- 1 -              I Kž-472/2017-7

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-472/2017-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog T. B. i optužene B. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. travnja 2017. broj K-127/13, u sjednici održanoj 7. prosinca 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog T. B., odvjetnika K. B. i branitelja optužene B. B., odvjetnika M. R.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika, optuženog T. B. i optužene B. B., a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u odnosu na optuženog T. B. i kazneno djelo činjenično opisano u točki 2. izreke, a pravno označeno kao kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. na način da se, na temelju članka 452. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), protiv optuženog T. B. (s osobnim podacima kao u pobijanoj presudi)

 

ODBIJA OPTUŽBA

 

da bi u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 30. travnja 2008. kao direktor trgovačkog društva M. P. d.o.o.1 u Z., ..., kako bi prikrio stjecanje značajne nepripadne materijalne dobiti za naznačeno trgovačko društvo prikratom sredstava koja pripadaju državnom proračunu s osnove poreza na dodanu vrijednost i izbjegao uopće plaćanje obveza tog trgovačkog društva, protivno odredbi članka 9. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj 109/07.) i odredbi članka 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 47/95., 106/96., 164/98., 10/99., 54/00., 73/00., 127/00. i 76/07.), nije vodio glavnu knjigu, pomoćne knjige, niti knjigu primljenih i izdanih računa,

 

dakle, da nije vodio poslovne knjige koje je  po zakonu obvezan voditi,

čime da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga, opisano i kažnjivo po članku 248. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog T. B., kao i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed ove odluke, žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. B. u tom su dijelu bespredmetne.

 

II. Povodom žalbi državnog odvjetnika, optuženog T. B. i optužene B. B., a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na optuženog T. B. i kaznena djela činjenično opisana u točkama 2., 4. i 6. izreke, a pravno označena kao kaznena djela iz članka 292. stavak 1. alineja 4. i stavak 2. KZ/97. na način da se izriče da je optuženi T. B. tim kaznenim djelima počinio kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

III. Uslijed odluka pod I. i II. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom T. B. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisana u točkama 1., 3. i 5. izreke u trajanju od po 1 (jedne) godine, kao i utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz članka 248. KZ/11., opisana u točkama 4. i 6. izreke u trajanju od po 1 (jedne) godine, dok mu se za kaznena djela iz članka 256. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/11., opisana u točkama 2., 4. i 6. KZ/11., utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, pa se optuženi T. B. uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 8 (osam) mjeseci.

 

IV. Povodom žalbi državnog odvjetnika, optuženog T. B. i optužene B. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), utvrđuje da je:

 

- optuženi T. B. kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke ostvario imovinsku korist u iznosu od 25.483.700,00 (dvadesetpetmilijunačetristoosamdesettritisućesedamsto) kuna, kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. opisanim pod točkom 3. izreke imovinsku korist u iznosu od 3.637.500,00 (trimilijunašestotridesetsedamtisućapetsto) kuna i kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11 opisanim pod točkom 5. izreke imovinsku korist u iznosu od 3.004.000,00 (trimilijunaičetiri) kuna te da navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom T. B. da iznos od 32.125.200,00 (tridesetdvamilijunastodvadesetpettisućadvjesto) kuna isplati Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe

 

- optužena B. B. kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. u svezi s člankom 38. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke ostvarila imovinsku korist u iznosu od 2.155.000,00 (dvamilijunastopedesetpettisuća) kuna, a kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. u svezi s člankom 38. opisanim pod točkom 5. izreke imovinsku korist u iznosu od 550.000,00 (petstopedesettisuća) kuna pa se nalaže optuženoj B. B. da iznos od 2.705.000,00 (dvamilijunasedamstopettisuća) kuna isplati Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

V. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. B. u ostalom dijelu te žalba optužene B. B. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi T. B. i optužena B. B. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kaznena djela, i to optuženi T. B. pod točkama 1., 3. i 5. izreke kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., pod točkama 2., 4. i 6. kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. st. 1. i 2. alineja 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.), te pod istim točkama i kaznena djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., a optužena B. B. da je pod točkama 1. i 5. počinila kaznena djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi sa člankom 38. KZ/11. Na temelju istih zakonskih propisa izrečene su im kazne na način da su optuženom T. B. za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. iz točki 1., 3. i 5. izreke utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, za kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. i 2. alineja 4. KZ/97. iz točki 2., 4. i 6. izreke utvrđene su mu kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, za kaznena djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. iz točki 2., 4. i 6. izreke utvrđene su mu kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, a primjenom članka 51. KZ/11. optuženi T. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci, dok su optuženoj B. B. za kaznena djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi sa člankom 38. KZ/11. iz točke 1. i 5. izreke, uz primjenu članka 48. KZ/11. i članka 49. točka 1. KZ/11., utvrđene kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci, a primjenom članka 51. KZ/11. optužena B. B. osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, koja joj je, na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 3. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro i to na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada, s time da je upozorena na pravne posljedice u skladu sa člankom 55. stavak 6. i 7. KZ/11.

