- 1 -              Poslovni broj: Usž-3763/19-2

 

Poslovni broj: Usž-3763/19-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marine Kosović Marković predsjednice vijeća, mr. sc. Inge Vezmar Barlek i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d., Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., radi nepotpunog izvlaštenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1150/18-10 od 17. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

                           

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1150/18-10 od 17. travnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-944-17/15-01/2, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-03 od 6. srpnja 2018., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-944-17/15-01/74, URBROJ: 2170-04-02/5-15-3 od 23. lipnja 2015., kojim je odbijen njegov prijedlog za nepotpuno izvlaštenje nekretnina ustanovljavanjem stvarne služnosti elektroenergetskih vodova na nekretnini pobliže označenoj kao k.č. 1170, upisana u z.k.ul. 1603 k.o. K., radi izgradnje 10(20) kV kabelskog voda TS 35/10(20) kV K. – TS 10(20)/0,4 kV V. Upravni sud u Rijeci je ocijenio rješenje tuženika zakonitim pozivom na Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14. i 69/17., dalje: ZoION) uz obrazloženje da je zahtjev zakonito odbijen, budući da u trenutku podnošenja prijedloga za izvlaštenje (24. ožujka 2015.) tužitelj nije raspolagao važećom lokacijskom dozvolom (rok važenja lokacijske dozvole bio je produžen do 3. rujna 2014.), a na poziv prvostupanjskog javnopravnog tijela nije dostavio potvrdu glavnog projekta ili građevinsku dozvolu.

              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu u kojoj ističe kako prvostupanjski sud i javnopravna tijela smatraju da su postupak osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine te postupak izvlaštenja dva odvojena upravna postupka, što smatra pogrešnim. O ovom stajalištu ovisi i ocjena je li rok isteka važenja lokacijske dozvole prestao teći podnošenjem prijedloga za osiguranje dokaza, o čemu prvostupanjski sud nije dao razloge. Pobijana presuda se uopće ne poziva na relevantnu odredbu članka 30. ZoION-a te ignorira prigovore tužitelja o primjeni članka 150. stavka 3. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine, broj: 153/13., dalje: ZoPU). Ističe da je prijedlog za osiguranje dokaza podnio 26. listopada 2012., od tog dana se, sukladno odredbi članka 40. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje: ZUP) smatra pokrenutim postupak izvlaštenja te je navedenim danom prestao teći rok za istek važenja lokacijske dozvole. Zaključuje da lokacijska dozvola nije prestala važiti te ističe kako je smisao odredbe članka 150. stavka 3. ZoPU-a u tome da važenje lokacijske dozvole ne teče za vrijeme trajanja upravnog postupka za koji je ishođena, budući da korisnik izvlaštenja koji je ishodio lokacijsku dozvolu te gospodarski projekt za koji je pribavljena, ne može odnosno ne smije ovisiti o nadležnim državnim tijelima i brzini njihovog postupanja. U suprotnom, lokacijskoj dozvoli bi mogao isteći rok za vrijeme trajanja upravnog postupka (bilo za vrijeme postupka osiguranja dokaza ili odlučivanja o prijedlogu za izvlaštenje) samo zato što nadležno tijelo državne uprave nije u roku od dvije godine okončalo postupak, što bi korisnika izvlaštenja dovelo u neizvjesnost hoće li se o njegovom zahtjevu riješiti u roku u kojem važi lokacijska dozvola te bi posljedično dovelo do pravne nesigurnosti i odvraćanja od ulaganja u građevinske projekte u Republici Hrvatskoj. Ističe kako je izgradnja elektroenergetskih objekata, poput predmetnog, od interesa za Republiku Hrvatsku sukladno članku 4. Zakona o energiji. Budući da je nužno prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje provesti postupak osiguranja dokaza, na čije trajanje i tijek korisnik izvlaštenja ne može objektivno utjecati, a za vrijeme kojeg postupka prema stajalištu prvostupanjskog suda teče rok za istek lokacijske dozvole, korisnici izvlaštenja stavljeni su u nepovoljan i neizvjestan položaj. Smatra da je pobijanom presudom povrijeđena odredba članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda RH i 29/17., dalje: ZUS) i predlaže Sudu da poništi pobijanu presudu te naredi tuženiku da mu nadoknadi trošak spora.

              Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznesene u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti i predlaže Sudu da žalbu kao neosnovanu odbije.

              Žalba nije osnovana.

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. ZUS-a), Sud nalazi neosnovanim žalbeni prigovor da su postupak osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine i postupak izvlaštenja jedinstveni postupak, jer se radi o odvojenim postupcima.

              Naime, prema odredbi članka 25. ZoION–a prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje korisnik izvlaštenja dužan je, putem Ministarstva odnosno nadležnog tijela, zatražiti osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine za koju predlaže izvlaštenje. U osnovi je identično bilo propisano i člankom 18. stavkom 1. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine 9/94., 35/94., 112/00., 114/01., 79/06., 45/11. i 34/12.). Iz navedenih odredbi, dakle proizlazi da se radi o izvođenju dokaza prije pokretanja postupka izvlaštenja.

Nadalje, nakon dovršetka postupka osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine, postupak izvlaštenja se ne mora nužno okončati izvlaštenjem nekretnine, jer ono ovisi o utvrđivanju činjenica koje su različite od onih koje se utvrđuju u postupku osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine. Dokazi koje stranka mora podnijeti uz prijedlog za izvlaštenje propisani su odredbom članka 30. ZoION–a, a jedan od tih dokaza je i pravomoćna lokacijska dozvola za izgradnju građevine ili izvođenje radova na nekretnini za koju se predlaže izvlaštenje, koju tužitelj nesporno nije priložio uz prijedlog za izvlaštenje, budući da je prije podnošenja prijedloga prestala važiti (rješenjem P.-g. županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-350-05/12-05/17, URBROJ: 2170/1-03-01/14-12-02 od 24. kolovoza 2012. važenje lokacijske dozvole od 30. lipnja 2010. bilo je produženo do 3. rujna 2014.).

Stoga u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene članak 150. stavak 3. ZoPU–a kojim je propisano da rok za prestanak važenja lokacijske dozvole ne teče za vrijeme trajanja postupka izvlaštenja, a prestaje teći donošenjem rješenja o izvlaštenju. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju lokacijska dozvola prestala važiti prije pokretanja postupka izvlaštenja, za koji je sukladno odredbi članka 40. stavka 2. ZUP-a mjerodavan trenutak predaje urednog zahtjeva za nepotpuno izvlaštenje (24. ožujka 2015.).

Premda osnovano tužitelj prigovara da prvostupanjska presuda ima nedostataka u obrazloženju, prema ocjeni Suda time nije ostvaren razlog bitne povrede pravila sudskog postupka propisan odredbom članka 66. stavka 2. ZUS-a, budući da ovaj propust nije od utjecaja na zakonitost presude, jer je iz naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev osnovano odbijen.

Slijedom svega izloženog Sud je na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a žalbu kao neosnovanu odbio.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora je neosnovan na temelju odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a.

             

U Zagrebu 4. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković, v.r.