- 1 -              II Kž 513/2020-4

Broj: II Kž 513/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 17. studenog 2020. broj Kmp-3/2020 o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 7. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom su optuženici proglašeni krivima, i to optuženi M. M. zbog tri kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., jednog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i dva kaznena djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11., za koja je, nakon utvrđenja pojedinačnih kazni zatvora, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a optuženi M. V. i optuženi T. T. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., za koja su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine svaki, time da im je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda pa se kazne na koje su osuđeni neće izvršiti ako u roku od pet godina od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo, na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), protiv optuženog M. M. produljen je istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. M. po branitelju, odvjetniku D. R., ne navodeći izrijekom žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, podredno da se istražni zatvor zamijeni blažom mjerom.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i to, kako one koje se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog M. M. propisane člankom 123. stavkom 1. ZKP/08., tako i one koje se odnose na ispunjenje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv tog optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a za svoju odluku je dao jasne, dostatne i valjane razloge. Također je valjano obrazložio i zašto smatra da se svrha istražnog zatvora u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera, kao i za zaključak da nije povrijeđeno ni načelo razmjernosti.

Osporavajući postojanje iteracijske opasnosti kao posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., žalitelj ističe da nije osuđivan te da se protiv njega ne vodi drugi kazneni postupak, da je mlađi punoljetnik, da je priznao počinjenje kaznenih djela te izrazio kajanje, da je kaznenim djelima ostvarena mala imovinska korist koja je vraćena, pri čemu nitko nije ozlijeđen niti je došlo do povećanog stupnja društvene opasnosti.

Istaknutim žalbenim navodima, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o opravdanosti i nužnosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv tog optuženika iz prethodno citirane osnove.

Naime, nepravomoćnom presudom u ovom predmetu optuženi M. M. proglašen je krivim zbog šest kaznenih djela protiv imovine, i to tri kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., jednog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. te dva kaznena djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11., pri čemu je pet kaznenih djela počinjeno u razdoblju od svega 12 dana (od 14. do 26. ožujka 2019.), i to uz uporabu tzv. satare.

Nadalje, psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno je da je riječ o osobi koja od adolescencije konzumira alkohol i marihuanu te, iako se on ne smatra ni alkoholičarem ni ovisnikom o marihuani, način pijenja alkohola i pušenja marihuane daju dovoljno elemenata za postavljanje njegova odnosa prema alkoholu i marihuani na razinu zlouporabe. Što se tiče karakteristika njegove ličnosti, kod optuženika dominira disocijalni poremećaj ličnosti. On pokazuje model neprilagođenog ponašanja (konzumacija psihoaktivnih tvari od ... godine, krađe), bez imalo je samokritičnosti te s izraženom projekcijom i racionalizacijom krivnje. Njegovo kockanje na poker aparatima bi se, prema mišljenju vještaka, moglo svrstati u kategoriju kockanja i klađenja koje se povezuje s načinom života kao dijelom životnog stila usmjerenog na besposličarenje te ideju brze zarade.

Kada se uz sve izloženo u obzir uzme i to da je optuženik nezaposlena osoba, bez imovine i bez redovnih izvora prihoda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da mu je i nakon izricanja nepravomoćne osuđujuće presude opravdano produljiti mjeru istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Pri tome ni okolnosti na koje optuženi M. M. također upire u svojoj žalbi, a koje se odnose na imovinsko stanje njegove obitelji te na njegovo zdravstveno stanje i očekivano zaposlenje ne nadmašuju značaj prethodno izloženih okolnosti koje upućuju na opravdanost daljnje primjene istražnozatvorske mjere protiv njega iz već citirane osnove.

Uzevši u obzir brojnost, značaj i međusobnu povezanost svih prethodno izloženih okolnosti na strani optuženika, ista se svrha, a to je otklanjanje iteracijske opasnosti, protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, u ovom stadiju postupka ne bi mogla uspješno prevenirati nekom drugom blažom mjerom.

Naposljetku, optuženik nije u pravu ni kada upire na povredu načela razmjernosti s obzirom na visinu jedinstvene kazne zatvora na koju je nepravomoćno osuđen.

Budući da žalba optuženog M. M. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 7. prosinca 2020.