 

Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev u ukupnom iznosu od 7.259.839,70 kuna te je naloženo optuženom T. B. da iznos od 7.259.839,70 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana pravomoćnosti presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 5. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 25.483.700,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke presude, da novčani iznos od 3.637.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. opisanim pod točkom 3. izreke presude, te da novčani iznos od 3.004.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi T. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. opisanim pod točkom 5. izreke presude, pa je naloženo optuženom T. B. da iznos od 32.125.200,00 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude

 

Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 5. stavak 1. ZPOIK-a utvrđeno je da novčani iznos od 2.155.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena B. B. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. u svezi sa člankom 38. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke presude, te da novčani iznos od 550.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena B. B. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. u svezi sa člankom 38. KZ/11. opisanim pod točkom 5. izreke presude, pa je naloženo optuženoj B. B. da iznos od 2.705.000,00 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi sa člankom 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. naloženo je optuženom T. B. i  optuženoj B. B. da svaki ponaosob naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od po 2.000,00 kuna, dok će o troškovima kaznenog postupka u odnosu na knjigovodstveno-financijsko vještačenje biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi T. B. te optužena B. B.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog T. B. s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se ovom optuženiku izreknu strože pojedinačne, a potom i stroža jedinstvena kazna zatvora.

 

Optuženi T. B. žalbu je podnio po branitelju odvjetniku K. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženik i njegov branitelj.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela i optužena B. B. po branitelju odvjetniku M. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženica i njen branitelj.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog T. B. i optužene B. B. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženici i njihovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća su nazočili branitelj optuženog T. B. odvjetnik K. B. i branitelj optužene B. B. odvjetnik M. R., dok optuženi T. B. i optužena B. B. kao ni državni odvjetnik, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. B. u odnosu na kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka  248. KZ/11. opisanog u točki 2. pobijane presude su bespredmetne, dok žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. B. u preostalom dijelu, a žalba optužene B. B. u cijelosti, nisu osnovane.

 

U odnosu na točku I. ove presude:

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnesenih žalbi, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon protiv optuženog T. B. u odnosu na kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. opisano u točki 2. izreke pobijane presude jer je nastupila zastara kaznenog progona. S obzirom na navedeno, u odnosu na optuženog T. B. odbijena je optužba da bi počinio navedeno kazneno djelo, uslijed čega su žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog T. B. u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. opisano u točki 2. izreke pobijane presude, bespredmetne.

 

Naime, optuženi T. B. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u izreci točke 2. pobijane presude počinio i kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka  248. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora do tri godine.

 

Na temelju članka 81. stavak 1. alineja 5. KZ/11., za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godina, zastara kaznenog progona nastupa po isteku 10 godina od počinjenog kaznenog djela, a ukoliko je prije proteka rokova iz stavka 1. donesena prvostupanjska presuda, na temelju članka 81. stavak 3. KZ/11., zastara kaznenog progona produljuje se za dvije godine.

 

Imajući u vidu da je optuženom T. B. stavljeno na teret da bi kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga opisano u točki 2. izreke pobijane presude počinio zaključno do 30. travnja 2008., a prvostupanjska je presuda donesena prije isteka roka zastare, zastara kaznenog progona nastupila je 1. svibnja 2020.

 

Kako je nastup zastare kaznenog progona okolnost zbog koje se kazneni progon ne može poduzeti, to je valjalo, na temelju članka 480. stavak 1. ZKP/08., prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se, temeljem članka 452. točke 6. ZKP/08., protiv optuženog T. B. za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. opisano u točki 2. izreke pobijane presude optužba odbije. U skladu s time, na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je i o troškovima kaznenog postupka kako to stoji u točki I. ove drugostupanjske odluke.

