnosti, ističe da nijedan od u ponovljenom postupku na prijedlog obrane ispitanih svjedoka nije naveo da je optuženi M. kao konzul u M. stvarao uvjete da društvo J. sklopi važne poslove s talijanskim tvrtkama niti da je u svezi s tim imao troškove.

 

Državni odvjetnik smatra neprihvatljivim i to što prvostupanjski sud kao argument za oslobađajuću presudu koristi i zahvalu predsjednika Regije Lombardija optuženom M. od 9. prosinca 1999. jer je, kako to ističe u svojoj žalbi, taj optuženik u to vrijeme bio konzul Republike Hrvatske u M. te je zahvalu dobio po toj osnovi, pri čemu se u istoj ne spominje društvo J. niti ta zahvala ima ikakve veze s J., a čak je i izdana oko godinu dana nakon počinjenja kaznenog djela.

 

U odnosu na istaknuto prije svega treba navesti da je dokument na koji se poziva ovaj žalitelj tek usputno spomenut u obrazloženju pobijane presude, a ne kao jedan od odlučujućih dokaza iz kojih je prvostupanjski sud izvodio zaključke o odlučnim činjenicama u konkretnom slučaju. No, neovisno o tome, za istaknuti je da, sve da je ta zahvala optuženom M. i izdana po osnovi njegovog svojstva generalnog konzula Republike Hrvatske u Italiji (kako to tvrdi ovaj žalitelj), nesporno je da je on u inkriminirano vrijeme, uz tu funkciju, na području M. djelovao i kao predstavnik društva J. d.d. stvarajući uvjete za dogovaranje poslova od važnosti za J. Kako su se, dakle, te dvije funkcije optuženog M. u to vrijeme ispreplitale, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz teksta te zahvale također proizlazi da je optuženi M. doista uspostavljao kontakte i komunikaciju s utjecajnim ljudima koji su uključivali i dogovaranje poslova za J. Naposljetku, neprihvatljiva je i tvrdnja ovog žalitelja da se ta zahvala ne može dovesti u vezu s J. zbog toga što je izdana oko godinu dana nakon počinjenja kaznenog djela. Naime, po samoj prirodi stvari zahvala se i odnosi na nešto što joj je vremenski prethodilo.

 

Kako, dakle, žalbom državnog odvjetnika, kao ni onom optuženog F. M., nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude, a ni njezinim ispitivanjem sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno ni postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 7. prosinca 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.