1              Poslovni broj: 1 UsI-1005/2019-10

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-1005/2019-10

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja M. D. iz M., ..., kojeg zastupa opunomoćenik L. P., odvjetnik u P., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Margaretska 3, kojeg zastupa službena osoba Luka Drezgić, radi svojstva osiguranika, 4. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-503-01/19-01/37, URBROJ: 338-01-06-05-19-02 od 4. lipnja 2019. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Pazin, KLASA: UP/I-503-01/18-01/14, URBROJ: 338-18-14-18-02 od 7. veljače 2018.

 

              II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn (slovima: pet tisuća kuna) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-503-01/19-01/37, URBROJ: 338-01-06-05-19-02 od 4. lipnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, Područne službe Pazin, KLASA: UP/I-503-01/18-01/14, URBROJ: 338-18-14-18-02 od 7. veljače 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđen prestanak statusa osigurane osobe kao osobe u radnom odnosu kod Ž. G., JMBG: ..., s danom 1. rujna 2007. Javnopravna tijela su svoju odluku u bitnome temeljila na utvrđenju da poslodavac tužitelja nije proveo odjavu tužitelja s obveznog zdravstvenog osiguranja u roku od 30 dana od dana nastanka novih okolnosti koje utječu na stjecanje statusa osigurane osobe, slijedom čega su po službenoj dužnosti pokrenula postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu i tužitelju utvrdila prestanak statusa osigurane osobe kao osobe u radnom odnosu kod Ž. G., JMBG: ..., s danom 1. rujna 2007.

 

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovome Sudu, a u tužbi u bitnome prigovora sadržaju obrazloženja osporavanog rješenja, držeći ga nejasnim, manjkavim i proturječnim, ukratko navodeći tijek postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Ističe da je prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti nakon proteka 10 godina pokrenulo postupak utvrđivanja prestanka statusa osigurane osobe po osnovi radnog odnosa, navodeći da je bio u kontinuitetu u radnom odnosu kod poslodavca G. Ž. od 1. rujna 2007. do 31. prosinca 2015. Navodi da je u tijeku upravnog postupka došlo do pogreške na njegovu štetu, držeći da pogreška javnopravnog tijela ne može ići na njegovu štetu. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio u tužbenom zahtjevu da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, uz nakanu troškova upravnog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev.

 

U tijeku spora održana je rasprava dana 30. studenoga 2020. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja i opunomoćenik tuženika.

             

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

Sud je u skladu s odredbom čl. 33. st. 1. u svezi s čl. 8. ZUS odbio dokazni prijedlog tužitelja da se u sporu provede dokaz saslušanjem stranaka i G. Ž. kao nepotrebne i suvišne budući da je Sud mogao odlučne činjenice nedvojbeno utvrditi na temelju postojeće dokumentacije u spisu.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

Sukladno odredbi čl. 120. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13 i 137/13, dalje: ZOZO) status osigurane osobe utvrđuje Zavod na osnovi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje koju prema odredbama tog Zakona podnosi obveznik plaćanja doprinosa, osigurana osoba kada je ona obveznik plaćanja doprinosa, odnosno pravna ili fizička osoba za osiguranu osobu.

 

Prema odredbi čl. 121. st. 1. ZOZO podnositelj prijave obvezan je dostaviti Zavodu sve podatke u vezi s prijavom, promjenom i odjavom osiguranih osoba, a radi ostvarivanja prava i obveza iz obveznoga zdravstvenog osiguranja i izdavanja isprave iz čl. 119. st. 3. tog Zakona.

 

Sukladno odredbi čl. 122. st. 1. ZOZO Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe, provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status.

 

Prema odredbi čl. 123. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, dalje: ZUP) obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

 

Dakle, sukladno citiranim odredbama ZOZO tuženik je bio u obvezi za vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati jesu li na strani tužitelja nastupile nove okolnosti koje za posljedicu imaju prestanak statusa osigurane osobe po osnovi radnoga odnosa te po službenoj dužnosti pokrenuti postupak utvrđivanja prestanka statusa osigurane osobe. Međutim, to pravo i obveza tuženika ne znači i mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti protekom 10 godina nakon što je izvršena prijava tužitelja na obvezno zdravstveno osiguranje budući tuženik za to nema pravno uporište u mjerodavnim odredbama materijalnog prava. Tuženik je bio dužan pokrenuti postupak pravodobno, a ne protekom 10 godina nakon što je tužitelju utvrđen status osigurane osobe.