 

U odnosu na točke II. do V. ove presude:

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi T. B. i optužena B. B. tvrde da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama, a one koje je izložio da su potpuno nejasni i proturječni sa izvedenim dokazima. Obrazlažući, međutim, pobliže ovu žalbenu osnovu, u suštini osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da sud prvog stupnja nije u dostatnoj mjeri izložio okolnosti koje je utvrdio iz pojedinih dokaza, kako ih nije doveo u međusobnu vezu, a da je obrane optuženika ocijenio paušalno, ne prihvaćajući ih. Optuženici se, naime, ponajviše pozivaju na propust u izlaganju okolnosti vezanih uz podizanje novca sa računa trgovačkih društava navedenih u izreci pobijane presude, koje je sud, prema žaliteljima, trebao detaljnije dovesti u vezu sa njihovim obranama da je upotreba podignutog novca bila zakonita i u korist trgovačkih društava (jer su se troškovi plaćali u gotovini, a isplate pravdale zaključenim ugovorima o zajmovima), a optuženi T. B. još i dodatno dovodi u pitanje provedeno knjigovodstveno vještačenje kao i zaključke prvostupanjskog suda u pogledu vođenja poslovnih knjiga pravnih subjekata.

 

Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelji subjektivno drže da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaćaju, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne istaknutu bitnu povredu iz članka 468. stavak. 1. točka 11. ZKP/08.

 

Optuženi T. B. prvostupanjsku presudu pobija i zbog bitne povrede iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. tvrdeći da u tijeku postupka prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za dopunu knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a što da je direktno utjecalo na utvrđenje odlučne činjenice u pogledu stvarne visine porezne obveze.

 

Međutim, ovaj žalbeni navod optuženika nije osnovan. Naime, optuženi T. B. (a i optužena B. B.) su u više navrata zatražili dopunu knjigovodstveno-financijskog vještačkog nalaza, čemu je sud i udovoljio pa je tako vještak R. P. na raspravama od 13. listopada 2015. (list 1635 spisa) te od 18. listopada 2016. (list 1784 spisa) svoj nalaz dopunio usmeno, da bi potom sačinio i pisanu dopunu nalaza (list 1786 spisa) koji je i usmeno izložio na raspravi od 15. veljače 2017. (list 1845 spisa). Stoga je očito da povreda odredaba kaznenog postupka na koju upućuje ovaj optuženik nije ostvarena.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalbe optuženog T. B. i optužene B. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovane.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženi T. B. ističe kako je sud prvog stupnja iz nedvojbene činjenice da je on sa računa trgovačkih društava M. P. d.o.o.1, T. G. G. d.o.o. i M. P. d.o.o.2, kojih je u inkriminiranim razdobljima bio direktor te kao takav ovlašten za vođenje poslova tih društava i podizao gotovinske iznose, pogrešno i neosnovano zaključio da on podignute iznose nije koristio za poslovanje svojih društava. Ponavlja već ranije iznesene navode, a koji su već bili predmetom ocjene prvostupanjskog suda, kako je on svojim dobavljačima plaćao u gotovini, sve da bi isposlovao veće popuste, a i kako bi mogao održavati rokove isporuka. Navodi nadalje da je, iako je prvostupanjski sud presudu većinom temeljio na nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka R. P., pogrešno njegovo utvrđenje da knjigovodstvena dokumentacija ne postoji, odnosno da on nije vodio glavnu knjigu, pomoćne knjige te knjigu primljenih i izdanih računa, već ponavlja kako ta dokumentacija samo nije dostupna i to iz razloga što je on trgovačka društva T. G. G. d.o.o. i M. P. d.o.o.2 prodao te je svu poslovnu dokumentaciju predao novim vlasnicima, dok je sva poslovna dokumentacija trgovačkog društva M. P. d.o.o.1 ukradena, što je i prijavio policiji. Međutim, smatra da sud i mimo okolnosti da nedostaju poslovne knjige iz razloga koje je naveo, nije u dostatnoj mjeri cijenio iskaz svjedoka V. I., koja je vodila poslovne knjige sva tri trgovačka društva, a koja je iskazala da su poslovne knjige uredno vođene te su se Poreznoj upravi redovito podnosile prijave nastale porezne obveze. U odnosu na uplate koje je su izvršene na račun optužene B. B. (točka 1. i 5. pobijane presude) tvrdi kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o neosnovanim uplatama. Naime, trgovačka društva M. P. d.o.o.1 i M. P. d.o.o.2 su osnovano sa optuženom B. B. zaključila Ugovore o zajmu, temeljem kojih su izvršene isplate, pa, iako pozajmice nisu vraćene, smatra kako se radi o građansko pravnom odnosu, a ne o kaznenim djelima kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

 

Optužena B. B. u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je ona na bilo koji način sudjelovala u počinjenju kaznenih djela za koja se tereti. Tvrdi kako je ona s trgovačkim društvima M. P. d.o.o.1 i M. P. d.o.o.2 zaključila ugovore o zajmu na temelju kojih su joj isplaćena sredstva koja se navode u izreci pobijane presude u točkama 1. i 5. , a ta je sredstva, zajedno sa značajnim vlastitim novčanim ulogom, uložila u kupnju nekretnine. Iako je nekretninu kasnije i prodala I. N., kupac joj nije uplatio kupoprodajnu cijenu od gotovo 3.000.000,00 kuna, od kojih je ona namjeravala vratiti pozajmice koje je dobila. Žaliteljica, nastavno, tvrdi i kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da iz radnji koje je ona provela, a to je kupovina nekretnine u svoje ime i svoj račun, proizlazi da bi ona optuženom T. B. pomogla u izvršenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

 

Suprotno, međutim, žalbenim navodima oboje optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je, ispravno analizirajući provedene dokaze, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da su optuženici počinili kaznena djela kako im je to činjenično i stavljeno na teret.

 

Naime, u odnosu na optuženog T. B. i kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. opisana u točkama 1., 3. i 5. pobijane presude, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako iskazi relevantnih svjedoka, dostupna materijalna dokumentacija te provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku R. P. na nedvojbeni način upućuju na zaključak da je optuženik T. B. sa žiro računa društava M. d.o.o.1, T. d.o.o. i M. P. d.o.o.2 u 2007. i 2008. izvršio podizanje gotovine i to sa računa MEDIAPRINT d.o.o.1 u razdoblje od 01. siječnja 2007. do 30. travnja 2008. iznos od 25.483.700,00 kuna, sa računa T. G. d.o.o. u razdoblju od 22. prosinca 2007. do 31. prosinca 2008. iznos od 3.637.500,00 kuna, a sa računa M. P. d.o.o.2 u razdoblju od 20.prosinca 2007 do 7. listopada 2008. iznos od 3.004.000,00 kuna. Iz prometa po žiro računima navedenih društava proizlazi da su utvrđeni iznosi isplaćivani optuženom sa svrhom plaćanja „materijalni troškovi“ i „po ugovoru“, no da podignuta sredstva nisu uplaćena u blagajne trgovačkih društava te ne postoji niti jedan dokaz da su utrošena za poslovanje tih društava. Iako u svojoj obrani optuženik tvrdi kako je gotovina koju je podizao utrošena za poslovanje njegovih trgovačkih društava, provedeni dokazi to ne potvrđuju, dapače, ispitani svjedoci - poslovni partneri navedenih trgovačkih društava navode kako su sva plaćanja išla preko poslovnih računa, a ne gotovinom. Iz navedenog na nedvojben način proizlazi da je optuženi T. B. podignutim novcem trgovačkih društava čiji je direktor raspolagao kao da se radi o njegovom osobnom novcu, a ne novcu druge osobe, i to pravne, o čijim je interesima bio dužan brinuti. Da se nije radilo o novcu koji bi bio namijenjen poslovanju trgovačkih društava optuženika proizlazi također i iz okolnosti da je optuženi T. B. isplate „pokrivao“ i zaključenim ugovorima o pozajmicama u kojima je on, kao fizička osoba, zajmoprimac novca od pravnih osoba čiji je direktor, koji u ugovorima o zajmu nastupa kao zajmodavac.

 

Nadalje, da je u pravu prvostupanjski sud kada utvrđuje da je optužena B. B. počinila  kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi sa člankom 38. KZ/11. opisana u točkama 1. i 5. pobijane presude, proizlazi iz materijalne dokumentacije, knjigovodstvenog vještačenja ali iskaza svjedoka M. V.

 

Naime, nesporno je, a to niti optuženici ne dovode u pitanje, da je optuženi T. B. sa računa trgovačkog društva M. P. d.o.o.1 broj ... uplatio na tekući račun optužene B. B. broj ..., otvoren kod S. b. d.d., 26. studenog 2007. iznos od 1.200.000,00 kuna i 27. studenog 2007. iznos od 955.000,00 kuna (točka 1.), te sa računa žiro-računu trgovačkog društva M. P.2 ... otvorenom kod E.&S. uplatio na njezin tekući račun broj ... otvoren kod P. b. Z. d.d. 26. veljače 2008. iznos od 550.000,00 kuna (točka 5.). Sve izvršene isplate pokrivene su zaključenim Ugovorima o zajmu između optužene B. B., kao zajmoprimke, te trgovačkog društva M. P. d.o.o.1, odnosno trgovačkog društva M. P.2, kao zajmodavaca. Uplaćeni novac, prema obranama oboje optuženih, bio je namijenjen „poslovnom“ projektu optužene B. B. za kupnju kuće u tzv. H. V., koju bi potom ona skuplje prodala te od tih novaca vratila dobivene zajmove.