 

Bilo kakvo drugačije tumačenje mjerodavnog prava i postupanje na štetu tužitelja, bez sagledavanja svakog pojedinog slučaja za sebe i u svojoj ukupnosti te posljedica koje bi nastupile tužitelju, značilo bi pretjerani i suvišni formalizam, a koji je u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti i načelom dobrog upravljanja.

 

Naime, navedenim postupanjem tuženika (pokretanje postupka po službenoj dužnosti protekom 10 godina od provedene prijave na obvezno zdravstveno osiguranje) stvara se pravna nesigurnost za tužitelju, a što je pak u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti sadržanim u odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst Međunarodnih ugovora, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). Ovakav stav je zauzet i u presudi Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Strasbourgu u predmetu Vijatović protiv Hrvatske od 21. rujna 2017., zahtjev broj: 50200/13. Također, prema presudi Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Strasbourgu u presudi Gashi protiv Hrvatske broj: 32457/05 od 13. prosinca 2007.  greške ili propusti državnih tijela trebali bi ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni pravni interes, odnosno drugim riječima rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propisi se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina.

 

Nastavno, u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu povrijeđeno je i načelo dobrog upravljanja. Načelo dobrog upravljanja podrazumijeva jasne i transparentne radnje javnopravnog tijela, a koja tijela moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima ovisi materijalna egzistencija pojedinca. Javnopravna tijela su dužna postupati pravodobno i na prikladan i dosljedan način. Ovakav stav je zauzet i u odlukama Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Strasbourgu u predmetima Moskal protiv Poljske od 15. rujna 2009., zahtjev broj 10373/05 i Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018., zahtjev broj 48921/13. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo i obveza javnopravnih tijela da postupaju u skladu sa zakonom i u javnom interesu, ali takvo postupanje ne smije i ne može biti na teret građana, odnosno ovdje tužitelja koji se u dobroj vjeri pouzdao u valjanost svoje prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i priznatog mu statusa osigurane osobe po osnovi radnog odnosa.

 

Kao dodatno se ističe da bi obnova postupka prijave tužitelja na obvezno zdravstveno osiguranje bila moguća primjenom citirane odredbe čl. 123. st. 1. ZUP. Međutim u konkretnom slučaju nema uvjeta niti za primjenu te odredbe. To stoga što je zadiranje u konačni i pravomoćni upravni akt, koji karakter ima prijava na osiguranje, moguće samo uz ispunjenje uvjeta za obnovu postupka, a koji u ovoj upravnoj stvari nisu ispunjeni obzirom da je obnova pokrenuta izvan roka od tri godine. Ovakvo pravno stajalište je zauzeo i Visoki upravni Sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Usž-2717/17-2 od 13. listopada 2017., a koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

 

Sukladno prethodnom, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje nisu se mogli ocijeniti zakonitima. Stoga je Sud na temelju čl. 58. st. 1. ZUS poništio osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje bez vraćanja predmeta na ponovni postupak, kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude, čime je ova upravna stvar meritorno riješena.

 

Odluka o troškovima upravnog spora iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. i 6. ZUS u svezi s čl. 79. st. 1. ZUS. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja putem njegovog opunomoćenika sukladno Tbr. 23. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa). Kako se radi o neprocjenjivom predmetu, to su tužitelju priznati troškovi za sastav tužbe od 17. srpnja 2019. u iznosu od 2.500,00 kn i za pristup na ročište dana 30. studenog 2020. u iznosu od 2.500,00 kn, odnosno u sveukupnom iznosu od 5.000,00 kn, a kojeg je tuženik dužan naknaditi tužitelju u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

 

U Rijeci 4. prosinca 2020.

 

                                                                                                                              Sutkinja

 

                                                                                                                                Vesna Perić, v.r.

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a ZUS i čl. 66. st. 5. ZUS).