 

Međutim, u prilog tvrdnji optužene B. B. da se ona i inače bavi djelatnošću prometa nekretninama ili građevinske djelatnosti od kojih ostvaruje prihode, pa i one od kojih bi  dio utrošila u konkretan posao, nema nikakvih dokaza. Naime, prema dostupnim dokazima, iz računa optuženice ne mogu se utvrditi nikakve bitne promjene u njihovom stanju koje bi ukazivale na poslovanje, već su gotovo jedine uplate upravo ove koje se i spominju u pobijanoj presudi. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud značaj prikrivanja stvarnih odnosa i razloga isplate utvrdio u zaključenim ugovorima u zajmu. Stoga, iako je neupitno da pravne osobe mogu zaključivati ugovore o zajmu temeljem kojih svojim sada dužnicima isplaćuju zajam, u konkretnim slučajevima je očito da direktor pravnih osoba koje daju zajam, optuženi T. B., ne štiti interese tih pravnih osoba, pa povrat višemilijunskog iznosa optuženoj B. B. ne osigurava nikakvim sredstvom osiguranja naplate potraživanja, pa niti zabilježbom u zemljišnim knjigama u odnosu na nekretninu koju su namjeravali kupiti. Osim toga, povrat sredstava prepušta se slobodnoj volji zajmodavaca ugovarajući da se pozajmljeni novac treba vratiti u roku od 30 dana, ali nakon što zajmodavac uopće odluči taj novac potraživati. Zajmodavaci ne samo da novac nisu potraživali, već je optuženi T. B. trgovačko društvo M. P.2 prodao dalje, bez da je, očito, uputio kupca, da postoji taj dug optuženice, dok je TD M. P. d.o.o.1, prestalo poslovani, a da nije naplatilo dugovanje. Sve tako navedene okolnosti upućuju na očiti zaključak kojeg je izveo i prvostupanjski sud - da je novac uplaćen bez namjere da optužena B. B. pozajmljeni novac vrati. Pri tome je prvostupanjski sud ispravno otklonio obrane optuženih kao neuvjerljive i nelogične u cijelosti, a osobito u pogledu namjere prodaje kuće, od čega bi se vratio zajam, i to iz razloga što optužena B. B. zaključuje kupoprodajni ugovor sa TD I. N., pa iako je za nekretninu vrijednosti 2.850.000,00 kuna uplaćeno tek 20.000,00 kuna, dopušta upis vlasništva na nekretnini TD I. N. Sve navedene okolnosti, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upućuju na zaključak da je optužena B. B. radila zajedno sa optuženim T. B., pomogavši mu da iz trgovačkih društava čiji je direktor „izvuče“ novac.

 

U odnosu na navedeno, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su optuženici počinili kaznena djela, i to optuženi T. B. djelima pod točkama 1., 3. i 5. pobijane presude kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a optužena B. B. da mu je u tome pomogla, pa je djelima opisanima u točkama 1. i 5. pobijane presude počinila kaznena djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi sa člankom 38. KZ/11.

 

Nadalje, optuženi T. B. žalbom dovodi u pitanje i zaključke prvostupanjskog suda u pogledu kaznenih djela iz točki 2., 4. i 6. pobijane presude, a koja se odnose na kazneno djelo uskrate sredstava koja pripadaju državnom proračunu s osnove poreza na dodanu vrijednost, kao i nevođenje poslovnih knjiga iz točaka 4. i 6.

 

On prvenstveno tvrdi, kako su poslovne knjige uredno vođene, da posjeduje račune koje opravdavaju pretporez po primljenim računima dobavljača, no da je cjelokupnu dokumentaciju u odnosu na M. P. d.o.o.2 i T. d.o.o. predao novim kupcima, dok mu je kompletna poslovna dokumentacija TD  M. P. d.o.o.1, ukradena iz auta, što je i prijavio policiji. Nastavno na to, dovodi u pitanje nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije R. P., tvrdeći da se činjenica da nema dostupne dokumentacije ne može uzeti na štetu optuženiku i zaključiti da dokumentacije nije niti bilo.

 

Međutim, suprotno tvrdnji optuženog T. B., vještak za računovodstvo i financije R. P. u svom je nalazu jasno naznačio kako blagajničke i knjigovodstvene dokumentacije doista nema, no da se porezni nadzor, a i vještačenje može vjerodostojno provesti pribavljanjem izvoda sa žiro-računa, temeljem čega se kontaktiraju društva koja se pronalaze na izvodu žiro-računa te se od njih prikuplja dokumentacija, što je i ovdje bio slučaj.

 

Iz dostupne dokumentacije, vještak je nedvojbeno utvrdio kako su TD M. P.1, TD T. G. i TD M. P.2 podnijeli prijave nadležnoj poreznoj upravi te je iz tih prijava razvidno da su navedena društva izvršila svoju obvezu prijave poreza na dodanu vrijednost, no da prijavama nisu priloženi ulazni računi iz kojih bi se moglo utvrditi da je iskazani pretporez u skladu sa ulaznim računima, odnosno da je došlo do isporuke roba i usluga te da kao takve mogu poslužiti poduzetniku za umanjenje svoje porezne obveze s osnova poreza na dodanu vrijednost. Naknadno pribavljeni računi, koje je vještak uzeo u razmatranje kao troškove koji su plaćani sa računa navedenih trgovačkih društava, a radi se o tek neznatnom dijelu računa, govore u prilog zaključka da se ne radi o troškovima koji imaju veze sa poslovanjem navedenih trgovačkih društava, već su to računi za kupovinu robe široke potrošnje, mahom namijenjene opremanju doma (vitrini, stolu, bež sofi, regalu, tv komodi, trosjedu, dvosjedu i fotelji u bež koži, baldahinu, ogledalu, komodi za piće, noćnom ormariću, krevetu, spiderman ormaru, spiderman polici za knjige, spiderman komodi, spiderman krevetu, spiderman noćnom ormariću i slično), odnosno kupovina tehničke robe za prostor u kojem se ne nalazi niti jedno od trgovačkih društava, a koji troškovi ne mogu biti osnova za umanjenje osnovice poreza na dodanu vrijednost, odnosno odbitak pretporeza kao što je to iskazano Poreznoj upravi.

 

Vještak je, stoga, pravilno utvrdio da, unatoč predanim poreznim prijavama, koje nisu konačne sve dok nadležna tijela porezne uprave ne izvrše nadzor odnosno dok se ne utvrdi jesu li u obračunima prikazani ulazni i izlazni PDV dokumentirani računima, a ovdje relevantnih računa niti poslovnih knjiga nema, TD M. P.1 (točka 2. pobijane presude), TD T. G. (točka 4. pobijane presude) i TD M. P.2 (točka 6. pobijane presude) ne ostvaruju pravo na umanjenje obveze poreza na dodanu vrijednost, i to TD M. P.1 u ukupnom iznosu 4.796.885,72 kuna (za koji iznos je oštećen državni proračun s osnova poreza na dodanu vrijednost u odnosu na ovo trgovačko društvo i inkriminirano razdoblje), TD T. G. G. u ukupnom iznosu 1.618.082,19 kuna (za koji iznos je oštećen državni proračun s osnova poreza na dodanu vrijednost u odnosu na ovo trgovačko društvo i inkriminirano razdoblje), a M. P. d.o.o.2, u ukupnom iznosu 849.871,79 kuna (za koji iznos je oštećen državni proračun s osnova poreza na dodanu vrijednost u odnosu na ovo trgovačko društvo i inkriminirano razdoblje).

 

Ovakav nalaz i mišljenje vještačenja, kojeg je sud pravilno u cijelosti prihvatio, nije doveden u pitanje niti navodima žalbe optuženog T. B. da iz iskaza svjedoka V. I., knjigovotkinje za naznačena trgovačka društva, proizlazi da su glavne i pomoćne knjige uredno vođene, s obzirom na to da prilikom nadzora nadležnih tijela porezne uprave takvih knjiga očito nije bilo.

 

Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je optuženi T. B., kao odgovorna osoba u TD M. P.1, TD G. G. i TD M. P.2, a s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za te svoje pravne osobe, pri izvršavanju obveza prema proračunu uskratio sredstva koja mu pripadaju, a pribavljena je znatna imovinska korist (u iznosu od 4.796.885,72 kuna u odnosu na TD M. P.1 i točku 2. pobijane presude, 1.618.082,19 kuna u odnosu na TD T. G. i točku 4. pobijane presude, te od 849.871,79 kuna u odnosu na TD M. P.2 i točku 6. pobijane presude).

 

Optuženi T. B. žalbom ponovno dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je počinio kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. iz točaka 4. i 6., tvrdeći kako su sve poslovne knjige uredno vođene, no da je cjelokupnu dokumentaciju u odnosu na M. P. d.o.o.2 i T. d.o.o. predao novim kupcima. No, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, poslovne knjige očito ne postoje jer nisu predočene niti tijekom poreznog nadzora koji je bio nedugo po podnesenim poreznim prijavama , pa je sud ispravno zaključio da su radnje koje je poduzimao optuženik (prodaja trgovačkih društava osobama izvan Republike Hrvatske kojima se ne može utvrditi prebivalište, te koje se ne bave gospodarskom djelatnošću) bile usmjerene na prikrivanje nezakonitog podizanja gotovine sa žiro-računa tvrtki kojih je optuženik bio vlasnik, a koju gotovinu nije trošio u poslovne svrhe.

 

Iako su oboje optuženika istaknuli da žalbu podnose i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, samo optuženi T. B. iznosi primjedbe u tom pogledu. On, naime, tvrdi da je trebalo dopuniti knjigovodstveno vještačenje na način da se utvrdi „stvarna visina porezne obveze“, očito nezadovoljan zaključcima provedenog knjigovodstvenog vještačenja, a koje zaključke je prvostupanjski sud u cijelosti i prihvatio. Međutim, kako je to već izloženo ranije, sud je prihvatio prijedlog optuženika za dopunu knjigovodstvenog vještačenja, te je ono u nekoliko navrata i dopunjeno, sukladno prijedlogu optuženika, pri čemu je vještak ostao kod svog mišljenja, koje očito ne odgovara optuženiku, tako da zbog iznijetih razloga činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

Prema svemu navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, pa žalbe optuženog T. B. i optužene B. B. podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

Optuženi T. B. podnesenom žalbom tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu kada ga je proglasio krivim zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 1. i 2. alineja 4. KZ/97. (točke 2., 4. i 6. pobijane presude), tvrdeći kako to kazneno djelo nema pravni kontinuitet ni u jednom od kaznenih djela iz KZ/11.

 

Međutim, optuženik pogrešno drži da u KZ/11. ne postoji kazneno djelo u kojem bi se ostvario pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 292. stavak 1. i 2. alineja 4. KZ/97. Radi se, naime, o kaznenom djelu utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. koje je, prema već ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, blaži zakon, te ga je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, ispravnom primjenom članka 3. stavak 2. KZ/11., trebao primijeniti u odnosu na optuženog T. B. te kaznena djela činjenično opisana u točkama 2., 4. i 6. pobijane presude. Naime, kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., blaže je u odnosu na ranije kazneno djelo iz KZ/97., bez obzira na višu zapriječenu kaznu, i to obzirom na pojmove znatne imovinske koristi iz članka 292. stavak 1. i 2. alineja 4.KZ/97. koja je iznosila preko 30.000,00 kuna (pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997.) i smanjenje i neutvrđenje porezne ili carinske obveze velikih razmjera koje sada iznosi preko 600.000,00 kuna (članak 87. stavak 27. KZ/11.). Stoga je u tom pogledu, ovaj sud drugog stupnja po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presuda u pravnoj oznaci djela, kako to i stoji u točki II. ove drugostupanjske odluke.

 

Optužena B. B. u uvodu žalbe navodi da istu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, no navedenu povredu nalazi isključivo u okolnosti da je sud prvog stupanja utvrdio da je počinila kaznena djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. u vezi članka 38. KZ/11., opisana u točkama 1. i 5. pobijane presude, što ona negira, pa se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, u čemu, međutim, nije u pravu.

Temeljem svih izloženih okolnosti žalbe optuženog T. B. i optužene B. B. zbog povrede kaznenog zakona nisu osnovane.

 

Stoga je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon u odnosu na optuženog T. B. i kaznena djela pod točkama 1., 3. i 5. izreke koje je označio kao kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., kao i u odnosu na optuženu B. B. kada je utvrdio da je ona pod točkama 1. i 5. počinila kaznena djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. u svezi sa člankom 38. KZ/11. Osnovano je, nadalje, prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi T. B. pod točkama 4. i 6. pobijane presude (u odnosu na točku 2., sukladno točki I. ove drugostupanjske odluke optužba je odbijena) počinio kaznena djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

 

Međutim, u odnosu na pravilno utvrđeno činjenično stanje trebalo je po pravilnoj primjeni KZ u pogledu kaznenih djela iz članka 292. st. 1. i 2. alineja 4. KZ/97. činjenično opisanih u točkama 2., 4. i 6. pobijane presude, preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na optuženog T. B. i ta kaznena djela, pravno označivši da je optuženi T. B. kaznenim djelima pod točkama 2., 4. i 6. izreke pobijane presude počinio kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a kako to stoji u točki II. ove drugostupanjske presude.

 

Ovaj drugostupanjski sud je odluku o kazni ispitao u skladu sa žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženih, ali i s obzirom na odluke pod točkama I. i II. ove drugostupanjske presude, s obzirom da je točkom I. odbijena optužba u odnosu na optuženog T. B. i kazneno djelo činjenično opisano u točki 2. izreke pobijane presude pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11., a točkom II. izvršena je preinaka pravne oznake kaznenog djela.

 

Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud optuženicima pravilno utvrdio okolnosti koje su odlučne za izbor vrste i mjere kazne, pa je tako optuženom T. B. i optuženoj B. B. olakotnim cijenio da su neosuđivane osobe, oženjeni, roditelji dvoje djece, da su se uredno odazivali pozivima suda, optuženoj B. B. još i da je pred sudom pokazala izrazito skrušeno ponašanje (temeljem čega je u odnosu na nju primijenio institut zakonskog ublažavanja, temeljem članka 48. KZ/11. u svezi sa člankom 49. stavak 1. točka 4. KZ/11.). Otegotnih okolnosti na strani oboje optuženika prvostupanjski sud nije našao.

 

Stoga je ovaj drugostupanjski sud, a uzevši u obzir sve po prvostupanjskom sudu ispravno utvrđene okolnosti, za optuženog T. B. prihvatio po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisana u točkama 1., 3. i 5. izreke u trajanju od po jedne godine, utvrđene kazne zatvora za kaznena djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. opisana u točkama 4. i 6.  izreke u trajanju od po jedne godine, dok su mu za kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11. opisana u točkama 2., 4. i 6. KZ/11., utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, pa je optuženi T. B. uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i osam mjeseci.

 

U odnosu na optuženu B. B., ovaj drugostupanjski sud je prihvatio po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kaznena djela pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. u vezi sa člankom 38. KZ/11. opisana u točkama 1. i 5. izreke, za koja su joj uz primjenu članka 48. KZ/11. u svezi sa člankom 49. stavak 1. točka 4. KZ/11., utvrđene kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci, a na temelju članka 51. KZ/11. izrečena joj je jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine, koja je potom na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro.

 

Upravo ovako izrečenim kaznama, ostvariti će se zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

S druge strane, a u pogledu žalbe državnog odvjetnika koji predlaže strože kažnjavanje optuženog T. B., ovaj drugostupanjski sud nalazi kako su sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazneno pravne sankcije u dostatnoj mjeri valorizirane pa nema osnova za strože kažnjavanje optuženog T. B. za koje se zalaže državni odvjetnik u žalbi.

 

Optuženici su podnijeli žalbu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, polazeći od stava da kaznena djela nisu počinili, pa nije bilo mjesta niti oduzimanju te koristi.

 

Međutim, a kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, optuženici su kaznenim djelima pribavili protupravnu imovinsku korist, koju primjenom načela iz članka 5. KZ/11., ne mogu zadržati, pa im istu treba oduzeti.

 

No, u odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud po pravilnoj primjeni zakona, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optuženog T. B. i optužene B. B. imovinska korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08. Naime, ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 70/2017.) prestao je važiti, pa obzirom da je u članku 2. toga Zakona propisano da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak, valjalo je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist oduzeti na temelju ZKP/08., kako to i stoji u točki IV. ove drugostupanjske presude.

 

Optuženi T. B. žalbom dovodi u pitanje i imovinskopravni zahtjev koji je dosuđen Republici Hrvatskoj s osnove uskrate poreza, ponovo polazeći od stava da nije kriv. Međutim, nedvojbeno je da optuženik pod točkama 2. 4. i 6. počinio kaznena djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., da je nastala šteta Republici Hrvatskoj s osnova uskrate dužnog poreza i to u ukupnom iznosu od 7.259.839,70 kuna, za koji je na plaćanje prvostupanjski sud osnovano obvezao optuženog T. B. Stoga nije osnovana žalba ovog optuženika niti u odnosu na odluku o imovinsko pravnom zahtjevu.

 

Slijedom svih naprijed izloženih razloga, na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08. i 482. ZKP/08. presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. prosinca 2020.